Treći, Četvrti, sad!

Vek odvažnih, RTS1

Emisija o sto godina srpskog ratnog vazduhoplovstva, pod koje je prošvercano sve jugoslavensko, kao što iz hrvatske nacionalne povijesti leti sve što nije bilo samo hrvatsko, bila je nalik na luk – natjerala je suze na oči. Dosezi vojne industrije upokojene države bili su, naime, takvi da ih ovi prostori, koji u posljednje vrijeme uvoze i češnjak i dlake i životinjske mjehure, više nikada neće vidjeti.

Avion “Orao” nadmašio je brzinu od jednog Macha (brzina zvuka). “Jastrebovi” i “Galebovi” izvoženi su u Irak, Libiju, Zambiju i druge zemlje, što je, uz obuku pilota i prodaju rezervnih dijelova, mostarskom zavodu i državi donosilo oko 1,5 milijardi dolara godišnje (danas bi to bilo, s obzirom na tečaj valuta, dvostruko više). Sada se u toj tvornici proizvode škrinje za zamrzavanje mesa.

“Komanda ratnog vazduhoplovstva imala je na čelu čovjeka koji je bio Hrvat, njegov zamenik bio je Srbin, mislim da su ljudi imali naviku da sklanjaju nacionalnost u drugi plan kada je letenje bilo u pitanju”, rekao je povjesničar Bojan Dimitrijević, i stvar je lijepo zazvučala, i doslovno i kao metafora.

U taj čas dolijeće SMS Vladimira iz Dugopolja.

Vladimir: Pita Stanković Saba: “Jeste li očekivali ovo što vam se dogodilo?” Trebao mu je odgovoriti: “Da, nadao sam se da će mi netko prebiti suprugu.”

Ja: Ne gledam “Nedjeljom u dva” nego RTS1.

Vladimir: Šta?

Ja: RTS1. Emisija o “Galebu”, “Sokolu” i “Orlu”. Godišnje su od izvoza zarađivali 1,5 milijardi dolara. Sada rade škrinje za meso.

Vladimir: Pa i avioni su, na neki način, škrinje za meso.

Ja: Mudro zboriš! Bolje jamačno ne bi ni sam Sokrat.

Vladimir: Vidiš, uvijek gledaš crno. BiH je danas demilitarizirana i demokratizirana.

Ja: Imaš pravo. To mi nije palo na um.

Vladimir: Trebalo je, crni Borivoje, trebalo je.

Božićni programi

Drug Staljin nekom je prilikom, prema kazivanju Živorada Tomića, sazvao filmske radnike pa ih pitao: “Koliko se, drugovi sineasti, u ovoj zemlji godišnje snimi filmova?” Oni mu odgovoriše: “Oko pedeset, druže Staljine.” “A koliko je od toga genijalnih?” zapita Staljin. “Pet”, rekoše filmski radnici. “E odsad, samo da se snima tih pet genijalnih”, zaključi Staljin.

Tako nekako rezoniraju i na našim televizijama. Umjesto nekih originalnih i novih filmova, pustili su uglavnom genijalne – makar i reprizne. Neka, svatko to mora jednom pogledati. Antologijski film majstora epa Davida Leana, “Doktor Živago” (HTV1), obavezno bi trebao pogledati svatko tko mašta o revoluciji jer se nada da će mu ona poboljšati osobni život. Wrong! Film nas uvjerava da je to krmača koja proždire svoj okot. Remek-djelo “Divan život” Franka Capre (HTV3) trebao bi, pak, pogledati svatko tko zagovara prednosti kapitalizma (kod nas je takvih sve manje). Glumac Lionel Barrymore portretirao je kapitalističkog mogula, idealtipsku figuru gospodina Pottera, kao kombinaciju hijene i ratnog zločinca. On je “jedna vrsta optužnice kapitalizma”, kako kažu američki teoretičari. Pa ipak, premda nalik na karikaturu, on je vrlo živ karakter, izgledom nalik na Antuna Crlenjaka iz Kamenskog. Potter je tako ružan da konji ržu kada ga ugledaju! E sad, ne valja revolucija, ne valja kontrarevolucija, a što onda valja? Idila, pastorala, djetinjstvo. Sjajan film Obrada Gluščevića “Vuk samotnjak” (HTV1) – s klasičnom sentencom “piše Hund, al’ piše i Mile” – nikada ne može dojaditi, kao ni “Beskrajan dan” (Nova TV).

Ukratko, čovjeku koji za Božić nije imao pametnija posla od svih su repriza najbolje sjele one HRT-ove, a najgore one RTL-ove (“Sam u kući”). Dogodine ćemo sigurno gledati “Božić u Connecticutu”, premda se neki kunu da će na programu biti “Film potpune katastrofe”, i to ne samo za blagdane, nego stalno!

HTV3 i HTV4

Na kraju dana, možemo reći da su nas s Prisavlja ove godine darovali s dva nova programa, Trećim i Četvrtim, koji se razlikuju kao noć i dan. Dok je Trojka popunila prazno mjesto visoke kulture na način koji (zanemarimo li dječje bolesti loše koncepcije programske sheme) zaslužuje samo aplauz, Četvorka je startala kao mrtvorođenče. Nijedna televizija koja drži do sebe ne bi smjela dozvoliti emitiranje internetskih stranica nakon eksperimentalnog razdoblja. Četvorka je dramatično ukazala na manjkavosti javne televizije. Na Hrvatskoj televiziji radi 3.400 ljudi (kao na ORF-u u Austriji, jednoj od najbogatijih zemalja Evrope, s dva puta više stanovnika od nas), a sva ta vojska ne može snimiti dovoljno programa da, čak ni uz reprize i sve županijske panorame, predviđenu satnicu pokrije slikom. Koliko bi ljudi trebalo da im to pođe za rukom – sedam ili osam tisuća? Naravno da ne. Puno manje no što danas imaju, ali uz posve drugačiju organizaciju. To će reći da je struktura zaposlenih dramatično pogrešna.

Suvislo rješenje nameće se samo od sebe: kontingente neupotrebljive radne snage – nažalost, riječ je o velikom broju ljudi – treba usmjeriti prema mirovini, outsourcingu ili tijelima kaznenog progona, televiziju treba osvježiti novim sposobnim ljudima, a novac oslobođen ovim operacijama usmjeriti u javne natječaje za nove produkcije, igrane ili dokumentarne, unutarnje i vanjske, na novu tehnologiju. U ekonomiji to bi se zvalo “pokretanjem novog ciklusa rasta”. Hoće li do toga uistinu doći, u presudnoj mjeri ovisi o novom ravnatelju Goranu Radmanu, koji će – odluči li se na tako hrabre iskorake – naletjeti na žestoke otpore. Naime, to su te famozne “strukturne reforme” koje kod nas, kada je o javnim poduzećima riječ, do sada nitko nije uspio provesti, premda su se svi kleli da hoće. No, šanse su ovaj put veće, jer vrč ide na vodu dok se ne razbije.

HRT bi, osim toga, trebao postati i lansirna rampa za druge javne sadržaje, ukoliko se šifra “novi mediji” – koje HRT kani razvijati – ispuni nečim pametnim. Na tržištu je mnoštvo besposlenih, dobrih ili sjajnih novinara i pisaca, pa bi im HRT mogao širom otvoriti vrata. Ako je to učinila tvrtka u vlasništvu njemačke države, dakle Hrvatski telekom, nema nikakvog opravdanja da to ne učini i tvrtka koja se zove Hrvatska televizija.