Kronika

Ne odustaju od boljeg života

Automehaničar Jovo Baždar, supruga Nikolina i mala Jovana, najmlađa su obitelj u banijskom Gornjem Selištu kraj Gline

Rođenje male Jovane Baždar u Gornjem Selištu kraj Gline, nije bio samo veliki događaj za roditelje, već i za cijelo selo. Ovdje, kao uostalom i u većini banijskih sela, ljudi je sve manje, na prste jedne ruke mogu se nabrojati oni mlađi od 60 godina, pa broj sprovoda i sahrana daleko nadmašuje svatove i rođenja kojih u zadnjih desetak godina nije bilo. Sve do nedavnog rođenja male Jovane.

Obitelj Steve Baždara u Oluji 1995. otišla je u Pančevo, a njegov sin Jovo Baždar, tada sedamnaestogodišnjak, dobro pamti te dane.

– Upravo sam završio drugi razred Gimnazije u Glini kada su roditelji krenuli u izbjeglištvo. Privremeno smo se skrasili u Pančevu, no već od prvog dana svi zajedno znali smo da tamo nećemo dugo ostati. Sve nas je vukla neka nostalgija za rodnom kućom, voćnjacima, oranicama, ali i grobovima naših pradjedova u Selištu. Nekako smo izdržali dvije godine, a tada je otac odlučio otići u Hrvatsku i vidjeti da li su stvoreni uvjeti za povratak. Kuća je bila cijela, ali opljačkana. Iduće godine vratili smo se svi i započeli život ispočetka, baveći se poljoprivredom. U međuvremenu umrla je majka, brat stradao u prometnoj nesreći, pa je život isključivo od poljoprivrede došao u pitanje, priča Jovo.

Pomisao na socijalnu pomoć u njemu je stvorila dodatnu snagu, pa je odlučio stvar uzeti u svoje ruke. Oženio se i počeo baviti onim što je jedino znao, ali i volio: popravkom automobila i auto-mehanikom uopće.

Sve je to išlo nekako “na divlje”, dok se nije rodila kći Jovana. Nije mogao dozvoliti da njen tata bude u vječitom prekršaju strahujući od poreznika i inspektora, pa je nedavno prijavio obrt za popravak automobila u Glini.

– Prije toga upisao sam i završio srednju školu u Topuskom za automehaničara i još me samo čeka matura, pa sam majstor. Zaposlio sam dvoje ljudi i nekako to ide. Neću se moći obogatiti, ali ću preživjeti. Ovoga trenutka, kada platim najam radionice i porez, kada isplatim radnike, ostaje mi 4 do 6 tisuća kuna. Zadovoljan sam – kaže Jovo Baždar.

U vrijeme rata obitelj Baždar uspjela je sačuvati ugled i poštovanje, jednako kod Srba kao i kod Hrvata, pa je, zahvaljujući toj činjenici povratak bio bezbolan, a u automehaničarskoj radnji Jove Baždara svoje automobile održavaju svi stanovnici ovog dijela Banije.

Jovo, njegova supruga Nikolina i mala Jovana, najmlađa su obitelj u Gornjem Selištu, a prema svemu sudeći, to će dugo i ostati. Prosjek nešto “kvari” djed Stevo koji se ne odvaja od unučice i s nostalgijom se sjeća svoje mladosti.

– Naše selo nekada je imalo više od 300 stanovnika. Na svakom koraku čuli su se pjesma i smijeh. Ljudi su se okupljali subotom u seoskom domu, znali smo se naći na prelima, berbama kukuruza, klanju svinja i drugim prigodama. Ženilo se i udavalo, djeca su se rađala i sve je bilo puno života. Danas imamo jedva tridesetak stanovnika, uglavnom staraca na skromnim mirovinama ili socijalnoj pomoći. Mnogi se nisu vratili, pogotovo mlađi, jer, iako imaju ovdje roditeljske kuće, nema posla. Malo ih je tako tvrdoglavih i upornih kao moj sin Jovo koji je krenuo hrabro u posao kako bi prehranio obitelj – kaže Stevo Baždar.

Da je za otvaranje obrta u ovo krizno vrijeme potrebna hrabrost, u to nema sumnje. Da bi, koliko – toliko, mogao započeti sa samostalnim radom, Jovo je morao investirati u osnovne strojeve i alate više od 10 tisuća eura. Sva obiteljska ušteđevina stavljena je na jednu kartu, no ako se po jutru dan poznaje, za obitelj Baždar, a posebno za malu Jovanu, najmlađu stanovnicu dobrog dijela Banije, budućnost je izvjesna.

