Hrvatima u Vojvodini ne teku med i mlijeko

U kakvom su položaju Hrvati kao nacionalna manjina u Vojvodini, odnosno Srbiji, kako su organizirani i kakve su sličnosti i razlike u odnosu položaj Srba u Hrvatskoj, željeli smo doznati od predsjednika i zastupnika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) Petra Kuntića, predsjednika Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV) kao organa hrvatske manjinske samouprave u Srbiji Slavena Bačića i direktora Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislava Žigmanova.

– Na popisu stanovništva iz 2002. godine 70.602 građanina Srbije izjasnila su se Hrvatima, a devet godina kasnije njih 57.900, što znači da je udio Hrvata u ukupnom broju stanovništva pao sa 0,94 na 0,81 posto – kaže Petar Kuntić. Najviše Hrvata i dalje ima u Vojvodini, 47.033, od toga najviše u sjevernoj Bačkoj, u Subotici i okolici, gdje ih je 14.536.

– Pad broja Hrvata je zabrinjavajući, ali i očekivan. Negativni demografski trendovi su dugotrajni, procesi odlaska mladih i obrazovanih nisu zaustavljeni, učinci manjinskih politika u Srbiji su simbolični, a ne treba zanemariti ni još prisutnu etničku mimikriju kod Hrvata, koja je posljedica kontinuiranoga antihrvatskog raspoloženja. Zato je još relativno malo Hrvata u Srbiji spremno za javno očitovanje i rad na artikuliranju interesa svoje zajednice – kaže Kuntić i dodaje da veliku većinu Hrvata okuplja DSHV, koji čini i jedinu relevantnu političku stranku Hrvata u Srbiji. Govoreći o stanju u posljednjih šest mjeseci, Kuntić ističe da su na svibanjskim izborima Hrvati mahom glasali za proevropske stranke.

– DSHV je bio dio koalicije “Izbor za bolji život”, koju je predvodila Demokratska stranka i njezin tadašnji lider Boris Tadić, a druga hrvatska stranka, Demokratska zajednica Hrvata, nije postigla nikakav rezultat, što znači da nije bilo promjena unutar biračkoga tijela ovdašnjih Hrvata. Naša odluka da izađemo na izbore u okviru jedne široke koalicije posljedica je činjenice da u Srbiji, za razliku od Hrvatske, ne postoji institut zajamčenoga zastupničkog mandata za nacionalne manjine, a Hrvati u Vojvodini, zbog brojnih nepovoljnih razloga i činitelja, ne mogu samostalnim nastupom na izborima osvojiti zastupnika u srpskoj Skupštini – govori Kuntić i dodaje da DSHV nastoji uspostaviti dijalog s novim vlastima, no odziva još nema.

– U Srbiji nisu toliko problem ustavna rješenja i zakoni, koliko njihova provedba. U tom smislu, mislim da je jasno zašto smo primorani ukazivati na negativne aspekte društvenog položaja Hrvata u Srbiji – kaže Kuntić, ističući da je nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču situacija uglavnom bez incidenata, što je ohrabrujuće.

Po riječima Slavena Bačića, velik broj pripadnika hrvatske manjinske zajednice još se bori s nelagodom i strahom zbog svog nacionalnog opredjeljenja.

– Osim što se Hrvati još bore da postanu istinski ravnopravni s većinskim narodom, nastojimo se kao “nova” manjina približiti “starima” u pogledu ostvarivanja manjinskih prava, za što nije uvijek lako naći sugovornike na strani vlasti, jer je Srbija izrazito etnocentrično društvo. Sugovornici su češći na pokrajinskoj razini, gdje postoji tradicija manjinskih prava, ali ni to nije uvijek slučaj. Općinske vlasti u Šidu više su godina opstruirale uvođenje hrvatskoga kao službenog jezika u selima Sotu i Batrovcima, iako su za to bili ispunjeni uvjeti. No, najteže je s republičkim vlastima – objašnjava Bačić.

HNV je jedino tijelo manjinske samouprave Hrvata, a Bačić kaže da su u njemu samo predstavnici iz Vojvodine i Zemuna, jer u drugim dijelovima Srbije nema hrvatskih društava.

