Kako nastaje i kamo vodi nasilje

Da to nije povezano s patnjom prevelikog broja ljudi, bilo bi zabavno gledati pokušaje normalizacije našeg društva na način liberalnih ideologa, koji su zauzeli centar političkog života u ovoj zemlji, ali se u njemu više ne osjećaju lagodno. Sama činjenica da se ova država, pa onda i njeni ideološki aparati, vodi liberalno (na način neoliberalne vulgate), a da nijedna politička stranka koja ima liberalizam u svom imenu ne može preći ni izborni prag, puno govori o trenutnim dometima predstavničke demokracije, ne samo u nas. Biti izabran na programu lijevog ili desnog skretanja od centra, shvaćenog kao spontana ideologija provođenja doktrine business as usual, pa onda činiti sve da taj antipolitički centar neutralizira desno, ali i, puno odlučnije, u zametku satre svako autentično lijevo političko postavljanje, uspjeh je manipulatora otuđenim centrima društvene moći, čega je proizvođenje od većine stanovništva otuđene javnosti samo mali dio.

Kako se antipolitički centar normalizira proizvodeći pristanak opisali smo ovdje već nebrojeno puta: sve što ne odgovara trenutnoj vlasti, a ti sadržaji mogu biti vrlo različiti (npr. od huškanja na sukob do huškanja na pomirbu Srba i Hrvata, bez da nas se pita jesmo li se uopće htjeli svađati), proglašava se ekstremizmom, a na ekvidistanci od tako konstruiranog lijevog i desnog gradi se “treći put” normalnosti bez alternative. Najbolje je ako se to izvodi na terenu problematiziranja nasilja, koji je prethodno civilno prepariran, spektaklski reduciran i smješten u posebne niše problematike političke korektnosti i borbe protiv govora mržnje. U tom kontekstu svaka je simbolička prijetnja nasiljem od strane pojedinaca ili organizacija civilnog društva dobra za moralističku prodiku o granicama slobode (pa ispada da bi npr. neki pop, a ne američka i hrvatska vojska, ovdje mogao pokrenuti neku novu vojnu akciju), dok istovremeno represivni aparati države, u istom tom za ljudska prava i životne stilove navodno osjetljivom mainstreamu, nisu viđeni kao prijetnja nenasilju (hrvatska vojska doista ne prijeti nikome na Bliskom istoku vojnim akcijama – ona je u njih već uključena!).

U tako postavljenom kontekstu moguće je onda lamentirati, recimo na način bojovnika za neutralnu i argumentiranu raspravu kakav je Darko Polšek, kao pisac članaka u novinama “21 stoljeće”, kako proglasi usamljenih ekstremista pretvaraju leksik jezičnog i stvarnog nasilja u normalni javni okoliš, te tako “funkcija govora, tj. rasprava i uvjeravanja, postupno nestaje i mi postajemo taoci jezika kao stvarnog oružja”. Da bi jezik mogao biti stvarno oružje, poluga državotvorstva pod svaku cijenu, pa i pod cijenu stvaranja vlastitog novogovora i iz njega proizašle ne samo lingvističke podobnosti, puno više negoli navodne pobjede u medijskom ratu (jer tako su “pobijedile” sve strane u zadnjim sukobima, koje su se domogle vlasti), kojom se naš mainstream i danas hvali, o tome nešto znaju stvaraoci “naših institucija” u koje, po Polšeku, ovaj narod ima povjerenje, pa zato, u svojoj sigurnosti, odmahuje rukom na ekstremističke proglase. A takve on vidi i u istupima autora u “Zarezu” te Borisa Budena i Deana Dude u nekim, zamislite, još uvijek javnim medijima. U Polšeka više nema ni privida ravnoteže u osudama, kakva je još postojala npr. u književnog izdavača Nenada Popovića, koji je svojevremeno usporedio Antu Gotovinu i Borisa Budena, kao dva ekstrema, desni i lijevi, strana građanskoj Hrvatskoj. Sada je sav eros liberalnog centra ustremljen na kritiku ljevice, pošto je suživot sa oslabljenom starom desnicom već dobro zabetoniran, do mjere da je stvar u Haagu oslobođenih hrvatskih generala normalizirana u još jednu pobjedu liberalne i europske Hrvatske.