Jedan od prvih povratnika u HV-u

Godinu dana nakon povratka u rodno Selište, Jovo Baždar dobio je od Ministarstva obrane poziv za služenje vojnog roka u Hrvatskoj vojsci, pa je bio među prvima, ako ne i prvi, državljanin Republike Hrvatske srpske nacionalnosti koji je tako ispunio svoju obavezu prema domovini.

– Vojni rok sam služio u Koprivnici, Rijeci, Plaškom i još nekim mjestima. Tih godinu dana neću nikada zaboraviti. Nikada nisam imao nikakvih problema zbog svoga imena ili nacionalnosti. S kolegama sam dijelio dobro i zlo, a stekao sam mnoge prijatelje s kojima i danas održavam vezu. Iskustva koja sam stekao primjenjujem u običnom životu i pamtim – objašnjava Jovo Baždar.

Vladimir Jurišić

Uspješni srpski biznismen, rodom iz Virovitice

Nema posla bez povjerenja

Stevan Jugović, vlasnik tvrtke Termoplin iz Smederevske Palanke, među prvima je sklapao poslove između Srbije i Hrvatske

FOTO1: Mlađi sin Dorđe s ocem Stevanom Jugovićem uz sušilicu za duhan

Op.Ur.: termoplin 1

 

 

Biznis ne poznaje granice, ratne sjekire ne prekidaju zanavijek poslovna partnerstva, a iskrena prijateljstva jača su od granata. Dobro to zna šezdesetogodišnji diplomirani inženjer strojarstva Stevan Jugović, rođeni Virovitičanin s prebivalištem u Mladenovcu i vlasnik tvrtke Termoplin iz Smederevske Palanke, čije sušnice za duhan na gazdinstvima farmera u Podravini i Slavoniji više nikoga ne iznenađuju.

Sušnice iz 1975. godine sa zastarjelom američkom tehnologijom iz vremena kada se nije pazilo na potrošnju energije, valjalo je zamijeniti štedljivijima. Tako je Termoplin, nakon susreta s predstavnicima Hrvatskih duhana, na novosadskom poljoprivrednom sajmu 2001. godine u Hrvatskoj instalirao 38 sušilica, tzv. termogena na plin.

– Bila su to vremena kad se još zaziralo od takve suradnje. Radili smo puno na uštedi energije što je Hrvatskim duhanima bio signal da me pozovu. Zanimljivo je i to uvijek izdvajam – niti su Hrvatski duhani od mene tražili garanciju za dio avansa koji su mi platili da bih počeo raditi, niti sam ja od njih tražio garanciju za drugi dio opreme kad ju isporučim i pustim u rad. Vjerovali smo jedni drugima, a to je u onim godinama bilo veliko priznanje meni lično. Tako radimo i danas, prisjeća se Jugović, dodavši u šali kako je njegova tvrtka jedina koja u Srbiji u sufiksu ima riječ plin “jer tamo se kaže gas”.

Mašinski fakultet Jugović je završio u Novom Sad nakon čega se zaposlio u slatinskom Univerzalu, tvrtki koja je, među ostalim, proizvodila opremu za duhansku industriju. Tamo je napravio kuću, imao namjeru trajno ostati, ali je 1991. odselio u Srbiju i nastanio se u Smederevskoj Palanci.

– Nekih velikih problema u onim zlim vremenima nisam imao, ali ih nisam ni čekao, objasnit će danas svoju odluku.

Tvrtku za proizvodnju i servisiranje opreme osnovao je u listopadu 1991. godine. Počeo je raditi u iznajmljenom prostoru s dva-tri radnika da bi 2007. preselio u vlastiti prostor od 700 kvadrata. Danas se pogoni prostiru na dvostruko većoj površini, a tvrtka je u jednom trenutku 2003. godine, imala 53 zaposlena.

Prvo je planirao raditi na plinofikaciji Palanke. Nije imao gotovine, računao je da je to lakši put da se dođe do posla. Instalacije su trebale ući u grad, planirani su kućni priključci, ali je zbog rata i teških gospodarskih prilika taj posao propao.

