Pravo na slabije plaćen rad

Michigan je u prosincu postao 24. američka savezna država koja je izglasala sindikalno štetan zakon, spinovski nazvan Pravo na rad. Republikanci, koji su u Michiganu na vlasti, donijeli su zakon uz žestoke prosvjede sindikata i protivljenje demokrata. Najveći sindikalni prosvjedi protiv Prava na rad poklopili su se s posjetom predsjednika Baracka Obame Detroitu, koji je ondje prikupljao potporu za izmjene fiskalne politike. Za svog boravka u tom gradu Obama se osvrnuo i na štetni zakon, kazavši kako on “nema nikakve veze s ekonomijom, nego je ponajprije političko pitanje”; smatra da političari ne bi smjeli radnicima i sindikatima “oduzimati pravo pregovaranja za bolje plaće i bolje radne uvjete”.

Naime, Pravo na rad dokida odredbu prema kojoj svi radnici u poduzeću u kojem postoji sindikat moraju pridonositi sindikalnoj kasi za poslove zastupanja koje za njih vrši sindikat. Oponenti zakona ističu da on značajno narušava snagu i utjecaj sindikata: ako sindikati teže dolaze do novca, teže će izvršavati svoju primarnu funkciju – zaštitu radnika. Dosad je pravilo bilo da u onom poduzeću u kojem postoji sindikat, svi zaposlenici moraju plaćati određenu sindikalnu pristojbu.

Prema američkom Zakonu o radnim odnosima (NLRA), sindikat ima pravo na naplatu pristojbe od svih zaposlenika. Članovi sindikata plaćaju punu članarinu, kojom se financiraju sve sindikalne aktivnosti (pregovori za kolektivne ugovore, ostali pregovori, zagovaranja, lobiranja, prosvjedi, pravni procesi itd.), dok ne-članovi plaćaju samo ekvivalent cijene za zastupanje pri kolektivnom pregovaranju. Zakon Pravo na rad određuje da se od zaposlenika ne može zahtijevati obvezno plaćanje sindikalne pristojbe, pa ni ako su članovi sindikata. Logika zagovaratelja zakona je da odredba o obveznoj pristojbi krši pravo na slobodno udruživanje. Međutim, Pravo na rad zapravo predstavlja snažan udar na moć kolektivnog pregovaranja američkih sindikata.

Donošenje zakona poput ovoga u SAD-u je omogućeno 1947., kada je potpisan Taft-Hartleyjev zakon koji je onemogućio ugovorne klauzule između poslodavca i sindikata, prema kojima su se mogli zapošljavati samo članovi sindikata ili oni koji bi to postali čim bi se zaposlili (tzv. closed shop). Naime, nakon Drugoga svjetskog rata 25 posto američke radne snage (oko 14,8 milijuna radnika) bilo je organizirano u sindikate; sa završetkom rata isteklo je i sindikalno obećanje da neće biti štrajkova (koji bi narušili američku ratnu snagu), pa zemlju 1946. pogađa val radničkih prosvjeda. Kao odgovor na to, donesen je Taft-Hartleyjev zakon, koji je izglasala većina senatora (republikanaca i demokrata), usprkos vetu tadašnjeg predsjednika Harryja Trumana. Taj je zakon bio sredstvo demobilizacije američkog radničkog pokreta jer je nametnuo značajna ograničenja sindikatima: zabranio je različite vrste štrajkova (one koji “ugrožavaju nacionalnu sigurnost”, divlje štrajkove, štrajkove solidarnosti itd.) i bojkota, ali i financijske donacije sindikata političkim kampanjama.

Američki sindikalni pokret raste do 1954., kada je sindikalno bilo organizirano 35 posto radnika. Nasuprot tome, danas je svega 12,4 posto američkih radnika učlanjeno u sindikate; sindikalizirano je svega 36,8 posto javnog sektora, dok je samo 7,6 posto radnika zaposlenih u privatnom sektoru učlanjeno u sindikat. Američki sindikalni pokret nije slabio sam od sebe niti je ključnu ulogu u njegovom slabljenju odigrala korupcija, kako se obično ističe, već odgovor na to što je dovelo do njegova slabljenja valja tražiti i u zakonskoj regulativi.

Zanemarimo li ovom prilikom analizu izvora političkih utjecaja na donošenje antisindikalnih zakona i zavirimo li samo u legislativu, možemo vidjeti da je osnivanje sindikata u SAD-u poprilično kompliciran proces, koji se sastoji od dvije faze. Razdoblje između tih faza poslodavci koriste za pritisak na radnike, provodeći antisindikalne kampanje, pri čemu krše zakone jer ih sile na nepristupanje sindikatu, straše, a ponekad i otpuštaju.

Sindikalno organizirani radnici u SAD-u u prosjeku imaju deset do 30 posto veću plaću od onih koji nisu članovi sindikata. I upravo u tome leži najvažnija posljedica Prava na rad za radnike: premda proponenti zakona tvrde da se njime potiče zapošljavanje, zapravo je riječ o smanjenju cijene rada, jer sindikalno neorganizirani radnici nisu uključeni u kolektivne ugovore, pa imaju lošije radne ugovore i niže plaće.

Sindikalno najorganiziranija država upravo je Michigan, jedna od najindustrijaliziranijih američkih saveznih država. Među 4.000 tvornica i kompanija sa sjedištem u Michiganu tako su, primjerice, General Motors, Ford, Chrysler, Dow, Whirlpool, Kellogg, JSTOR, a snažna je i prisutnost svih većih automobilskih kompanija. Uz to, Michigan je među državama koje su najviše pogođene krizom. Dislokacijom autoindustrije u zemlje Trećeg svijeta i deindustrijalizacijom, ta se država sve više okreće visokotehnološkim R&D poslovima, pri čemu industrijski radnici na pokretnim trakama fordističkog načina proizvodnje postaju višak. Pad broja stanovnika u Detroitu počinje 1980. godine i do danas je manji za 40 posto (od 1.203.368 osamdesetih godina do 713.777 stanovnika 2010). Radnih je mjesta sve manje, a uništavanje sindikata dodatno će smanjiti cijenu i pogoršati uvjete rada.

U zemlji s potpuno devastiranim javnim zdravstvenim i obrazovnim sustavom, ni ova zakonska promjena neće otvoriti nova radna mjesta, ali će dodatno pogoditi siromašnu radničku klasu. Michigan je šesta savezna država po nezaposlenosti, koja ondje iznosi devet posto. Ekonomska se kriza polako ali sigurno pretvara u socijalnu, što je slikovito istaknuto i u novom nadimku Detroita, koji sada zovu Gradom duhova (Ghost Town).