Maleš umjesto Maleša
Franjo Nagulov: Signali (AGM, Zagreb, 2012)
Biobibliografija priložena ovoj zbirci sugerira, a opseg sveska dodatno podvlači činjenicu da je njezin autor, vinkovački pjesnik i prozaik Franjo Nagulov rođen 1983. godine, trenutno jedan od najprolifičnijih domaćih pisaca. Od u Drenovcima nagrađenog prvijenca iz 2006. do danas objavio je šest tiskanih i dvije elektroničke pjesničke knjige, roman “Punomasni anđeo” i dječji roman “Crtač” te književnoznanstvenu studiju o pjesništvu Branka Maleša.
Pod znakom potonjeg, pjesnički mnogo štedljivijeg autora, uvelike stoje i “Signali”. Oko jedna četvrtina od više od 110 pjesama raspoređenih u 12 ciklusa na dvjestotinjak stranica predstavlja manje ili više izravan hommage semantkonkretističkom magu. Ti su sastavci uglavnom strateški postavljeni kao uvodna i zaključna mjesta ciklusa, a zatim ravnomjerno rasuti korpusom knjige. Najuspjelije pjesme, poput “Amnesty International”, “Siguran sam!” ili “Oporbenog bluesa” najizravnije proizlaze iz kabanice pjesnika “Bibe” i “Placeba”; toliko da je, čini mi se, s obzirom na izostanak uočljivog referencijalnog okvira koji bi spomenuto preuzimanje prepoznatljivih Malešovih stilema i trademark izvedbenih obrazaca te karakteristične svjetotvorbe integrirao u neki novi pjesnički poredak, nužno povući pitanje opravdanosti, možda i legitimnosti čitavog postupka. Drugim riječima, pjesme pretežno vrlo kratkoga stiha, uz obilje vitalističke emfaze i uskličnih rečenica, upotrebu prebacivanja i opkoračenja kao osnovnih ritmotvornih elemenata, opetovanu eksplicitnu identifikaciju lirskog kazivača s autorom i istovremeno njegovo uvođenje u pjesmu kao lika, postmodernističku rekontekstualizaciju frazema, poslovica i jezičnog balasta te prema anything goes načelu razmontirane i ponovno sastavljene mješavine popkulturne riznice i visokokulturnog kataloga nude nam neku vrstu neautentičnih B strana singlova, Maleša umjesto Maleša, no mahom bez njegove jezične zavodljivosti, duhovite britkosti i subverzivnoga podteksta.
Pjesme koje iz opisanog prosedea iskaču lijepo bi se, međutim, mogle uklopiti u prethodne autorove knjige, i s njima dijele većinu njihovih prednosti i mana. Uz iznimku možda Kvirinom nagrađene “Tanje”, Nagulovu spomenuta prolifičnost počesto dođe glave – prilično im dobro pristaje opis koji na klapni predlaže Ludwig Bauer: poezija nedorečenih slika. Njegove su ideje mjestimice, pogotovo kad koketiraju s groteskom i apsurdom, vrlo zanimljive i pojedini stihovi upečatljivi, no neselektivnost i izostanak discipline nerijetko ometaju suvereno vođenje pjesme od početka do kraja. Nije problem prevelike propusnosti ovih sastavaka nekakva iscrpljenost postmodernističke matrice ili što slično – spomenuta kulturološka parataksa u sklopu koje se na samo nekoliko stranica guraju Betty Boop, Pjesma nad pjesmama, Sarah Bartman, Frank Sinatra, Salvatore Quasimodo, Slavko Jendričko, Carlos Padilla, Whitman, Dali i nebrojeni drugi – već to što u njima zaista sve prolazi; na primjer čitav niz neuvjerljivih pseudometaforičkih sintagmatskih konstrukcija poput bilateralne hladovine, ljubičaste gušterače apstrakcije, dogorjelih dječaka racionalnosti, ontološkog arboretuma, multivitaminskog svetogrđa, deložiranog ganuća, suhoparne lešine dvojbe i sličnog.
Spomenuta makija zasad uglavnom guši zanimljivo zasijane mladice. Gdje je pjesnička sjekira; pjesnički požar?