– Univerzal je prije rata izvozio u Grčku. Važio sam kao stručnjak za sušare i proces sušenja pa sam već 1992. godine otišao u Solun kod poslovnog prijatelja. Ponudio mi je posao i mogućnost da se s familijom preselim u Grčku, ali sam to odbio jer sam se planirao vratiti u Slatinu. Tražio sam da radimo na komercijalnim osnovama na što je pristao. Kasnije je kupio pogone za proizvodnju duhana u Slovačkoj pa nam pružio priliku da i tamo radimo. Nismo puno zaradili, bile su to teške godine u Srbiji, godine sankcija kada smo se dovijali na svakakve načine, ali opet dovoljno da hrabrije i još odlučnije krenemo osvajati nova tržišta, govori Stevan o počecima vlastitog biznisa.

Sredinom devedesetih Duvanska industrija Niš razvijala je posao s kooperantima. Ulagalo se u sušare i sustave za navodnjavanje pogotovo u južnoj Srbiji, na području Pomoravlja te u okolici Leskovca i Zaječara. No došli su tvorničari moćnih duhanskih kompanija kojima nije u interesu bila primarna proizvodnja duhana na srpskim poljima, nego su cigarete punili uvoznim duhanima. Brojne sušare propale su ili su prebačene u Srijem.

– Danas se u Srijemu proizvodi 90 posto virdžinijskog duhana jer su tamo iz Hrvatske doselili ljudi znaju s duhanom. Sada imamo velike farmere, posebno dolaskom Japan Tabaka u Sentu, kaže Jugović, naglašavajući kako je u Vojvodini i Grčkoj stekao iskustva proizvodnje termogena na biomasu koje je 2008. godine ponudio i Hrvatskoj.

Instalirana su dva uređaja na biomasu jer se tada to proizvođačima nije isplatilo. Posao je obnovljen 2011. godine kada je cijena plina počela divljati, a eskalacija se očekuje ove godine. Sada je farmerska računica jasna – sušilicama na biomasu mogu uštedjeti do 500 eura po toni duhana.

Uz to, Termoplin proizvodi sušilice za voće, povrće i ljekovito bilje, a počeli su proizvodnju i sadilica za duhan. Zahvaljujući biomasi razvili su i kotlove koji se mogu da se primjene u domaćinstvu i svuda gdje je potrebno nešto zagrijati.

– Zadnji posao koji smo završili na kraju godine bila je farma koka nosilja u Kovilju, a trenutno radimo na farmi pilića u Velikom Trojstvu, kazuje Jugović.

Posebno su ponosni na veliku sušaru za timijan i ružmarin koja energiju crpi iz bademovih ljusaka, instaliranu u Palma de Malorci u Španjolskoj do koje su stigli preko odlično obavljenog posla za Albance na Kosovu.

Jugović će još izdvojiti i dva jedinstvena posla – sušaru za baliranu djetelinu u Grčkoj i tri termogena na kovaljice, a posebno je ponosan što će svojim sušarama ove godine pomoći povratnicima u Knin i Udbinu.

Bogatiji znanjem nego novcem

Nisam se zadržao u Smederevskoj Palanci iako je sjedište firme i danas tamo. Palanka je lijep gradić, ali mi se nije dopao jer je van putova, tako da sam posle prodaje kuće u Slatini 1994. godine kupio plac i sagradio kuću u Mladenovcu. Mladenovac ima prednost jer je beogradska opština, dobro je povezan, za pola sata stižemo u centar Beograda. U poslu mi pomažu sinovi, stariji Aleksandarje završio Mašinski fakultet u Beogradu, odsek industrijskih i poljoprivrednih sušara, a mlađi Dorđe, industrijski menadžment. Sve smo stvorili vlastitim rukama, uvijek kažem; nemamo veliko bogatstvo ali smo bogati u znanju, kaže Stevan Jugović.

Goran Gazdek

• 
  

Branko Dulikravić, predsjednik VSNM Koprivničko-križevačke županije

Čuvamo tradiciju u Podravini

Ostvarena su manjinska prava: u Rasinji, Sokolovcu i Velikom Pogancu uči se srpski jezik, a u Sokolovcu je uvedena vjeronauka

O Srbima iz Rasinje, Sokolovca, Koprivnice i drugih mjesta županije ne čuje se kao o onima iz nekih drugih dijelova Hrvatske. Kakva je njihova situacija?

