Održali su nas entuzijazam i rad

Tatjana Oluić Musić, glavna urednica dječjeg lista “Bijela pčela”, ovogodišnja je dobitnica SNV-ove plakete i medalje “Nikola Tesla” za razvoj srpskih institucija. Nekadašnja novinarka, urednica, a potom i direktorica Radio Rijeke, početkom devedesetih doživjela je sudbinu većine svojih sunarodnjaka, kada je zbog svoje nacionalnosti izgubila posao. Iako je od tada zvanično u mirovini, nikada nije mirovala, već je predano i energično radila na razvoju srpskih institucija, kako u svom gradu tako i u cijeloj Hrvatskoj. Učestvovala je u osnivanju Srpskog demokratskog foruma, Zajednice Srba Rijeke, Istre i Gorskog kotara, bila glavna urednica “Srpskog glasnika”, prvog srpskog lista u Hrvatskoj devedesetih. Radila je i na obnovi rada SKD-a “Prosvjete”, a kada je 1994. obnovljen pododbor “Prosvjete” u Rijeci, pokrenula je dječji list “Bijela pčela”, projekt sa kojim se “Prosvjeta” ponosi, o čemu svjedoče i brojne nagrade: nagrada grada Rijeke za poticanje dječjeg stvaralaštva iz 2005, nagrada “Sima Cucić” za očuvanje srpskog identiteta u dijaspori iz 2011. i prošlogodišnja Zmajeva nagrada za poticanje dječje književnosti, o čijem značenju govori i podatak da ju je 2011. dobio megapopularni Branko Kockica.

Pomoć Živka Juzbašića

Kakvi su bili počeci organiziranja srpskih institucija?

Zaista je bilo teško. Tih godina u Rijeci je živjelo negdje oko 16.000 Srba, danas je njihov broj više nego prepolovljen. Ta, rekla bih posljednja srpska zajednica, pošto Srbi u Rijeci žive još od 18. vijeka, sastojala se uglavnom od radnika koji su došli da rade u tadašnjoj teškoj riječkoj industriji. Naš početak, iz izrazite životne potrebe, bilo je organiziranje Srpskog demokratskog foruma 1993. Pozvao me Milomir Milošević, sa kojim već godinama uspješno surađujem. Tih godina naši su ljudi masovno otpuštani s radnih mjesta i zbog egzistencijalnih problema morali su otići iz Rijeke. Jedan od najvećih problema bilo je stjecanje državljanstva, zbog čega su dolazili u pitanje radno mjesto, upis u škole, na fakultete… Bavili smo se pitanjem domovnica, iako nitko od nas nije bio pravnik ni stručnjak na tom području, ali radili smo zdušno, s puno entuzijazma. Svakako moram spomenuti Živka Juzbašića, koji nam je tada kao ministar bez portfelja jako mnogo pomogao, pa smo zahvaljujući njemu riješili problem za 300 do 400 pripadnika srpske zajednice, što nije mali broj u gradu Rijeci. U to vrijeme, mali broj Srba bio je voljan da se eksponira – iako je Rijeka multietnički tolerantna, među ljudima je vladao neki strah. Bili smo malobrojni, nismo za sve bili stručni, ali bili smo puni entuzijazma. Najteže je bilo za vrijeme rata, svaki zahvat je bio kao pod povećalom, često namjerno, a nekada i u neznanju krivo tumačen.

Jedan od najuspješnijih projekata riječkog pododbora “Prosvjete” je dječji list “Bijela pčela”. Kako je sve krenulo?

Cijeli projekt pokrenulo je nas šestero Borivoj Dovniković Bordo, koji je bio od samog početka s nama kao crtač stripa, a osmislio je i naslovnu stranicu i znak “Bijele pčele”, zatim profesor Bogomil Karlavaris, Hrvat iz Vojvodine koji nam je mnogo u svemu pomagao, pa Dragiša Laptošević, grafički urednik Đuro Budisavljević, Stevo Prijić iz Zagreba i ja. Postepeno se ekipa proširivala, prvo pod pseudonimima, a zatim pod punim imenima. Ljudi su se polako oslobađali, da bismo danas imali po 30 saradnika, što Srba u Hrvatskoj, što iz Srbije. Da je “Bijela pčela” u nekoj drugoj sredini, vjerujem da ne bi mogla ni da izađe. Izlazimo zahvaljujući stavu građana Rijeke, koji su tolerantni prema svima, pa i prema Srbima.

Pored brojnih nagrada i dokazane kvalitete, niste dovoljno primijećeni u Hrvatskoj?

Bez obzira na to što se situacija iz dana u dan razvija nabolje kada je riječ o srpsko-hrvatskim odnosima, naše aktivnosti koje u Rijeci organizujemo prolaze uglavnom nezapaženo, odnosno mediji ih ignoriraju. “Bijela pčela” je postala obiteljski list, jer ga čitaju i mnogi odrasli. Čitaju ga i hrvatska djeca. Nažalost, ne možemo reći da je to masovna pojava, ali odnedavno se jedna hrvatska osnovna škola u Rijeci preplatila na njega. Pošto nismo u javnoj prodaji, muku mučimo s distribucijom, vrlo mali broj uspijemo da plasiramo i prodamo preko škola gdje se odvija nastava po C modelu. Izuzetak su škole u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu. Iako “Bijela pčela” kao mjesečni list nije skup, dolazi u krajeve od posebne državne skrbi, gdje je i deset kuna ponekad mnogo.

U porodici čovječanstva

Kakvo je stanje u srpskoj zajednici danas?

Sada, kada smo sve to preturili preko glave i kada je sve jednostavnije, kao da zaboravljamo koliko smo snage, energije i vremena potrošili da bismo sagradili sve ovo što danas imamo. Javljaju se naši unutarnji problemi, nesloge, rađaju se individualne liderske težnje… Imamo Zajednicu Srba, “Prosvjetu”, manjinska vijeća i vrlo često se postavlja pitanje tko je kome nadređen, kao da je to važno. Zahvaljujući tome, sve je nekako zastalo. Vijeća pokušavaju nešto, ali nemaju dovoljno zakonskih ovlaštenja da mogu poduzeti konkretne poteze, Zajednica Srba nema financijskih sredstava… U svakom slučaju, najorganiziranija i najjača srpska organizacija je “Prosvjeta”, bez obzira na sve nedostatke. Naravno da nitko ne može spriječiti da Srbi imaju različita politička mišljenja, glupo bi bilo da svi misle isto, ali neovisno o našem političkom opredjeljenju, svi imamo samo jedan zadatak: poboljšati položaj srpske zajednice, raditi na povratku onih koji su prognani, raditi na povratu njihove imovine i raditi na povratku dostojanstva, što je jedna velika rak-rana naše zajednice.

Kako vidite srpske institucije i zajednicu za desetak godina?

Ili ćemo se stvarno razviti u jednu respektabilnu zajednicu, bez obzira na to što je broj Srba drastično smanjen, ili nas jednostavno neće biti, jer Srbima dobrim dijelom prijeti tiha asimilacija, istina ne više onako agresivna i nametljiva kao što je bila za vrijeme rata. Nažalost, velik broj roditelja još uvijek ne želi da im djeca budu Srbi, što je jedan od razloga zašto sam se zdušno borila da pokrenem dječji list, jer ako među djecom ne bude Srba, onda nas više neće biti. To me najviše ponukalo da se počnem baviti njegovanjem nacionalnog identiteta kod djece. Zapravo, želim reći da se Srbi ni po čemu ne razlikuju od drugih naroda. Mi smo jedna velika porodica čovječanstva.