– Zakon o nacionalnim vijećima iz 2009. dao je određene javnopravne ovlasti nacionalnim vijećima i one se u određenom broju slučajeva poštuju, ali uz česte opstrukcije. Pokrajinska ministarstva najčešće poštuju naše prijedloge i mišljenja, što nije slučaj s republičkim i lokalnim tijelima vlasti – govori Bačić i navodi primjer Subotice, čije vlasti posljednjih godina nisu prihvaćale prijedloge za raspodjelu novca hrvatskim udruženjima, nego su to radile po svom nahođenju.

– Da spomenem slučaj na RTV Vojvodine, kada vodstvo te ustanove nije htjelo prihvatiti naš prijedlog za imenovanje urednika TV programa na hrvatskom, nego je obustavilo natječajni postupak i po svojoj volji imenovalo osobu bez potpore HNV-a – dodaje Bačić.

Na pitanje koliko se današnja situacija razlikuje od one otprije desetak godina, Bačić kaže da je sada mnogo bolje.

– Za vrijeme Miloševića negiralo se postojanje Hrvata u Srbiji i tada smo bili predmet etničkog čišćenja, najviše u Srijemu, gdje je ubijeno 25 Hrvata, a stotine su prebijene od strane pripadnika MUP-a i paravojnih postrojbi, zbog čega se oko 25.000 srijemskih Hrvata iselilo u Hrvatsku. U posljednjih deset godina radikalni ispadi su rjeđi, premda ih ima, osobito u Srijemu, a policija i javno tužiteljstvo na njih uglavnom ne reagiraju – kaže Bačić.

– Od donošenja manjinskoga zakona 2002., pripadnici naše zajednice ostvaruju manjinska prava u četiri zakonom određene oblasti: obrazovanju, kulturi, informiranju i službenoj uporabi jezika, premda i dalje uz otpore – ističe predsjednik HNV-a.

O kulturno-znanstvenoj sceni vojvođanskih Hrvata govori upravnik Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov.

– Do 2009. i početka djelovanja Zavoda nismo imali nijednu profesionalnu kulturnu instituciju, pa još ne postoje ozbiljnija kulturna politika i praksa i nije ustrojen vlastiti kulturni prostor. Zato je jasno da su kulturni sadržaji unutar zajednice više nego siromašni, uz dominaciju onih folklornih. Ne postoje značajnije manifestacije u određenim sferama kulture i  često se susreće diletantizam. Pa ipak, cjelokupni kulturni život unutar hrvatske manjinske zajednice zbiva se u 40-ak kulturnih društava, koja predstavljaju najvidljiviji i najmasovniji segment hrvatske kulturne scene u pokrajini. Ona se među sobom razlikuju institucionalnom razvijenošću i bogatstvom sadržaja što ih priređuju, no zajedničko im je da rade na očuvanju tradicijskih elemenata i lokalnoga kulturnog naslijeđa – objašnjava Žigmanov i dodaje da je više od pola sadašnjih kulturnih udruženja osnovano nakon 2000., što tumači povećanjem prostora slobode i osjećajem veće sigurnosti.

– Opremljenost udruga je loša, samo trećina ima vlastiti prostor za djelovanje, naslijeđen iz socijalizma, a tek polovica ima računalo. Dodatnu poteškoću u radu predstavlja činjenica da velika većina udruga u kulturi ima problema u financiranju svojih programa, jer još ne postoji model njihova financiranja – kaže Žigmanov.

Kao najvredniji projekt na području kulture vojvođanskih Hrvata navodi “Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca”, što ga u Subotici od 2002. producira Hrvatsko akademsko društvo, unatoč konstantnoj nestašici novca.

– Riječ je o dugogodišnjem projektu te nevladine udruge, čiji je cilj leksikografski obraditi bogatu i višestoljetnu povijest, ali i problemima bremenitu današnjicu bunjevačkih i šokačkih Hrvata. Potaknuta ostvarenim rezultatima tog projekta, pokrenuta je i inicijativa za izradu “Biografskog leksikona Hrvata istočnog Srijema”, čiji je prvi svezak objavljen početkom ove godine. Zavod je 2009. počeo izdavati “Godišnjak za znanstvena istraživanja”, s ciljem programskog okupljanja znanstvene elite, njezina uključivanja u planski pristup novim istraživanjima povijesti i sadašnjosti Hrvata u Vojvodini te sustavne javne prezentacije rezultata – govori Žigmanov.

