Kraj sna o povratku

Dok je popis stanovništva iz 2001. godine pokazao kako je etnička slika Hrvatske nakon rata drastično izmijenjena, novoobjavljeni podaci iz prošlogodišnjeg popisa pokazuju kako su svi napori koji su u proteklom desetljeću poduzimani radi povratka izbjeglih Srba i stvaranja uvjeta za održivi povratak imali samo polovičan uspjeh.

Štoviše, popis iz 2011. godine, prema kojem je u proteklom desetogodišnjem razdoblju došlo do pada broja Srba za 7,44 posto, a njihovog udjela u ukupnoj populaciji sa 4,54 na 4,36 posto, govori o tome kako u Hrvatskoj postoji trend daljnjeg gubitka srpskog stanovništva. Na negativna kretanja, koja će zasigurno utjecati na nastavak depopulacije, snažno upućuje i podatak iz popisa po kojem je srpsko stanovništvo znatno starije od prosječnih 41,7 godina, odnosno staro je 53,1 godinu, dok prosjek starosti Hrvata iznosi 41 godinu.

Također, “Novosti” su od Predstavništva UNHCR-a u Hrvatskoj dobile njihov najnoviji izvještaj o povratku, iz kojeg se može iščitati kako je ove godine povratak izbjeglih Srba praktički zaustavljen. Iz UNHCR-ovih tablica vidljivo je kako je povratak brojčano bio na vrhuncu 2000. godine, kada se vratilo 15.619 osoba. Nakon 2002. godine broj povratnika pao je ispod 10.000 godišnje, a nakon 2007. ispod tisuću. Do prošle godine još se uvijek vraćalo više stotina ljudi godišnje, no od januara do oktobra ove godine UNHCR je zabilježio samo 55 novih povratnika.

Voditelj Odjela za povratak i reintegraciju Predstavništva UNHCR-a Mario Pavlović ocijenio je u razgovoru za “Novosti” da je povratak jednim dijelom bio uspješan jer se po službenim podacima vratilo 132.922 ljudi, no smatra da hrvatske vlasti nisu učinile dovoljno za integraciju povratnika.

– Imajući u vidu da se formalno vratilo gotovo pola pripadnika srpske zajednice koji su napustili Hrvatsku, te da je krajem 1990-ih preko 19.000 obiteljskih kuća bilo u tuđim rukama, što je sve rasporedila država, a danas je to svega 20 do 50 kuća, možemo reći da je povratak uspješan. Međutim, on se ne može odvojiti od reintegracije, jer najlakše je čovjeka i njegovu pokretnu imovinu fizički vratiti u zemlju porijekla, a najveći je izazov osigurati uvjete da čovjek ostane, nakon desetljeća i pol izbivanja iz svoje države i zajednice i nečega što je prije nazivao domom. Sadašnja vlada i sve prethodne vlade nisu dovoljno prepoznale probleme s kojima se susreće stanovništvo koje, uvjetno rečeno, nazivamo povratnicima – kaže Pavlović.

Iako se prema podacima UNHCR-a u razdoblju između dvaju popisa stanovništva vratilo oko 50.000 ljudi, lanjski popis bilježi gotovo 15.000 građana srpske nacionalnosti manje nego 2001. godine. Dio statističkog pada može se pripisati promjeni metodologije između dvaju popisa, jer su sada prvi put isključene osobe koje su iz mjesta stanovanja odsutne dulje od godinu dana, a vraćale su se samo sezonski i mjesečno, no brojke jasno govore kako postoje veliki problemi s održivošću povratka.

Istraživanje manjinskog povratka, koje su na uzorku od 1.400 ispitanika za UNHCR nedavno proveli profesori Filozofskog fakulteta Milan Mesić i Dragan Bagić, došlo je do strukturnih pokazatelja o tome da se iza grube brojke o registriranom povratku krije slika njegove dugoročne neodrživosti. Prema tom istraživanju, samo 38 posto registriranih povratnika zapravo živi u Hrvatskoj, njih 45 posto napustilo je zemlju, a već ih je blizu 17 posto nakon povratka umrlo.

Više od 70 posto ispitanih povratnika navelo je kako se u Hrvatsku vratio samo manji dio ili se nije vratio nitko od njihove šire rodbine, prijeratnih susjeda i prijatelja, a tek svaki peti povratnik naveo je da njegova socijalna mreža danas izgleda približno isto kao i prije rata. Legalno je zaposleno tek oko 19 posto trajnih povratnika u radno aktivnoj dobi, dok ih oko četiri posto radi na crno, a oko sedam posto na obiteljskim poljoprivrednim imanjima. Nezaposlenih je u istraživanju bilo 22 posto, dok je gotovo svaki drugi povratnik, ili njih 47 posto, u mirovini. Također, 30 posto povratnika obuhvaćenih istraživanjem bilo je starije od 65 godina, što se podudara s podacima iz novog popisa stanovništva, po kojima je srpska populacija puno starija od hrvatske.

