Antigona glazbene industrije
Lana Del Rey: Born to Die (Polydor, 2012)
Lizzy Grant kći je milijunaša i filantropa Roba Granta, Lana Del Rey umjetnički je pseudonim nastao iz imena Lane Turner i “Forda Del Reya”, dok je njena glazba neobično putovanje glazbenom poviješću negdje od konca šezdesetih pa do ovih naših dana. Samu je sebe opisala kao gangstersku verziju Nancy Sinatre, što je vjerojatno pretjerivanje uzrokovano odrastanjem u jako lagodnim okolnostima. Osim toga, gangsterska verzija kćerke Franka Sinatre? Ovaj dio Lanina samoopisa radio je neki fancy PR-ovac koji nema pojma o gangsterizmu. Kako izgleda pravi kriminalac osvjedočio se Quentin Tarantino tijekom skitnje New Yorkom, gdje ga je na ulici prepoznao i nakratko zaustavio lokalni razbijač, ukorivši ga kako nema pojma o pravoj tvrdoći. Očevici kažu kako je inače hvastanju sklonom Tarantinu od svih agresivnih taktika tada na repertoaru bilo jedino agresivno i promptno podvijanje repa.
Za Lanu Del Rey mnogi ozbiljno sumnjaju kako je samo još jedan od brzih izmišljaja glazbene industrije, zvjezdica za jedan dan i slično. Godine 2012. objavila je album “Born to Die” i EP “Paradise”. Teško je reći koji je od ova dva uratka zabilježio ljepšu glazbu. Ako je i industrija u pitanju, onda se ovdje radi o industriji s dušom. “Paradise” započinje kao izgubljeni album Cassell Webb, “Born to Die” kao soundtrack još nesnimljenog filma Terrencea Malicka o izgubljenome vremenu, o vremenu koje više nikada neće doći. Osim kao ovako upakirano, srcedrapajuće, bogato orkestrirano, hipertrofirano sjećanje koje svemu daje žarku boju.
Da stvar bude nevjerojatnija, Lana Del Rey pjeva kao da je to jedina stvar koja ima smisla, dapače, da imaju smisla samo otpjevane stvari. Ovdje bi trebalo staviti pokoju psovku da se do kraja istakne kako to u njenim pjesmama zbilja zvuči. A zvuči kao Stephen King u “11/22/63”, gdje se glavni lik vraća iz dana ubojstva J. F. Kennedyja u 1958. i upoznaje Elvisa. Lana Del Rey pjeva: Elvis is my father, Marylin is my mother, Jesus is my bestest friend, I don’t need nobody cause we got each other. Pojavljuju se tu i James Dean te još poneki pali junak s Partenona popularne kulture.
Tragične i tužne pjesme Lane Del Rey savršena su glazbena pratnja za stradanje ovih junaka i junakinja. Dio novinstva opisao ju je kao nekakvu gothic princezu, ali ona to nije. Na oba ova nosača zvuka glazbeni je postav tako širok da je teško reći je li to neki posrnuli elektro folk koji pjeva prvi seksi android u galaksiji, radi li se o idealnoj glazbi za idealnu sahranu vašeg idealnog prijatelja, onog što ga nikada nećete uspjeti do kraja sahraniti, ili je to samo famozni glazbeni komad koji trebate slušati sami i pritom loviti emocije koje će note iz zvučnika kao udice pecati iz rijeke vaše svijesti. Antigona je ovako oplakivala svoga brata ili Sofoklo nije imao pojma, trećega nema.
Ukratko, jedan od najboljih albuma prošle sezone, onaj koji bi uz, recimo, “Allelujah! Don’t Bend! Ascend!” Godspeed You! Black Emperor mogao najlakše ponijeti titulu albuma godine, a da pritom nitko ne bude oštećen. Ovakvi se albumi rijetko snimaju i danas, kada se snima više nego ikada, jer nas je više nego ikada, ali nas je sve manje koji možemo na ovako uvjerljiv način dokučiti tajnu skrivenu u nestanku svih tajni, u gubitku iluzija. Jer, Lana Del Rey tako zvuči: kao da je sve potonulo i sada vam ona to opjevava, te gradove vaših strahova i nadanja, potonule na dno mora i nepovratno izgubljene.