Nas po popisu iz 2011. godine ima 2.196, što je za 212 manje nego prije deset godina, ali se uklapamo u trend jer opada i broj ukupnog stanovništva županije. Kako drugi, tako i mi, a osim toga, uvijek ima i neki postotak onih koji su se u popisu drugačije izjasnili. Što se tiče smanjenja broja Srba, to je s jedne strane posljedica stope smrtnosti jer su ljudi po prosjeku stariji, pa onda i bolesniji. S druge strane, to je ujedno posljedica iseljavanja mladih koji su završili škole ili fakultete pa odlaze za Zagreb, Varaždin ili negdje drugdje u potrazi za poslom. Ali, to se također odnosi na sve mlade, jer loša ekonomska situacija oštećuje jedne i druge. Zakonom ostvarena manjinska prava imamo. Tako se u Rasinji, Sokolovcu i Velikom Pogancu uči srpski jezik, a u Sokolovcu je uvedena i vjeronauka, kojuju pohađa nekoliko desetina učenika.

Kako ide s očuvanjem kulturne tradicije i identiteta?

Formirali smo KUD u Velikom Pogancu kako bi zadržali kulturne tradicije, a u skladu s tim krenuli smo u istraživanje naših običaja i nošnji stotinjak godina unazad. U brojnim kućama sačuvane su stare slike i nošnje, iako je mnogo toga bačeno ili propalo. Prema onom što smo skupili, dali smo da se izrade nošnje kakve su bile autentične u to vrijeme.

Nabavka osam parova nošnji bila je zajednička jer su u tome, koliko je ko imao para, učestvovali Županija, Grad Koprivnica, općine Rasinja i Sokolovac, manjinska vijeća i Udruga žena iz Velikog Poganca. Tokom prošle jeseni imali smo nekoliko nastupa, među kojima za Mitrovdan, krsnu slavu Županijskog vijeća. Osim toga, KUD je za dan ljudskih prava nastupao u Varaždinu, dajući podršku tamošnjem manjinskom vijeću, a nastupili su i u Ludbregu, gdje je KUD predstavljao općinu Rasinja. Dobro surađujemo sa SPC-om, pa smo za Svetog Savu darivali preko stotinjak mališana u Pogancu i Koprivnici. Što se tiče antifašista, i tu je suradnja dobra, pa smo od SABA RH dobili i priznanje. Ove godine imamo u planu obilježavanje stradanja u logoru Danica u Koprivnici, ali i godišnjicu osnivanja brigade “Braća Radić” u Ludbreškom Ivancu.

Koji je najveći problem u županiji?

Vodoopskrba. Vodovod je došao na područje općine Rasinja, ali nije odrađen dio općine u kome žive Srbi. Čekaju se novčana sredstva kako bi se nastavili radovi prema Velikom Pogancu i Dugoj Rijeci. To je bitno jer se radi o stočarskom kraju, pa ljudi moraju kupovati cisterne vode kako bi napojili stoku. Na području Sokolovca stanje s vodom je dobro, međutim i tamo imamo sela u koja voda još nije stigla, ali na tome se radi. Moram dodati da su brojne ceste asfaltirane, ali je ostalo da se to uradi na još nekim dionicama.

Nenad Jovanović

Vratiti Teslu u Gospić

 

Na aktualnom prijepodnevu prije početka prve saborske sjednice u novoj godini, Milorad Pupovac uputio je pitanje predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću povodom sedamdesete obljetnice smrti velikana hrvatske i svjetske znanosti Nikole Tesle. Do početka devedesetih Nikola Tesla je imao dva spomenika u Hrvatskoj, jedan u sklopu Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu, a drugi na glavnom gradskom trgu u Gospiću.

– Spomenik Tesli u Gospiću miniran je 1992. godine, poput brojnih drugih spomenika, djela velikih hrvatskih umjetnika. Ni do danas se ništa nije učinilo po pitanju tog spomenika u Gospiću, na trgu koji je nosio Teslino ime, a kojeg su nakon toga preimenovali. Nitko nije zbog toga sankcioniran niti je izrazio žalost zbog gubitka spomen obilježja. Prije sedam godina obnovljena je Teslina memorijalna kuća u Smiljanu te je odliven spomenik kipara Frane Kršinića, no on od tada stoji u skladištu ljevaonice likovne akademije u Zagrebu. Spomenik Tesli zaslužio je da mu se nađe mjesto, ako ne u Gospiću gdje je očito smetao, na nekom drugom mjestu da bi njegovi poštovaoci diljem svijeta mogli znati odakle je potekao i da vide kako ga Hrvatska poštuje, kazao je Pupovac. Premijer Milanović je odgovorio: “Tesla je jedan od jako rijetkih ljudi koji su baština čovječanstva”.