Na pitanje o državnoj i pokrajinskoj podršci programima te pomoći Hrvatske kao matične države, Žigmanov odgovara da vojvođanski Hrvati imaju samo tri samostalne institucije koje se redovito financiraju iz državnog budžeta: Hrvatsko nacionalno vijeće, Novinsko-izdavačku ustanovu “Hrvatska riječ” i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata.

– Najveći broj kulturnih manifestacija, skupova i događanja, kao i hrvatskih institucija i organizacija u Vojvodini koje djeluju na području kulture, financiraju se isključivo iz sredstava koja, u više nego skromnom obujmu i relativno neredovito, dodjeljuju država, pokrajina i lokalne samouprave putem javnih natječaja – navodi Žigmanov.

Hrvatska je preko Ministarstva vanjskih i evropskih poslova do ove godine izdvajala 55.000 eura godišnje za sve hrvatske institucije u Srbiji, što je neznatno u odnosu na pomoć koja se pruža Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

– Ukupna sredstva s kojima raspolažu sve hrvatske institucije i organizacije jedva prelaze 500.000, što smatramo nedovoljnim – zaključuje Žigmanov.

Zasad bez zagarantiranog mandata

Naši sugovornici kažu da zbog nekoliko stvari zavide Srbima u Hrvatskoj.

– Prije svega zbog institucije zagarantiranog mandata u zakonodavnim tijelima, što je naš, zasad neostvaren, politički cilj – kaže Petar Kuntić.

Tomislav Žigmanov smatra da je kulturni prostor Srba u Hrvatskoj razvijeniji.

– Hoćete li broj i kvalitetu kulturne i znanstvene elite, institucionalnu ekipiranost ili zastupljenost Srba u znanstvenim, kulturnim i sveučilišnim institucijama… Hrvati nemaju osobe poput Drage Roksandića, Svetozara Livade,Dušana Marinkovića ili Siniše Tatalovića. Programi koji se realiziraju, količina novca s kojim raspolažu srpske institucije u Hrvatskoj, politička senzibilnost i djelatna pomoć Srbije, neke su od stvari o kojima mi možemo samo sanjati – kaže Žigmanov.

Željena suradnja i zajednički interesi

Što Hrvati iz Srbije očekuju od najavljene službene suradnje s predstavnicima Srba u Hrvatskoj, o čemu je bilo govora na susretu u Zagrebu sredinom prosinca?

– Kao legitimni predstavnici svojih manjinskih zajednica, koje su autonomni politički subjekti, tim smo susretom željeli najvišim predstavnicima obiju država poručiti da nismo zadovoljni odnosima naših zemalja. Upravo zato što se s time ne mirimo, želimo međusobno surađivati na područjima na kojima su nam interesi zajednički, a to je poticanje rada  međudržavnih tijela, razmjena iskustava u obrazovanju, suradnja KUD-ova, razmjena tiskanih izdanja i bolja međusobna komunikacija – kaže Slaven Bačić.

Petar Kuntić dodaje da Hrvati u Vojvodini na svojoj koži osjećaju kada su odnosi između dviju država pozitivni, a kada su napeti.

– Vjerujem da u takvim situacijama dobri odnosi između dviju manjina mogu biti od važnosti za poboljšanje ukupnih odnosa Hrvatske i Srbije – kaže Kuntić.

Tomislav Žigmanov ističe da bi najprije trebalo razmijeniti iskustva oko institucionalnih okvira, programa aktivnosti i politike financiranja.

– Nakon toga bi trebali uslijediti zajednički nastupi na skupovima posvećenima hrvatsko-srpskim odnosima ili kulturna razmjena, koja se i sada već sporadično događa, no to nije dovoljno medijski popraćeno. Neposredna suradnja morala bi biti usmjerena na teme i pitanja od zajedničkoga interesa, što bi na neki način bilo u funkciji pozitivnoga razrješenja određenih potreba. Naravno, suradnja bi morala pridonijeti relaksaciji sveukupnih hrvatsko-srpskih odnosa – smatra Žigmanov.