Etičko čišćenje

Ne može se reći da je tzv. duhovna obnova, u koju se ova kultura neko vrijeme klela, u nas iznjedrila neki etički diskurs (pokazuje to i aktualna turneja američke publicistkinje Judith Reisman po Hrvatskoj), neku vladajuću moralku, koja bi pružala orijentir u svijetu punom iskušenja za onoga tko bi želio u njemu moralno se vladati. Naravno, teologija se često reklamira vjerom, za rijetke djelatnom, kako je u božjoj riječi već sve rečeno, pa je na nama samo da preštampavamo i tumačimo svete spise. No čak i ona, svojom navodnom znanstvenošću, želi stvoriti nešto novo, ući u problematiku stanja građanskog društva, u sferu tzv. moralne kritike postojećeg stanja. Tako je moguće da pape, ne i hrvatski biskupi, u svojim enciklikama citiraju humanističke marksiste, koji su se u svojoj kritičkoj teoriji bavili problemima krajnjeg postvarenja i otuđenja.

No pustimo crkvu i njene muke u pokušaju kontekstualiziranja jednog morala, koji odmah nalijeće na problem preočitog društvenog konformizma onih koji ga kao crkva zagovaraju, i primijetimo kako i svjetovne institucije, one konzervativne, a drugačijih u nas sada gotovo da i nema, vole razglabati o “krizi morala”, etici kao uzroku zapadanja, ali i šansi za izlazak iz krize. Tako je prije nekoliko dana i slovenski centar PEN-a, kažu još ugledne međunarodne književne organizacije, održao debatnu večer, na kojoj je razglabano o “etičkom temelju na kojemu bismo mogli graditi društvo te kako tražiti nova ishodišta za etičko razmišljanje o čovjekovom postupanju i njegovom mjestu u društvu”. Za uvodničare je bilo očito kako je svaka kriza posljedica nekog zasićenja, a sadašnja ekonomska kriza posljedica je pohlepe za onim materijalnim, pa je dakle u biti etički-moralna kriza.

Tako je za pravnika Miru Cerara kriza pojava koja ciklički zahvaća civilizaciju, znak je nekog skretanja u krajnost, da se čovječanstvo odalo pohlepi ili nekom drugom pretjerivanju. Pad u krizu opomena je da nešto radimo krivo, a mi treba da učinimo nešto dobro. Jedini put izlječenja je u obnovi etičke svijesti i u boljem odnosu spram prirode. Jer, bez toga slovensko društvo može samo dalje propadati, pa onda i izgubiti neovisnost, za koju se stoljećima borilo, a na individualnoj ravni, svatko bi od nas mogao izgubiti samog sebe. Izlazak iz krize vrijednosti zadatak je današnje generacije, da ne bismo onima što dolaze ostavili samo pustoš, ekološku i ljudsku, te ono najgore – raščovječenje nas samih.

Za filozofa Lenarta Škofa, čija je specijalnost etika suosjećanja i solidarnosti, kriza je posljedica još širih procesa u društvu, od samog načina bivanja. Problem je u gubljenju veze sa svojim tijelom, nestajanju tjelesne senzibilnosti, a bez toga nema ni suosjećanja za drugog. Zapadna je civilizacija maskulina, takmičarska i agresivna. Ona je iskorijenila feminilnost, a tijelu oduzela ono što omogućava sve drugo. Razvijati nam treba etičku anatomiju tijela, pa i na račun hipertrofiranog razuma, a to je proces dugotrajnog učenja. Sva poprijeka rješenja mogu samo produbiti agoniju.

I za akademika Jožeta Trontelja opasnost je u prevelikom takmičarstvu, jer utakmica ima malobrojne pobjednike i većinu poraženih, a to nije recept ljudske sreće. U mladih se vraća ideja da je život posvećen gomilanju bogatstva potraćen život, ali isto tako je i potraćen život u kojemu se moraš boriti da ne bi ostao gladan. U nekom smislu, kriza možda vraća ljude pravim vrijednostima.

