Siromaštvo iz busije
Dok se crveni autobus, koji na liniji 702 vozi tek svakih pedeset minuta, vuče kroz ravnicu iza beogradskog naselja Batajnica, nismo ni slutili da će mu za nekih pet kilometara puta trebati skoro pola sata vožnje. Napokon stižemo do Busija, jednog od najvećih izbjegličkih naselja u Srbiji. Smještene na samom početku srijemske ravnice, okovane minusom i košavom, Busije krajem decembra ne izgledaju nimalo privlačno.
U Busijama danas živi više od 4.000 ljudi koji su ovdje došli nakon “Oluje” 1995. godine. Tadašnja radikalska vlast u Zemunu odlučila je prodati 1.300 parcela po relativno niskim cijenama izbjeglicama iz Hrvatske. Placevi su u prosijeku veliki šest ari, a prodavani su za otprilike 400 njemačkih maraka po aru. Busije se danas nalaze točno na pola puta između Batajnice i Ugrinovaca, na lokaciji koja je navodno bila predviđena za izgradnju deponija smeća.
– Naša nesreća je u tome da smo mi djeca rastavljenih roditelja, jer nas ne žele ni Srbija ni Hrvatska, bez obzira na to koga smatrali ocem ili majkom. Smeta nam što nas predstavnici Hrvatske nikada, sve do danas, nisu posjetili, da obiđu i svoje građane. Isto tako, zamjerke idu u pravcu srpskih predstavnika u Hrvatskoj. Siročad smo koju nitko ne želi i u tom se smislu osjećamo zapostavljenima i omalovaženima. Političari nam se pojavljuju ciklički pred izbore, svake četiri godine – kaže Jovan Vučenović, sekretar Udruženja građana Busija.
Ni nakon promjene vlasti u Srbiji situacija nije mnogo bolja: aktualna vlast ne želi imati za partnere izbjegličke organizacije, kojih ima oko stotinu.
– Zlo je što se mi međusobno ne možemo udružiti i imati jednu krovnu organizaciju. Izgleda da i njima odgovara naša razjedinjenost – dodaje Vučenović.
Na samo dvadesetak kilometara od Beograda živjeli su bez osnovne infrastrukture, što se počelo mijenjati tek kada su izbjegli Srbi sami počeli financirati izgradnju vodovodne mreže i javne rasvjete. Elektrifikaciju naselja također su dobrim dijelom financirali sami. Opština je tek nedavno postavila asfalt na pet kilometara od ukupno 25 kilometara cesta u naselju.
Pošto nitko nikada nije provjeravao niti razmišljao o tome da li je zemljište u Busijama pogodno za izgradnju, najveći problem stanovnicima stvaraju podzemne vode. Na pola puta između Save i Dunava, u Busijama se sa svakim otapanjem snijega ili velikim oborinama izlijevaju septičke jame. O izgradnji kanalizacije, naravno, nema ni spomena.
Naselje ne postoji u detaljnom regulacijskom planu i nema ga ni u kakvim planovima za izgradnju infrastrukture. Danas Busije imaju samo crkvu i ambulantu. Mali broj kuća od onih 1.500 napravljen je uz pomoć stranih donacija, većina uglavnom sopstvenim sredstvima. Kada se više nisu u stanju brinuti o sebi, velik broj starijih ljudi vraća se iz Hrvatske svojoj djeci u Busije.
– Mi roditelje ne možemo sahraniti jedno pored drugog, jer nema mjesta na grobljima u Ugrinovcima i Batajnici. Sahranjujemo ih odvojeno, tamo gdje ima mjesta. Teško da će Busije ikada dobiti groblje, jer imamo taj veliki problem podzemnih voda. Međutim, imamo veliki natalitet i naselje se svake godine širi. U prosjeku dobijemo sto novih porodica godišnje. Čekamo asfaltiranje novih ulica, jer su pojedine bočne u zemlji, a nisu izgrađene s ivičnjacima. Trebalo bi da nas malo bolje pogledaju. Nama pod hitno treba škola, jer je nemoguće da roditelji malu djecu puštaju samu u školu u Batajnicu – kaže Ilija Vezmar, predsjednik Udruženja građana Busija.
