Na velikom teritoriju

Oneida: A List of the Burning Mountains (Jagjaguwar, 2012)

Oneida je sastav iz Brooklyna, “A List of the Burning Mountains” njihov je dvanaesti nosač zvuka. Radi se o glazbi koja je ujedno minimalistička i zvukovno bogata, jasno strukturirana, ali je ta struktura bukom dotjerana do same granice raspada. Njihova se glazba kreće po vrlo velikom teritoriju, oni su kao tibetanski mastifi koje nije moguće do kraja dresirati, čak ni ukrotiti, ali ih je moguće koristiti za čuvanje čitavih naselja – što su Amerikanci eksperimentalno i pokušali, ali su odustali jer se ne radi o najboljem čovjekovu prijatelju psu, nego o divljoj mrcini koja uspješno napada leoparde.

Takvi su i Oneida: naizgled mirna glazba, čija vas repetitivnost uljuljka u lažni osjećaj sigurnosti, a ispod površine njihova notovlja valjaju se brojni bučni žanrovi, propušteni kroz krvotok ovog stokilaškog sastava: rock, noise, drone i elektrika upakirani su kao minimalizam, kao repetitivnost, skoro kao dosada. Slično poput Bele Tarra u “Torinskom konju”, njihove albume nastava glazba koja je sličnija hučanju velikih, umornih pogona – Tarr je u ovom svom šutljivom filmu snimio zvuk vjetra na pustari, a Oneida su do sounda koji je prateća muzika za obesmišljena, egzistencijalno prazna popodneva, došli ugledajući se, između ostalih, i na MC5 i Kraftwerk, što je čudna kombinacija: vatra i led.

Pobuna što su im je namrli takvi uzori kao što su ovi pripadnici “bijelih pantera” ukombinirala se s analitičnošću krautrockerskog pristupa tonovima svakodnevlja. Oneida su glazbenici koji su u stanju napraviti skladbu pogađajući zvukove od kojih je sastavljen dan prosječnoga proizvođača, kod njih je moguće čuti kako neurološkim glazbenim sinapsama putuju zvuci od svoga početnog impulsa sve do rasprskavanja u ništavilo.

Bubnjar Kid Millions poseban je slučaj: u ovako omeđenom zvukovnom univerzumu gotovo da nema mjesta za udaraljke, no njegovo džezističko prelupavanje pojačava osnovni tonalitet, daje mu na rasutosti, besciljnosti, nesadržajnosti. To je bogati, obilati nedostatak fabule, moćna praznina, jasno nenastojanje.

Minimalizam ovoga ranga na pijedestal je podigao Steve Reich, koji je glazbenu putanju započeo diveći se baroknoj glazbi, starim majstorima Bachu, Vivaldiju i Händlu. Ono što je Reichu temelj pronađen u ovim kolosima baroka, to su Oneidi noiseri i nabijači poput MC5.

Album “A List of the Burning Mountains” ima samo dvije skladbe: “A List of the Burning Mountains 1” i “A List of the Burning Mountains 2”. Psihodelija se ovdje pojavljuje kao odraslo stvorenje eonima udaljeno od razvaljenih dana iz šezdesetih godina prošloga stoljeća. Grupu su nazvali po utopijskoj zajednici iz 19. stoljeća što ju je osnovao John Humphrey Noyes, a koja se zalagala za proširenje svijesti, slobodnu ljubav i na svijet gledala kao na metafizičko tkanje, stavivši intuiciju na pijedestal, posve je pretpostavljajući racionalnoj analizi. Zvali su se Perfekcionistima, a okončali su u seks skandalu – dakle posve moderno, i danas rade namještaj Oneida Silverware.

Oneida su sastav koji zvuči, unatoč predumišljaju, jer kod njih se radi o glazbenom hvatanju besmisla s namjerom, kao jako intuitivan band, gotovo da u pojedinim pasažima zvuče kao free jazzeri, posve slobodno i posve nesputano – što im se može računati u poseban plus jer se, kako rekosmo, radi o ciljanoj, strogo organiziranoj glazbi, koja vjerojatno ne oprašta promašaj. Ovdje ga nema. Album je vrijedan ponovnih preslušavanja.