Moramo se boriti za društveni progres

Na konferenciji “Ekonomija kriznoga kapitalizma i ekologija zajedničkih dobara”, koju su u Zagrebu pokraj novembra organizirali Multimedijalni institut, Centar za radničke studije, Pravo na grad i Fondacija “Heinrich Böll” Hrvatska, predavanje je održao i naš sugovornik, norveški sindikalist Asbjorn Wahl, savjetnik pri Norveškom savezu javnih i komunalnih zaposlenika i predsjednik Upravnog odbora norveške Kampanje za socijalnu državu. Wahl je i potpredsjednik Sekcije radnika u cestovnom prijevozu pri Međunarodnoj federaciji transportnih radnika te predsjednik radne skupine o klimatskim promjenama pri toj Federaciji. Član je i Koordinacijskog odbora Foruma “Socijalna Evropa”, neformalne mreže progresivnih sindikalista u Evropi, te djeluje u radu mreže “Rad i globalizacija”. Kao povjesničar i sociolog po obrazovanju, objavio je brojne članke i knjige u Norveškoj i svijetu. Nedavno mu je izašla knjiga “The Rise and Fall of the Welfare State” (Pluto Press, London, 2011).

U svom izlaganju, koje je slijedilo argumente njegove knjige o usponu i padu socijalne države, dao je dobar presjek stanja u globaliziranim društvima sa stanovišta sindikalne borbe protiv vladajućih, koji posvuda rastaču tekovine radničkog pokreta, pravdajući – gdje to još uopće čine – tu agresiju nužnošću suočenja s ekonomskom krizom. Da tu nije riječ ni o kakvoj objektivnoj nužnosti nego o novoj ofenzivi vladajućih u klasnoj borbi protiv ovladanih, jasno je iz propasti politika društvenog kompromisa, koje zamjenjuje otvoreno konfrontiranje.

– Kada možete pobijediti, zašto biste pregovarali? – komentira naš sugovornik u terminima gole politike moći krah država blagostanja.

No da sve ne završi u pesimističnom zdvajanju, ovaj borbeni sindikalni aktivist poduhvatio se historizacije pojma socijalne države i ponovnog promišljanja radničke borbe u, sada već starom, novom kontekstu.

Ekonomija ludila

Kazali ste da oni koji se žele boriti za državu blagostanja danas to ne mogu činiti direktno, već samo tako da se bore za socijalizam, jer je država blagostanja povijesno nastala kao rezultat kompromisa?

Da, ali kompromisa koji se razvio u historijski vrlo specifičnoj situaciji. Zato ga sada ne možemo naprosto kopirati, niti nam to treba biti intencija. Ono za što se treba boriti jest društveni progres, no takav koji je stabilan, koji se ne može ponovno tako lako obezvrijediti. Danas znamo da država blagostanja u svojim zahtjevima nije išla dovoljno daleko, da radnici nisu ovladali ekonomijom, pa sada gledamo kako ona posvuda nestaje. Pogotovo se to događa u Evropi, s njenim enormnim politikama štednje.

Politike štednje nisu iste u tzv. tranzicijskim postsocijalističkim zemljama i u Zapadnoj Evropi, kao što i sama država blagostanja nije bila ista u centru i na poluperiferiji kapitalske moći. I jugoslavenski je socijalizam bio neka verzija države blagostanja, no uništen je antikomunističkom hegemonijom, na puno drastičniji način od, recimo, socijaldemokratskih politika na Zapadu?

Rekao bih da imamo dva modela radničkih borbi za društveni progres u Evropi: komunistički primjer, koji je na kraju propao, i socijaldemokratski model reformskoga političkog administriranja, što je također propalo. Dakle, oba su pala.

U nas se još nije probila istina kako je tranzicijska ideologija prelaska iz nedemokratskog komunizma u demokratsku socijaldemokraciju, kako je to zamišljala postmoderna ljevica, završila kolapsom, a ne happy endom?

Upravo tako. A razlozi tomu djelomično leže i u iluzijama o tome što donosi pridruživanje zapadnim društvima. Mislim da su ljudi i u Istočnoj i u Zapadnoj Evropi podcijenili koliko vladajući sistem može postati oštar i brutalan kada nema regulacije, snaga koje bi ga držale u određenim granicama.

