117 dana terora

Nakon što je na Radio-televiziji Srbije zagrebački novinar Domagoj Margetić, najavljen kao “jedini Hrvat iz Hrvatske osuđen na sudu u Den Haagu”, izjavio kako predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i njegova vlast, u dogovoru s hrvatskim vlastima, ne žele potencirati zločine koje je HV 1995. počinio u Mrkonjić Gradu, mnogi su se u Banjaluci osjetili prozvanima.

Ničim potkrijepljene izjave novinara, koji je u Haagu inače osuđen zbog protuzakonite objave svjedočenja tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića na suđenju Slobodanu Miloševiću, posebno su izazvale direktora Republičkog centra za istraživanje ratnih zločina RS-a Janka Velimirovića, autora publikacije o zločinima HV-a u Mrkonjiću. O tim su zločinima “Novosti” već pisale, ali publikacija Janka Velimirovića otkriva mnoge podatke nepoznate hrvatskoj javnosti, kojoj se ti događaji namjerno prešućuju.

Potpuno je nejasno zbog čega Haški sud, koji je Antu Gotovinu teretio za neznatno razaranje Knina, optužnicu nije proširio na akciju Južni potez budući da je, primjerice, 10. oktobra 1995. samo na Mrkonjić Grad, po podacima objavljenim u Velimirovićevoj publikaciji, neselektivno palo više od 5.000 granata, koje su pritom ubile mnogo civila. Nakon granatiranja i pješačkih borbi, HV je u grad ušao 10. oktobra 1995. oko 16.30 sati. Ono što je uslijedilo može se opisati kao teror nad poraženom vojskom i civilima, organizirana pljačka i neviđeno razaranje. O grobnici u kojoj je, nakon povratka srpskih vlasti u Mrkonjić, pronađeno 181 tijelo, već smo pisali. Okupacija Mrkonjić Grada ukupno je trajala 117 dana.

Iz obdukcijskih nalaza patologa i forenzičara koji su proveli ekshumaciju, a njoj su prisustvovali i promatrači Haškog tužiteljstva, proizlazi da su mnogi “umrli u strašnim mukama” jer su ubojice nerijetko “koristili mehanička oruđa i primjenjivali razne oblike nasilja”. Po okrutnosti se posebno izdvajaju zločini u zabitim selima oko grada.

Jedan takav monstruozni zločin dogodio se u selu Surjanu. Tamo se, pred HV-om i HVO-om, u kuću porodice Pantelije Grmaša sklonilo nekoliko njegovih rođaka i susjeda, točnije sedmero seljana i 34-godišnja Radojka, kći Pantelijinog rođaka, koja je bila nepokretna. Vojnici su ih zapalili u kući. Njihove ostatke pronašli su susjedi u veljači 1996. Na zgarištu su ostala i Radojkina invalidska kolica.

Kada se piše o ratnim zločinima, najčešće se opisuju stradanja civila, ali kada je Mrkonjić Grad u pitanju, u oči upada još nešto. Naime, akciju Južni potez i općenito suradnju HV-a i Armije BiH odobrio je SAD, čiji su izaslanici bili spojili dojučerašnje protivnike. Već se znalo da će se BiH dijeliti u omjeru 51:49, a Srbi su tada kontrolirali puno više teritorija, tako da ih je uoči Daytona trebalo prisiliti na veće ustupke, što se i dogodilo. To ne znači da je SAD dao zeleno svjetlo za zločine, ali svakako znači da je Hrvatska bila svjesna da će Mrkonjić Grad u Daytonu biti vraćen Srbima. Stoga se vojska pobrinula da srpskim vlastima priredi “dobrodošlicu”.

Velimirovićeva publikacija pomno je zabilježila stotine slučajeva sistematskog uništavanja grada i dobro organizirane pljačke tvornica, a dobro svjedočanstvo su i izvještaji policije koja je, da bi održala iluziju da nešto ipak radi, tu i tamo zabilježila neki događaj. Tako u izvještaju policajca Ive Miloševića od 24. studenog 1995. između ostalog piše: “U 20.00 zapaljen Dom ZAVNOBiH-a i na desetine porodičnih kuća, u 20.30 zapaljen sud, u 20.30. zapaljena pravoslavna crkva, pozorna patrola javila da gore na desetine kuća širom grada, zbog nastale situacije u širem rejonu, pozorna patrola se nije puno kretala…”

Tragikomično djeluju zadnje rečenice iz izvještaja u kojima patrole pišu da počinitelji ovih djela nisu poznati. Međutim, ukoliko nisu poznati počinitelji paljevina, svakako je poznat kradljivac strojeva iz gradskih tvornica – njih su u zapadnu Hercegovinu i Hrvatsku prenosili transportni helikopteri Hrvatske vojske. Između ostalih, opljačkani su i potpuno ili djelomično uništeni Fabrika vijaka Metalac, Drvoprerađivački kombinat Manjača, pilana Lisina, Trgovačko poduzeće Zadružna trgovina, Građevno poduzeće Udarnik, Stambeno-komunalno Park, Tekstilni kombinat Mladost, tvornica obuće FOMG, tvrtke Gradnja, Mrkonjićputevi i Mrkonjićanka. Opljačkani su dom zdravlja, čija je oprema odnesena u Livno, osnovne škole, srednja škola, vrtići, hotel, spaljeni su crkva i parohijski dom, porušeni su spomenici NOB-a… Ukupno je uništeno više od 3.600 obiteljskih kuća, dok su štete u gospodarstvu i na privatnim dobrima procijenjene na desetke milijuna eura.

Sve jedinice i svi vojskovođe

Od 181 civila, koliko ih je pobijeno za 117 dana hrvatske vlasti u Mrkonjić Gradu, 81 je imao više od 65 godina. Ubijeno je 46 žena. Za sve nabrojano nikada nitko nije odgovarao. U akcijama u općini Mrkonjić Grad sudjelovale su 4. i 7. gardijska brigada HV-a, 126. domobranska pukovnija i 141. brigada, 1. gardijski zdrug i Izviđačko-diverzantska satnija Glavnog stožera HV-a.

HVO je bio uključen sa 1., 2. i 3. gardijskom brigadom, 22. diverzantskim odredom i specijalcima MUP-a tadašnje Herceg-Bosne. Brojni vojnici iz ovih jedinica počinili su ratne zločine u Mrkonjiću, brojni njihovi zapovjednici te su zločine naredili i kasnije ih zataškavali. Akciju su planirali general Janko Bobetko i admiral Davor Domazet Lošo, a u stožeru na terenu sjedili su generaliGotovina, Rahim Ademi i Ljubo Ćesić Rojs. Zapovjednik Operativne grupe Istok, koja je osvojila to područje, bio je Željko Glasnović.

DORH nikada nije pokazao interes za ovaj slučaj, a sada, kada je tadašnji drugi čovjek 4. brigade Ante Kotromanović na dužnosti ministra obrane, ni najveći naivci ne očekuju da bi se Mladen Bajić usudio nešto istražiti. Na potezu je Sarajevo.