Debata je završila osvrtom na narodne demonstracije, kako je Cerar nazvao događanja u slovenskim gradovima. Razdvojivši dobronamjernu većinu od destruktivne manjine, on se založio za mobilizaciju onih koji vide da je ekonomska kriza u svijetu u osnovi moralno-etička. Samo preko obnove etike doći ćemo do politike i ekonomije.

Za ilustraciju dosega etičkog stava uzeli smo ovaj slovenski primjer zato jer se dogodio ovih dana, jer je slovensko društvo upotrebljivo za komparaciju s hrvatskim (ako uopće možemo reći da “nacionalna društva” postoje). Ne sumnjamo da je niz događaja u organizaciji npr. Hrvatskog filozofskog društva ili Matice hrvatske bio i bit će na istom tragu. U čemu je dakle problem s etičkim postavljanjem, koje se ne pojavljuje samo u nekih zadriglih konzervativaca, već i u mnogim grassroots pokretima današnjice, onome što se u jednom trenutku nazvalo new ageom, pa ima znatan utjecaj na mladalačke kulture i danas?

Ako gornju raspravu sumiramo u jedan stav, a to je da je etika, shvaćena uglavnom kao autonomna etika vrijednosti, ujedno uzrok, ali i ishodište za izlazak iz krize, možemo odmah reći kako je taj stav duboko pogrešan. Je li on izraz naivnosti, duhovne lijenosti ili ipak nečeg drugog, goreg, treba uvijek nanovo konkretno procjenjivati. Pritom nam orijentir može biti opomena Waltera Benjamina kako čuđenje da je to što doživljavamo “još” moguće u dvadesetom stoljeću (eto, i u dvadesetprvom) uopće nije filozofsko. “Ono nije početak spoznaje, bila to i spoznaja da je predodžba povijesti iz koje poniče postala neodrživa.” Etika nije ni uzrok, a ni ishodište za izlazak iz krize! Takvo shvaćanje bitka koje premješta mogućnost prakse u individualnu svijest, kritizirao je još između dva svjetska rata filozof Georg Lukacs, konstatiravši da se tako “praksa pretvara u oblik djelatnosti izoliranog individuuma: u etiku”. A to onda u svojoj posljednjoj konzekvenci znači i da je etičko-moralna svijest svojevrsna individualizirana “praksa” posve adekvatna samoj biti postojećeg, našeg, građanskog svijeta, kako je o tome u nas puno pisao filozof Milan Kangrga, dok je još živio i mislio antinomiju “etika ili revolucija”.

Etičko čišćenje – kako skupove poput opisanog zove mlađi slovenski marksist Andraž Mali – bilo ono u politici, menadžmentu ili pravu, nikada neće promijeniti princip djelovanja sistema u kojem živimo. Kapitalisti kao karakterne maske kapitala najbolje obavljaju svoju društvenu ulogu upravo kada ne podliježu vlastitoj pohlepi i raznim koruptivnim radnjama. Misija kapitalista je akumulacija kapitala i u društvu u kojem je to vodeći princip slabo pomaže poziv na etičko čišćenje poduzetnika, financijskih špekulanata i političara, a o njima je tu, a ne o nekim izoliranim duhovnim pastirima, riječ. Kako kaže Mali: “Etička ili neetička, regulirana ili deregulirana, financijska špekulacija je i uvijek će biti samo financijska špekulacija.” U krajnjoj liniji: kada bi neetični političari i privrednici pokrali sav profit, kapitalizam bi propao. Političari mogu biti kao privatne osobe dobrohotni filantropi, ali žele li očuvati postojeći sistem, oni moraju postupati u skladu s normama igara globalne konkurentnosti, koje čak i države iste zajednice – EU – čine da su jedna drugoj vuk.

Uzrok kapitalističke krize je proizvodnja profita, a kriza je i nastala u društvima manje korupcije i klijentelizma, koji su u biti obrambeni mehanizmi periferija spram centara kapitalske moći. Ekonomska kriza koja je danas u osnovi svih drugih, u biti nije “moralno-etička”, već je povijesni simptom iracionalnosti društveno-ekonomskog sistema u kojem živimo.