Nazivate to ekonomijom ludila?

To je ekonomija financijskih špekulacija, čije su posljedice katastrofalne. U toj vrsti ekonomije izgubili smo posljednjih dvadeset godina. Prekogranične transakcije robama i uslugama temeljile su se na špekulacijama, na kupnji i prodaji valuta iz jedne zemlje u drugu. To je, po mom viđenju, ludilo.

Ono što zovemo globalizacijom samo je tržišni fundamentalizam. Koliko je uopće produktivno zamišljati neku alternativnu globalizaciju?

Način na koji se pojam globalizacije koristi u mainstreamu podsjeća na prirodni zakon. Pokušavaju nam reći kako je globalizacija nova faza ekonomije, kako je ona nužna i sl. No, ja kažem kako je riječ o vrlo svjesnoj strategiji kapitala: on se mora širiti u potrazi za novim tržištima. Možemo reći da je globalizacija ime za neoliberalnu ofenzivu, a nama je dovoljno da ostanemo na pojmu internacionalne solidarnosti.

Nove institucije iz otpora

U Francuskoj razlikuju mondijalizaciju od globalizacije. Usredotočimo se sada na problem kraja klasnoga kompromisa. Desničarski populizam, koji tvrdi da je stvorio ovu državu, uspio se prometnuti u antistranački, pa i antipolitički resantiman, kojem prava ljevica, i kada postoji, teško parira. Sindikati, kojima se vi bavite, teško da se mogu boriti kada ne postoji parlamentarna stranka koja im je bliska, pa ni naklonost dobrog dijela civilnog društva?

Baš sam u diskusiji naglasio potrebu ponovne politizacije sindikata, posebice kada nemamo stranku kakvu bismo željeli i trebali imati. Ne mislim, dakle, da su sindikati dovoljni. Trebamo i druge organizacije. Možda i ne trebamo stranke na način na koji su  izgledale u prošlosti, situacija je sada drugačija. No, kakva god da bude ta nova organizacija u aktualnoj situaciji, bitno je da se ona razvije iz borbe. Samo je proglasiti, bez borbe, nema puno smisla. Samo borba može iznjedriti ljude sposobne da se organiziraju, sa stečenim iskustvom, sposobne da shvate što se stvarno događa, koji mogu razviti neku samosvijest. Hoće li se to dogoditi unutar nekih postojećih stranaka i drugih organizacija ili će nastati nove, ne znam, ali sam siguran da će aktualna situacija isprovocirati enormne društvene promjene. A taj otpor proizvest će svoje nove institucije. No, trenutačno u ofenzivi nismo mi nego druga strana: ona razvija sve autoritarnije forme vladavine, kao što vidimo na primjeru institucija EU-a.

Što se tiče institucija EU-a, Hrvatska se trudi uhvatiti posljednji vlak za tzv. punopravno članstvo u toj organizaciji: ovdje se naše formalno priključenje EU-u (stvarni utjecaj traje već desetljećima) doživljava kao gotova stvar. Govorili ste o tome kako propisi EU-a faktički već brane i kejnzijanizam, a kamoli ne “ljevije” ekonomske i socijalne politike. Što da se radi u situaciji kada se sve geopolitičke alternative odmah proglašavaju znanstvenom fantastikom?

Ne mogu vam narediti što da odlučite, ali vas mogu uputiti na to da dobro pogledate što se oko vas događa. Što se događa u Grčkoj? Što se događa u drugim okolnim zemljama? Vidim tendenciju prema stvaranju jezgre EU-a i njene periferije, koju ta jezgra eksploatira. Ta periferija je već deindustrijalizirana i zloupotrebljena kao opskrbljivač centra jeftinim radom, ona je postala puki prostor za prodaju drugdje proizvedenih roba. Pa, zar Hrvatska doista želi biti dio takve periferije, na što upućuju trenutačni odnosi moći u Uniji? Mislim da si ovdje morate postaviti to pitanje.

