Prošlost na pijedestalu

Fotografije: Davor Konjikušić

U samo nekoliko godina, pogotovo u posljednje dvije, u Skoplju je podignuto na desetke spomenika i isto toliko građevina. Počelo je sa spomenicima skopljanskim “šmizlama”, čistaču cipela i Kućom Majke Tereze (koju Skopljani, zbog pomalo shizoidne kombinacije arhitektonskih stilova, nazivaju “čokoladnom tortom”), da bi kulminiralo na dvadesetogodišnjicu neovisnosti, sa 24 metra visokim spomenikom Aleksandru Makedonskom. To je prve makedonske susjede Grke, koji sprečavaju međunarodno priznanje zemlje pod ovim imenom i već je dvije decenije drže u trgovinskoj blokadi, samo ukopalo u stavovima protiv te bivše jugoslavenske republike. Među novim spomenicima također su kip Filipa Makedonskog i kiparske interpretacije posvećene osnivačima države, Dametu Gruevu i caru Samuilu, Klimentu i Naumu, Goci Delčevu…

“Skoplje 2014”, projekt Vlade Nikole Gruevskoga, vođe stranke VMRO-DPNE, kojim se predviđaju velike infrastrukturne promjene u glavnom gradu, uglavnom nailazi na podršku građana, što nam je potvrdila i brzopotezna anketa koju smo proveli među njima: ljudi uglavnom podržavaju projekt, što iz ponosa, što iz uvjerenja da se tako nešto odavno trebalo napraviti. No, neke je zahvatila i nacionalistička euforija.

– I Justinijan, i Simeon, i Aleksandar, i Ćirilo i Meteodije, svi su oni bili Makedonci – kaže umirovljeni inženjer strojarstva Stefan, inače egejski Makedonac.

– Ma, da nije to ipak malo previše? – nastavljamo konverzaciju.

– Nije. Pa dokazano je i da je Sveti Sava isto Makedonac – uvjerava nas naš sugovornik.

Već su izgrađene zgrade Arheološkog muzeja, Ministarstva vanjskih poslova (na čijem krovu žive “mali ljudi” – spomenimo samo statue Makijavelija, Linkolna i Čerčila), zgrada Financijske policije, most sa spomenicima poznatim Makedoncima (pa i pjevaču Toši Proeskome), izgrađen je i Muzej VMRO-DPNE i žrtvama komunističkog režima, odmah iza njega smjestio se Muzej holokausta, nedaleko kojega Filip Makedonski, s rukom na čelu, noću gleda prema osvijetljenom križu što se nad Skopljem nadvija s planine Vodno. Završava se izgradnja kupole na Parlamentu, po uzoru na njemački Rajhstag, a u obližnjem su parku niknula i Brandenburška vrata, odnosno spomenik palim makedonskim herojima i spomenik pobjedi, po uzoru na berlinski Zigezojle.

Prateći makedonske parlamentarne izbore 2006. godine, potpisnik ovih redova prvi je put u govorima danas vladajućih političara čuo da uspostavljaju antičko porijeklo makedonskog naroda; ti se govori nisu previše razlikovali od onih u drugim jugoslavenskim republikama početkom devedesetih… Pojedinci su išli toliko daleko da su tvrdili kako su Makedonci zapravo pakistanskog porijekla (svaka slučajnost s iranskim porijeklom Hrvata je slučajna). Nitko tada nije mogao znati da će se nove vlasti ovako ozbiljno prihvatiti posla izgradnje nacije: Englezi bi za to upotrijebili termin antikvizejšn, težnju da se izgradnjom klasicističkih zgrada nekom gradu da izgled Rima ili Atene. Nekoć klasicistička žudnja, danas se u Skoplju manifestira kao nasušna potreba da se stvori nova makedonska nacija.

