O Koraću iz svih uglova
Dokumentarno-igrani film Žućko – priča o Radivoju Koraću Gordana Matića
Radivoj Korać bio je uz Josipa Gjergju i Ivu Daneua perjanica prve generacije jugoslavenskih košarkaša ovjenčanih medaljama s najvećih međunarodnih natjecanja (srebra sa svjetskih i evropskih prvenstava 1960-ih i prva, srebrna, olimpijska medalja u Meksiku 1968). Bio je najbolji strijelac te generacije, a kao udarna igla OKK Beograda, u njegovo doba i pod trenerskim vodstvom Bore Stankovića višestrukog prvaka Jugoslavije, postavio je nevjerojatan rekord u utakmicama Kupa evropskih prvaka – 99 koševa u jednom meču.
Pogibija u prometnoj nesreći 1969., u 31. godini života, oduzela mu je mogućnost da bude dio tima koji će godinu kasnije osvojiti prvo zlato za Jugoslaviju na svjetskom prvenstvu u Ljubljani, ali i dovela njegovu popularnost do statusa legende. Prema njemu imenovano je tada novoosnovano prestižno evropsko klupsko natjecanje (Kup Radivoja Koraća, ekvivalent Kupu UEFA-e u nogometu), no svi oni koji su u Jugoslaviji odrastali od 1970-ih nadalje, o Koraću su zapravo znali vrlo malo. Njegovo ime bilo je opće mjesto za košarkaške fanove, ali sadržaj tog imena ostajao je više-manje prazan.
Dva su ključna razloga tome – u zlatno Žućkovo doba (nadimak je dobio zbog “žute” boje kose) televizija je u Jugoslaviji bila relativno nerazvijena i svakako drugorazredni medij u odnosu na radio i štampu, pa je tako iz 1960-ih ostalo vrlo malo sačuvanih televizijskih (a i filmskih) košarkaških snimki; s druge strane, naraštaj Koraća, Gjergje i Daneua vrlo brzo zamijenila je još uspješnija generacija Slavnića, Kićanovića, Ćosića, Delibašića, Dalipagića, Jerkova i drugova. Ta prva, doista svjetski slavna generacija jugoslavenske košarke, koja je osvojila sve što se osvojiti moglo i pritom bila intenzivno praćena televizijom koja u 1970-im postaje dominantan medij, u debelu je sjenu bacila heroje prethodnog naraštaja, pa tako i velikog Žućka. Kad se, pak, pojavila briljantna generacija Dražena Petrovića, Kukoča, Rađe, Đorđevića, Divca, Danilovića i ostalih, junaci 1960-ih bili su daleka prošlost, na koju je sjećanje već posve izblijedjelo.
A onda, podosta godina nakon što je i taj naraštaj sišao sa scene, beogradski redateljski debitant Gordan Matić odlučio je osvježiti uspomenu na jedno od najblistavijih košarkaških imena 1960-ih te polučio dokumentarno-igrani film “Žućko – priča o Radivoju Koraću”. Matić je film koncipirao kao kombinaciju intervjua s bitnim košarkaškim osobama 1960-ih – Gjergjom, Stankovićem, Daneuom, Slobodanom Gordićem, Vladimirom Cvetkovićem, Rankom Žeravicom i dr., potom s Koraćevom majkom, bratom i prijateljima, a s druge su strane igrane inscenacije u kojima Žućka dopadljivo utjelovljuje Vladimir Aleksić.
Ova kombinacija na dinamičan i zanimljiv način puno otkriva ne samo o tome kakav je Radivoj Korać bio košarkaš, nego i ono što je većini današnjih interesenata nepoznato – da je bio uspješan student, veliki ljubitelj pop-muzike, opere i teatra, da je posjećivao Ivu Andrića, te da je usprkos činjenici što je bio jedan od prvih jugoslavenskih celebrityja, ostao sramežljiv i skroman. Žućko nije bio fanatični posvećenik košarke kao desetljećima kasnije slično tragično stradali Dražen, nego višestruko talentirana osoba širokih interesa, pritom i tankoćutni dobrica – ono je što se iz filma jasno zaključuje. Ima li tu “farbanja”, sukladno ugodnim žarkim bojama kojima je filmska fotografija obojana, ne znamo, ali neovisno o tome, riječ je o vješto napravljenom ostvarenju, poslastici za ljubitelje košarke kojih je na ovim prostorima, srećom, i dalje mnogo.