Stanje na područjima povratka, koja spadaju u područja od posebne državne skrbi (PPDS), rezultat je politike koju su hrvatske vlasti vodile prema tim krajevima nakon vojno-redarstvene operacije “Oluja”, tokom koje je došlo do masovnog odlaska srpskog stanovništva. “Oluja” je bila popraćena sistematskim uništavanjem ne samo stambenih objekata, nego je na tim područjima došlo i do razaranja privredne osnove. Posljedice toga su devastirani i oronuli industrijski pogoni, opljačkana mehanizacija, neriješeni imovinsko-zemljišni odnosi, koji uz kreditnu nesposobnost povratnika, nedostatak obrazovanog kadra, lošu informiranost i izoliranost od tržišta ne pružaju nadu u budućnost tih krajeva.

Nakon “Oluje” hrvatske su vlasti, na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom, usvojile niz propisa koji su za cilj imali sprječavanje povratka, a prva od njih bila je Uredba o privremenom oduzimanju određene imovine, koja je ubrzo pretvorena u zakon, po kojoj se imovina izbjeglih Srba mogla dodjeljivati novonaseljenim Hrvatima. Slijedio je niz propisa na osnovu kojih je oduzimano stanarsko pravo, dok je Zakon o obnovi 1996. donesen s gotovo isključujućim kriterijima po srpsku povratničku populaciju.

Ti pravni akti stvorili su širok spektar povratničkih problema, počevši od reguliranja statusa, a za jedan dio povratničkog naraštaja i državljanstva, pa do najosnovnijeg pitanja krova nad glavom. Naravno da u takvim okolnostima na red nikako da dođu zapošljavanje, iznalaženje izvora prihoda i stvaranje drugih pretpostavki da se toj ranjivoj grupi stanovništva omogući dostojanstven i ekonomski održiv život na područjima povratka.

– Proces povratka obilježila je diskriminacija, zapečaćena samim zakonima i dvostrukim mjerilima i kriterijima u praksi. Država je donosila propise koji su, s jedne strane, destimulirali povratak, a na drugoj strani razvijali mehanizme koji stimuliraju doseljavanje Hrvata, čime se mijenjala etnička struktura u mnogim mjestima, za što su primjer Okučani, Vojnić, Kistanje ili Korenica. Prema Hrvatima država je ispoljavala veliku darežljivost i u broju kvadrata i u socijalnoj pomoći, dok su Srbi povratnici bili hendikepirani zakonskim propisima i praksom, na način: “Evo ti osobna iskaznica, kuću ćemo ti obnoviti za pet godina, a čime ćeš se nahraniti, to je tvoja stvar. I svršen posao” – ističe Ratko Gajica, bivši saborski zastupnik srpske manjine, koji je nakon “Oluje” ostao u rodnoj Dalmaciji.

Prema podacima UNHCR-a, ozbiljne brojke o povratku zabilježene su još za Tuđmanova života, pa se tako 1998. godine vraća 10.084, a 1999. godine još 12.278 ljudi. No Gajica navodi da su velike brojke s početka procesa povratka bile privid jer su obuhvaćale i ljude koji su ostvarivali pravo na hrvatske dokumente pa su opet odlazili natrag u izbjeglištvo, a svi su oni jednako ušli u spisak povratnika, pošto je UNHCR-u i hrvatskim vlastima bilo u interesu da zabilježe što veći broj. Gajica kaže da su se u prvih pet godina, od 1995. do 2000., kada su na snazi bili propisi koji su sadržajno i stvarno onemogućavali povratak, vraćali samo oni najodvažniji.

– Tokom sljedeće četiri godine, za vlade Ivice Račana, stvarana su pravila koja su sadržajno omogućavala povratak, ali ga nisu promovirala niti su ga stimulirala. Povratak je uvijek ovisio o nominalno važećim pravilima koja ga reguliraju, ali stvarno i više o volji vlasti i države da se takav povratak dopusti. Kada je povratak i odnos prema Srbima u pitanju, između Tuđmanove i Račanove vladavine nema velike razlike. Tuđman je svoju temeljio na činjenici da se Srbi ne vrate, a Račan se bojao ući u tu temu – ocjenjuje Gajica.