Nitko posve sigurno ne može reći koliko će stajati cijeli projekt: dok vlast u ovoj izrazito siromašnoj zemlji tvrdi da neće prijeći iznos od 80 milijuna, opozicija tvrdi da će se potrošiti minimalno 500 milijuna eura. Izvjesno je, međutim, da nije bilo javne rasprave o projektu, a osmišljavanje je povjereno donedavno malo poznatim arhitektima i umjetnicima. Projekt je u nekoliko navrata pretrpio ozbiljne izmjene, odmah nakon početka izgradnje nekih objekata.

Nakon zemljotresa koji je 1963. srušio čak 80 posto Skoplja, uključujući i staru jezgru, ovaj grad naprosto nema sreće s urbanizmom. Iza katastrofe socijalističke su vlasti pozvale  jednog od najpoznatijih arhitekata 20. stoljeća, Japanca Kenzoa Tangea, čije su se zamisli počele provoditi u djelo, ali se ubrzo od toga odustalo, pa on nijedan objekt izgrađen u Skoplju, poput željezničke stanice, nije želio staviti na popis svojih projekata. Nove vlasti, predvođene Gruevskim, odlučile su pedeset godina kasnije pokrenuti proces renoviranja.

Da stanje u zemlji nije baš najbolje, priznat će tek rijetki. Neki među njima, kao što je Roberto Beličanec, izvršni direktor Centra za razvoj medija, kažu da sadašnja vlast reagira na svaki oblik otpora.

– Sve se napada, čak i ateisti, a preuzeli su 80 posto svih državnih resursa. Korupciju koriste kao način vladanja. MMF im je omogućio da se zaduže za nove projekte, jer je Makedonija doskora imala sjajan kreditni rejting. Nakon što smo pitali MMF zašto su to uradili, odgovorili su nam da su oni financijska a ne politička institucija – kaže Beličanec.       Šećući Skopljem, jasno se vide utjecaji neoromantizma, neoklasicizma, neobaroka. Zgrade su velike i luksuzne, obložene mramorom. Kao da su sve epohe prohujale centrom: posvuda naslage “povijesti” i “državnosti”, različitih stilova i poruka. Kako i arhitektura puno govori o nekoj zemlji, nije teško shvatiti da je riječ o megalomanskom projektu.

– Riječ je o njemu. S velikim O. On. Svi znamo na koga mislim. Ova vlast je fašistoidna. Zemlja je podijeljena na nekoliko nivoa. Vanjski neprijatelji su Grci, odskora i Bugari, ali donekle i Evropska unija. Unutarnji neprijatelj su Albanci. Snaga VMRO-DPNE-a ne dolazi samo iz kriminala nego iz činjenice da ljudi u ovoj državi nisu navikli postavljati pitanja. Danas masa ljudi završava u zatvorima, gdje je na snazi najveći kriminal. U zatvorima vlada potpuno beznađe i kaos. Također, najveći je broj ljudi zaposlen u državnoj administraciji i zato ljudi moraju šutjeti, svatko tamo ima nekog zaposlenog, roditelje, brata, sestru, muža, ženu, dijete. Ugašeni su svi neovisni mediji i danas su masovni mediji pod potpunom kontrolom. Vojnici partije zastrašuju ljude naokolo. VMRO-DPNE planira pokretanje lokalnih odbora u svakom kvartu. Imat ćemo partijsku policiju u svakom dijelu grada – žestoko opisuje aktualnu situaciju Džabir Derala, predsjednik Centra za slobodu “Civil”.

U zemlji u kojoj je stopa nezaposlenosti čak 30 posto, u kojoj međuetnička netrpeljivost tinja, teško je ovakve projekte smatrati racionalnima, što god mislili o idejnim rješenjima. Samo poneki opozicijski glasovi govore da se “spomenici ne mogu jesti, a da je kvaliteta izgrađenog i u moralnom i u estetskom smislu upitna”.

Pozitivnim se čini jedino to što Ministarstvo turizma tvrdi da je broj turista ove godine za 25 posto veći od lanjskog: nadamo se samo da se Makedonija neće posjećivati kao kakav balkanski zabavni park.