Dubina krize ljevice

Stvar je utoliko zanimljivija što smo mi već imali integracije, jugoslavensku, a u intenciji i balkansku. No, sada nema na parlamentarni život utjecajnoga političkog subjekta koji bi, u samoobrani od centra, zagovarao integracije na periferiji. Govorili ste o pomaku u predstavljanju krize; vladajućoj je ideologiji uspjelo da temu spašavanja banaka i posrnulih korporacija ubrizgavanjem državnog novca, kako je suočenje s posljednjom krizom i započelo, skrene na temu odgovornosti pojedinaca i obitelji za osobne, ali i državne dugove?

Oni hoće da se mi osjećamo neuspješnima. I to se dogodilo u vrlo kratkom roku. Odmah nakon što je financijska kriza izbila u SAD-u 2007., pa u Evropu došla 2008., svi su vidjeli da je riječ o financijskoj krizi i da je ona posljedica špekulacija kapitalističke ekonomije. No, trebalo je proći samo nekoliko mjeseci da medijski mainstream preokrene razumijevanje krize i kaže kako smo mi, ljudi, živjeli iznad svojih mogućnosti, pa sada trebamo za to platiti i ispaštati. Činjenica da su takvi zaokreti mogući govori o dubini krize ljevice i radničkog pokreta. Jer, mi smo u tom trenutku trebali nastupiti sa svojim analizama i alternativnim ekonomskim politikama. No, ljevice nije bilo.

Ili je uspješno marginalizirana? Možda je i to dio općenite priče o brutalizaciji rada i radnih odnosa, o čemu govorite? Uz to, vidimo kako se događaju fragmentarizacija i prekarizacija radnih odnosa, kako značajni dijelovi radnih klasa u velikim dijelovima svijeta nisu uopće sindikalno organizirani. Ima li ikakve šanse da to bude drugačije?

Naravno, promjene su uvijek moguće, no one su stvar dugih i teških borbi. Fenomen prekarizacije rada događa se svakodnevno i on utječe na pomak u odnosima moći, koji pokušavamo opisati. Eksploatacija je sveprisutna. Što je manje regulacije, manje dobrog radnog zakonodavstva, što su sindikati slabiji, to više raste brutalizacija rada, raste stupanj eksploatacije radne snage. Nije li to upravo pitanje o kojem se u kapitalizmu primarno radi?

Kako onda repolitizirati sindikate, da ne govore samo o problemu nadnica i konkretnim radnim uvjetima?

Uz uvažavanje svih razlika od zemlje do zemlje, ne mislim da je to jako teško, a zasigurno nije u Norveškoj iz koje dolazim. Ondje je cijeli sindikalni pokret duboko zabrinut smjerom razvoja društva. U obranu javnih servisa ne staju samo njihovi sindikati, nego i oni privatnog sektora, koji nam se pridružuju u obrani postignuća države blagostanja. Te se stvari tiču svih ljudi, sve pogađaju. Ljudi imaju mirovine, pravo na besplatno zdravstveno osiguranje, besplatno obrazovanje za svoju djecu, pravo na druge opće usluge. Ljudi burno reagiraju na samu pojavu rizika da sve to izgube, tako da možemo reći kako sama situacija promovira repolitizaciju sindikata. Možda je zbog historije i nerazriješene pozadine društvenih promjena situacija u Srednjoj i Istočnoj Evropi trenutačno drugačija, no budućnost nam je zajednička.

I obrambene borbe su važne

Radni bi ljudi danas branili stečena društvena prava, radne uvjete i slično, ali obrambeni stav često nije dovoljan, pogotovo ako ne postoji neka vizija društva?

U stvarnosti imamo posla s vrlo različitim situacijama. Postoji kriza u radničkom pokretu. To je politička i ideološka kriza, u kojoj su i sindikati nesigurni, pa su najčešće defanzivni. Kada je situacija takva, i obrambene borbe su važne, jer svaka zamisliva buduća ofenzivna strategija moguća je samo kao posljedica uspjeha ovih defanzivnih borbi. Trebaju nam iskustva borbe, još se jednom, na neki način, moramo učiti boriti. Krećemo se prema situaciji kada će društvom vladati ogromne polarizacije, a to znači da će postojati i enormne konfrontacije između rada i kapitala.