Vladajuća liberalna desnica preuzela je nekada državotvornu štafetu i sada je u centru napada na sve lijevo, koje želi zatrti i na margini, na kojoj ono još postoji i na koju ga se gura. Naš, ali ne samo naš, paradoks je da je ta margina ponekad financirana iz proračuna, ali u iznosima neusporedivo manjim od onih koji se izdvajaju za medije desnice. Ne treba zaboraviti da desnica u nas ima hegemoniju u gotovo svim institucijama kulture (jedna lijeva Matica hrvatska ili narodno kazalište ovdje su još od 1960-ih “nezamislivi”), tako da ih mržnji spram indiferentnih (koje Polšek izjednačuje s nepristranima!), u npr. institucionalno provođenoj duhovnoj obnovi, nije trebao učiti Gramsci (iako se o desnom gramšijanizmu u današnjim “kulturnim borbama” može govoriti). Još je veće pitanje kako su mainstream mediji, oni koji sada aranžiraju pogrom na preostala javna dobra i zagovornike njihove zaštite, na drugi način negoli mi koji još vjerujemo da smo i dio kulture, pomagani od države. I bi li propagandisti novog kruga izvlaštenja masa i privatizacija do jučer javnih dobara – kao što bi to trebali biti i, bez obzira na vlasništvo, od javnosti kontrolirani mediji – to mogli tako masovno činiti da stvarno ovise prvenstveno o kupcima svojih antiintelektualnih proizvoda? A ne od sponzora i financijera kumsko-korporativnog sektora, kojemu jedino i služe? Taj pak u krizi preživljava ne zato što iz svoga uspješnog poslovanja sklanja državu i bori se za svoj kolač na tzv. slobodnom tržištu, već stoga što postupcima deregulacije, a to znači prvenstveno smanjivanjem prava radnika, u najtješnjoj suradnji sa sve više samo svojom državom, jača svoj oligopolni položaj, u kojem mali – čak i kada su poduzetnici, a kamoli tek kada su radnici – nemaju puno izgleda. Zato poziv da “živimo zajedno” preživljava samo kao ekonomska propaganda korporacija, koje u suradnji sa svojom državom život radnih ljudi, kada imaju posao, čine teškim, a kada nemaju, nepodnošljivim.

Tako smo zaokružili grubu skicu iz koje je tek moguće vidjeti kako nastaje i kamo vodi nasilje. Ono je svojim najvećim dijelom sistemsko, strukturno proizvedeno. Pa iako je istina da različiti pojedinci na iste društvene nepravde nejednako reagiraju, iz te se činjenice ne može bez velikog nasilja nad puno drugih činjenica izvesti zaključak kako živimo u najboljem od svih mogućih svjetova (vrlo suženo shvaćenoj i prakticiranoj liberalnoj demokraciji), čiju normalnost narušavaju samo psihički neprilagođeni pojedinci i grupe. Upravo suprotno: oni na razne načine neprilagođeni, za koje su intelektualci, dok su još vršili svoju pozitivnu socijalnu ulogu, skovali naziv autsajderi, za nas su simptom stanja društva. Oni su ulični, a ne crkveni propovjednici, nada i dokaz da borba za drugačije društvo, baš zbog onih bez nade, ima smisla. U toj borbi nasilje vladajućih i nasilje potlačenih nikada ne može biti izjednačeno. Ali što o tome mogu znati oni koji desetljećima ovdje pjevaju mantru o narodu-agresoru i narodu-žrtvi, držeći tako u šaci oba, umjesto o protunarodnom napadu otuđenih elita na sve naše radne klase?

Danas još trpimo nasilje vladajućih, u politici, ekonomiji, na radnom mjestu i u mjestu stanovanja. No nije uvijek i svugdje tako. Kada je, nakon proglašenja osamostaljenja slovenske države, htio smiriti nacionalističke strasti, za koje je i sam bio odgovoran, tadašnji predsjednik Milan Kučan rekao je kako se danas veselimo, ali sutra je novi dan. Neki među nama, i u Sloveniji i u Hrvatskoj, znali su već tada da se u stvari pravljenja novih državica nemamo čemu veseliti. Pa ipak, demonstranti na slovenskim ulicama sada poručuju i nama: danas je novi dan!