Politika iznad pravosuđa

Nedavno je u jednom intervjuu američki veleposlanik u Srbiji Michael Kirby izjavio: “Čvrsto vjerujemo u vladavinu prava, a svaka zemlja probleme rješava na svoj način. Moram kazati da obično nisam u prilici da u novinama čitam o hapšenjima određenih ljudi prije nego što budu uhapšeni. Ali nije u svakoj zemlji isto.”

Teško da bi se mogla naći bolje sročena – iako diplomatska – definicija srpskog shvaćanja vladavine prava i pravne države u ovom trenutku, jer stvari su više nego očite: vlast se zaklinje u borbu protiv korupcije, na valovima te navodne borbe jaše Aleksandar Vučić, vicepremijer kojem (kao i njegovoj Srpskoj naprednoj stranci) raste rejting, a sve se događa uz gromoglasne najave budućih poteza u tabloidima. Uhapšeni su i “kapitalac” Milorad Mišković, vlasnik Delta carstva, i njegov mlađani sin, a Vučić ovih dana – na najave da bi Mišković uz kauciju uskoro mogao izaći iz pritvora – izjavljuje da bi takvu odluku nadležnog Specijalnog suda za borbu protiv organiziranog kriminala shvatio kao vlastiti poraz. To se nikako drukčije ne može shvatiti nego kao grubo miješanje u sudske nadležnosti i utjecaj na nezavisnost pravosuđa, što je, nažalost, postalo redovno stanje u Srbiji.

Nova vlast u pravosuđu je zatekla pravi kaos, nakon što je provedena navodna reforma. Odlukom Ustavnog suda, koja je stigla tek nakon što se vlast promijenila, u sudsko-tužiteljski sustav vraćeno je nekoliko stotina sudaca i tužitelja koji su prije tri godine proglašeni nedostojnima ili nestručnima, u sumnjivom postupku “lustracije” u kojem su mnogi dobri i stručni ljudi bili nepravedno eliminirani i u kojem je jedan broj zaista nedostojnih opstao u pravosuđu, čak i napredujući. Podsjećanja radi, više od trećine sudaca i tužilaca stradalo je temeljem odluke parlamenta i ostalih nadležnih, koja je tu svojevrsnu (neuspješnu) lustraciju proglasila “novim izborom” svih nositelja pravosudne funkcije, ukinuvši dotadašnju ustavnu odredbu o stalnosti sudačke funkcije.

Posljednjih dana 2012. godine i posljednji su se suci s prisilnog odmora, temeljem odluka Ustavnog suda, vratili na sudove. U isto vrijeme, ispostavilo se da su se i novi sudski kadrovi, koji su prije tri godine bili prvi put izabrani na “probni” trogodišnji rad, našli na brisanom prostoru, jer nadležni nisu donijeli zakonom propisane kriterije za ocjenu njihovog rada. Kao i mnogo puta dosad, Skupština Srbije je po hitnom postupku morala donijeti odluku da se, bez obzira na nepostojanje kriterija, i njima potvrđuje stalnost funkcije i praktički anulirala bilo kakvo preispitivanje njihovog rada.

U drugoj polovici godine, bez obzira na silna obećanja da će unormaliti stanje u pravosuđu, nova vlast nije učinila ništa osim formalnog vraćanja otpuštenih sudaca i tužitelja. Mlađani ministar pravosuđa Nikola Selaković, koji je na funkciju doveden nakon kratkotrajnog sveučilišnog radnog staža, dosad nije pokazao naročito znanje o pravosuđu, ali zato jest o politici svoje stranke: i on, kao i šef mu Vučić, svaku priliku koristi za komentare sudskih postupaka koji su u toku, a vrhunac nepriličnosti pokazao je kad se pridružio uličnom prosvjedu studenata protiv oslobađajućih presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, te Ramušu Haradinaju, kojeg su prisustvom podržale i neke klerofašističke i desničarske organizacije. Na jedva čujne pozive da podnese ostavku zbog paktiranja s tima i takvima, ministar se oglušio.

Ni na zakonskom planu nova se vlast nije pokazala normalnijom od prethodne. Osim što je ponovno odgodila primjenu novog Zakona o krivičnom postupku (tužiteljska istraga se primjenjuje isključivo na specijalnim sudovima, onom za borbu protiv organiziranog kriminala i za ratne zločine), po hitnom postupku doneseni su Zakon o amnestiji i promjene Krivičnog zakonika.

Na pitanje kome su prije proljetnih izbora 2012. godine što obećali, pa tim se zakonskim izmjenama može – kažu neki – jasno odgovoriti. Prvo, amnestija je pravdana činjenicom pretrpanosti zatvora u Srbiji i ekonomskim razlozima, a njome su obuhvaćeni i neki vrlo sporni likovi, poput nasilnika-navijača ili čuvenog Miladina Kovačevića, koji je pretukao jednog američkog studenta, uz pomoć konzularnih službenika pobjegao iz SAD-a u Srbiju i za kojeg je država platila gotovo milijun eura odštete obitelji prebijenog studenta.

Još su spornije izmjene Krivičnog zakonika. Njima je predviđeno ublažavanje kazni za teška kaznena djela, poput otmice, trgovine ljudima, neovlaštenog držanja, proizvodnje i stavljanja u promet opojnih sredstava, a tek su se amandmanima s tog popisa maknula kaznena djela silovanja i pedofilije. Osim toga, problematične su i izmjene u vezi uvjetnog otpuštanja osuđenika nakon dvije trećine izdržane kazne. Izmjenama je praktički naloženo sudu da nakon tog trenutka mora donijeti odluku o otpuštanju, bez obzira na težinu kaznenog djela osuđenika.

Stručna i ostala javnost badava upozorava na to da se sistemski zakoni ne bi trebali tako često mijenjati i to po hitnom postupku. S druge strane, nova vlast već je pokazala da joj ni zakoni nisu granica, pa je tako predsjednik Srbije Tomislav Nikolić svojim aktom abolicije obustavio postupak protiv Dragana Džajića, koji je bio u završnoj fazi, da bi Džajić istoga dana bio ustoličen – uz sretni osmijeh prisutnog vicepremijera Vučića – za prvog čovjeka nogometnog kluba Crvena zvezda.

U svakom slučaju, ostaje onaj zaključak američkog ambasadora – nije u svakoj zemlji isto. U Srbiji, kako izgleda, dugo će još ostati na snazi princip politike iznad pravosuđa, oličen u Eliot-Ness-Vučiću koji i hapsi i presuđuje.