Smjena nacionalističke HDZ-ove vlasti 2000. godine ipak je dovela do toga da je u vrijeme prve SDP-ove koalicijske vlade zabilježen najveći broj povratnika, a 2002. usvojen je i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, koji je donio napredak u pravnom položaju pripadnika manjina. Za povratak je bila rekordna 2000. godina sa 15.619 ljudi, 2001. vratilo se njih 10.888, 2002. godine 12.230, a 2003. godine 9.591.

No Gajica navodi da se prvi zakonski okviri s pretpostavkama o održivom povratku počinju stvarati tek od 2004. godine, nakon što je velik doprinos povoljnijoj političkoj i društvenoj klimi dala sada već povijesna božićna čestitka “Hristos se rodi” tadašnjeg novoizabranog HDZ-ovog premijera Ive Sanadera.

– Bio je to i dalje iznuđen i težak proces, s figom u džepu, jer je u životu opstajala praksa koja je omogućavala otvorenu diskriminaciju, čime je obeshrabrivan povratak. Međutim, moramo priznati da je, bez ulaženja u zonu Sanaderovih skrivenih razmišljanja i želja, on pomogao da se tema srpskog povratka i srpskih prava relaksira i da iziđe iz zone tvrdog animoziteta, pa su pozitivni rezultati u tom vremenu svakako postignuti – kaže Gajica.

U tom je periodu, kada je SDSS podržavao HDZ-ovu vladu, izmijenjen Zakon o PPDS-u, omogućena je obnova objekata na širim područjima, otvoreni su novi rokovi za zahtjeve za obnovu i stambeno zbrinjavanje, kao i za otkup nekadašnjih društvenih stanova. Na inicijativu SDSS-a i Srpskog narodnog vijeća promijenjeni su propisi o strancima i državljanstvu, čime se lakše stjecalo pravo na boravak i hrvatsko državljanstvo, a od 2008. do 2011. riješeno je 25.819 zahtjeva za konvalidaciju radnog staža, većinom pozitivno. Iz SDSS-a navode da je u tom periodu osigurano 175,5 miliona kuna pomoći povratničkim sredinama, da je počela realizacija socijalnih i infrastrukturnih projekata te da je 265 miliona kuna uloženo u reelektrifikaciju blizu 800 sela.

No UNHCR-ove brojke tada počinju rapidno opadati, pa su se početkom drugog Sanaderovog mandata spustile ispod tisuću povratnika godišnje.

– Prije svega, to nam govori da je faktor vremena tada bio presudniji od povoljnijih političkih okolnosti. Da se krajem 1990-ih, kada je kod ljudi sazrela svijest da je povratak moguć i kada je zbog brojnosti tadašnje povratničke populacije jenjao strah za vlastitu sigurnost, beskompromisno, krupnim koracima krenulo u rješavanje osnovnih životnih i pravnih problema povratnika, danas bismo imali drugačiju, svjetliju sliku povratničkih krajeva – kaže Mario Pavlović iz UNHCR-a.

Ipak, Milojko Budimir, predsjednik Asocijacije izbjegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske, upozorava da se pravni akti još uvijek ne primjenjuju u potpunosti, poput propisane proporcionalne zastupljenosti pripadnika manjina u javnim službama, te da su brojna pitanja na koja izbjeglička udruženja upozoravaju i dalje otvorena.

– Nisu vraćena stanarska prava, penzionerima nisu isplaćene penzije, obnova kuća teče sporo i uz velike probleme, nisu vraćene dinarska ni devizna štednja, a znamo da Srbi nisu sudjelovali ni u pretvorbi kapitala. Uz to, još se sporo odvija proces ekshumacije i identifikacije posmrtnih ostataka žrtava – nabraja Budimir.

Iako popisi svjedoče o padu broja Srba u posljednjih deset godina, proces povratka ipak je vidljiv na dijelu područja koja su bila zahvaćena “Olujom”, pa je porast broja Srba zabilježen u Zadarskoj, Šibensko-kninskoj i Ličko-senjskoj županiji. No istovremeno je znatan pad zabilježen u Osječko-baranjskoj, Vukovarsko-srijemskoj, Karlovačkoj i nizu drugih županija, pri čemu je uočljivo da su mnoge sredine, poput Vukovara, u proteklih deset godina gubile i hrvatsko i srpsko stanovništvo, što govori i o širim razmjerima problema razvoja zemlje.