– Građani Busija u Hrvatskoj su ostavili na stotine mjesnih zajednica i opština, pa valjda zaslužujemo jednu mjesnu zajednicu. Predsjednik Ugrinovaca nikada se nije udostojao da dođe i obiđe svoje ljude ovdje. Postoji veliki animozitet između nas i domicilnog stanovništva. Lokalci pozivaju da se provjeri odakle nam imovina i kuće kada smo iz Hrvatske otišli i sve ostavili. Stvar je u tome da je naselje sagrađeno tako da je svatko pomagao svakome, a ja lično sam učestvovao u gradnji minimum trideset kuća. Malo su ovdašnji zanatlije zaradili na nama – dodaje Vezmar.
O legalizaciji naselja samo se nagađa. Naime, u zemljišnim su knjigama Busije upisane kao društveno vlasništvo i u njima stoji da je zemljište dano na korištenje Poljoprivrednom preduzeću “Napredak” iz Stare Pazove, koje je nedavno kupio poznati srpski tajkun Miroslav Mišković, trenutno pod istragom. Još jedna komplikacija za Busije…
Ljudi iz naselja i dalje uglavnom rade na crno. Rijetko tko uspijeva uplaćivati doprinose, a situacija se godinama ne mijenja. U Hrvatsku su se vratila jedino staračka domaćinstva. A i to je rijetkost.
– Kako da se vrate kada sam, recimo, ja radio 20 godina, a navodno mi je uplaćeno samo 14 godina radnog staža. Meni je tijelo ovdje, a duša tamo. Dođete u svoj Knin i samo je fizionomija grada ostala ista. Vidite jedno ili dva poznata lica. Razmišljao sam o povratku, ali samo da mi netko pomogne u jednom segmentu, da nađem posao. Onaj tko ima penziju može se vratiti, ali što bismo radili mi koji smo bez primanja – govori Jovan Vučenović.
“Ljudima je teško, ali dajemo im vjeru”
Najgora situacija za izbjeglice trenutno je u naselju Grmovac, koje se nalazi desno od autoceste na ulazu u Beograd, prije samog račvanja za obilaznicu prema Ostružnici. Grmovac izgleda kao da je netko nasumično razbacao 600 nikada do kraja završenih kuća. Na jednoj od njih stoji grafit napisan u očaju, a vidljiv svakom šoferu koji u Beograd ulazi iz pravca Zagreba: “Pogledajte nas bre!” Samo naselje nastalo je na sličan način kao i Busije, bez ikakvih urbanističkih propisa. Radikalska opštinska vlast prodala je placeve, a današnja gradska vlast Grmovac smatra ilegalnim naseljem. Struju su dobili 2006, a vodu tek 2011. godine. Osim toga, naselje još ima asfaltiranu glavnu ulicu, autobusnu liniju 606 do Dobanovaca i crkvu Svetog Ilije. Oko naselja tijekom dana, a pogotovo po noći, operiraju prostitutke. Rijetko tko dolazi, osim onih koji moraju. Svako tko je mogao vratio se u Hrvatsku, a najviše je onih koji su se vratili u Bosnu i Hercegovinu.
– Struju smo doveli sami, svojim novcima, jer je lokalna vlast tvrdila da smo mi to nelegalno radili. Situacija je danas relativno dobra u odnosu na to kakva je nekada bila. U naselju danas živi 1.000 ljudi, ali ono nije do kraja izgrađeno – kaže nam jedan predstavnik građana, inače izbjeglica iz Rijeke, koji je želio ostati anoniman.
S njim pričamo u prostoriji koja će možda jednom postati mjesna zajednica. Svuda uokolo su plakati s licima Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića. Evidentno je da Srpska napredna stranka uživa veliku podršku u Grmovcu, kao i u većini drugih izbjegličkih naselja, uključujući i Busije. Naš sugovornik to objašnjava činjenicom da jedino naprednjaci tu i tamo javno progovaraju o izbjeglicama te dodaje da mu je “muka od Josipovića i Tadića“, za koje smatra da su odgovorni za ovakvu situaciju.
Mladi paroh Julijan među malobrojnima je koji optimistično gledaju na budućnost: nada se da će Grmovac uskoro dobiti sve uvjete potrebne za dostojan život.
– Kada sam došao, bilo je kudikamo gore. Sada se pokušavamo organizirati i izgraditi život iz početka. Vjerujem da ćemo uspjeti. Ljudima je teško, ali dajemo im vjeru – kaže paroh.