Prema podacima koje smo dobili od Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU-a, koje ne razdvaja podatke o obnovi hrvatskih i srpskih povratničkih objekata, od 1992. do danas obnovljeno je ukupno 149.370 stambenih jedinica, na što je utrošeno 16,7 milijardi kuna. Prema izvorima UNHCR-a, otprilike trećina obnovljenih objekata pripada Srbima. Također, od 16.204 primljena zahtjeva za stambeno zbrinjavanje bivših nosilaca stanarskog prava, do novembra ove godine riješeno je oko polovice.

Iako su uložena značajna sredstva, svih tih godina državne mjere bile su prvenstveno posvećene obnovi kuća a ne gospodarstva, što bi omogućilo razvoj tih krajeva, a svi podaci o povratku i depopulaciji upućuju da je to sada glavna zadaća, gdje velika odgovornost leži na Ministarstvu. Iskustva s dosadašnjim povlačenjem sredstava iz fondova EU-a na terenu nisu ohrabrujuća jer obiteljska gospodarstva, zadruge, općine i gradovi nemaju početnog kapitala ni za projektne dokumentacije, ne raspolažu stručnim kadrom i imaju neriješena imovinska pitanja, pa nisu spremni za samostalnu utrku za sredstva EU-a.

Predsjednik kluba zastupnika SDSS-a Mile Horvat ističe da se u mandatu sadašnje vlade na terenu slabo vide novi projekti. Dodaje da je budžetska stavka za razvoj potpomognutih područja u 2013. povećana, ali da se još ne zna kako će ta sredstva biti raspoređena.

– Povratnici ponovno emigriraju jer im se, na razne načine, otežava ostanak. Stoga smo se obratili ministru Branku Grčiću – kaže Horvat.

Bez dobre koordinacije Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU-a sam ulazak u Evropsku uniju neće popraviti sadašnju situaciju, a s druge strane, vjerojatno će donijeti još jedan negativni efekt. Naime, iz UNHCR-a upozoravaju da se već stvaraju preduvjeti da se proglasi prestanak izbjegličkog statusa za hrvatske državljane, što bi za raseljenu srpsku populaciju mogao biti novi udarac, jer još ima oko 55.000 onih koji se nisu vratili, a nisu uzeli ni srpsko državljanstvo.

Hrvatska bez 400.000 Srba

Prema zadnja tri popisa stanovništva, Srba je u Hrvatskoj 1991. bilo 581.663 (12,16 posto), 2001. godine 201.631 (4,54 posto), a 2011. godine 186.633 (4,36 posto). Hrvatska je u 20 godina izgubila čak 395.030 stanovnika srpske nacionalnosti ili 68 posto ukupne srpske populacije iz 1991. godine.

Promjena etničke strukture u pojedinim je sredinama bila drastična. Primjerice, u Kninu je prije rata živjelo 2.372 Hrvata i 19.679 Srba, dok je lani popisano 11.612 Hrvata i 3.551 građanin srpske nacionalnosti. Grad se s prijeratnih 23.025 stanovnika smanjio na 15.407, a udio Srba smanjen je sa 85,47 na 23,05 posto. Petrinja je 1991. imala 35.151 stanovnika, a 2011. samo 24.671. Broj Hrvata u 20 godina narastao je sa 15.526 na 20.925, a broj Srba se smanjio sa 15.878 na 2.710, dok je udio Srba pao sa 45,17 na 10,98 posto. Sunja je 1991. imala 12.309 stanovnika, a 2011. samo 5.748. Broj Hrvata ostao je sličan, 4.294 prema 4.264, dok se broj Srba smanjio sa 6.996 na 1.280, a njihov udio pao sa 56,83 na 22,27 posto.

Slično se dogodilo u Dvoru, Gvozdu, Kistanjama, Plitvičkim Jezerima, Vojniću, Plaškom, Skradinu i brojnim drugim mjestima koja su se nerijetko smanjila za nekoliko puta.

Povratak je u interesu Hrvatske

Predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić poručuje da je u interesu Hrvatske da pomogne povratničkoj srpskoj populaciji.

– GOLJP i druge nevladine organizacije uvijek su inzistirale na tome da su Srbi bili protjerani i da su na snazi bili postupci da se njihov povratak spriječi. Na hrvatskoj je strani da pokaže razumijevanje prema izbjeglicama koje su žrtve tih događaja, ali i da konkretnim postupcima olakša položaj onih koji su se vratili, ne samo po pitanju povrata imovine, nego i u ekonomskom oporavku krajeva koji su stradali u ratu i koji su ispražnjeni od stanovništva. To je interes Hrvatske, a ne samo moralna dužnost, kako ne bi ostala zla krv koja će desetljećima zagađivati odnose u regiji – kaže Pusić.