– Gospić bi trebao imati Teslin spomenik. Ako se netko toga stidi, jer smatra da je Tesla pogrešne vjere i nacije, ako zamjera da se stavi njegov spomenik u grad koji je vezan uz njegov život, onda je to politički stav. Ja mogu samo pozvati lokalnu vlast u Gospiću da napravi nešto za svoj grad i za Hrvatsku, u smislu njene reputacije. Uvijek možemo taj spomenik staviti i negdje drugdje, ali to nije pravi put, jer nema logike da bude igdje drugdje nego u Gospiću – ustanovio je Milanović.

Ispravna i uspravna država

Milas iz HDZ-a iznio je prigovore zbog najave uvođenja ćiriličnog pisma u službenu upotrebu na području Vukovara.

– Hoće li Vlada RH razmotriti mogućnost odgode zakona kako bi se ljudima koji žive na tom području dala prilika da razgovorom sami donesu odluku o trenutku primjene tog zakona – pitao je Milas premijera Milanovića, koji mu je naveo izreku: “Onaj tko je radi malo sigurnosti spreman odustati od osnovnih sloboda, ne zaslužuje ni sigurnost ni slobodu”.

– Nudite li vi neko rješenje, jer ovdje se radi o propisima koje je donijela HDZ-ova većina? Provedba ove odredbe Ustavnog zakona nije samo pitanje pravne države nego i ispravne i uspravne države, koja je ista prema svim svojim građanima, koja poštuje svoje zakone, koja time dokazuje da se i u Vukovaru provode hrvatski zakoni. To je Hrvatska. Jesu li se Srbi u Vukovaru koristili ćirilicom prije rata ili nisu to me ne zanima, dok god imaju to pravo, a to pravo smatram dobrim. Jedini smo narod zapadnog kršćanstva koji ima svoje pismo – glagoljicu. Zar mi kao nacija koja baštini tu jedinstvenu stvar da osporava pravo Srbima da koriste ćirilicu? U Vukovaru je bio rat i ako smo nešto zapisali u svoj Ustav, a imali smo razloga zašto to stavljamo u Ustav, onda to moramo i poštivati. U protivnom predložite promjenu Ustava i onda objasnite Zapadnoj Europi, koja još uvijek nije ratificirala Hrvatski pristupni sporazum, kako se mi držimo najviših europskih standarda, kakva smo država i društvo – zaključio je Milanović.

Mirna Jasić

Umrla zadnja članica porodice stradale u ratu

Nema više Olujića iz Cerne

Stojanka Olujić bila je posljednja od porodice čijih je četvoro pripadnika ubijeno u ratnom zločinu pripadnika HOS-a, u februaru 1992.

Na mjesnom groblju u Cerni sahranjena je Stojanka Olujić, poslednji izdanak porodice Olujić, ubijene sredinom februara 1992. godine u ovom selu nedaleko od Vinkovaca. Stojanka je preminula u 81. godini života, a opelo je obavio protojerej-stavrofor Predrag Azap u prisustvu tridesetak meštana i prijatelja ove porodice.

Stojanka Olujić majka je Radomira Olujića koji je, u noći 17. na 18. februara 1992. godine ubijen sa svojom suprugom Anicom i dvoje maloljetne djece, sinom Markom (1979) i kćeri Milanom, rođenom 1976. godine. Članovi porodice Olujić ubijeni su u njihovoj kući u Cerni. Korišten je prigušivač jer niko od komšija ništa nije čuo. Skupina zločinaca potom je minirala kuću, ali im je zbog nestručnog postavljanja eksploziva propao naum uništenja tragova. Nedugo nakon ubistva, od šoka koji je izazvao takav zločin, umro je i Stojankin suprug. Drugi njen sin otišao je u Srbiju, a nikakve rodbine u Cerni Stojanka nije imala. S minimalnom penzijom, izolirana od većine sela, ona je do smrti proživljavala pakao.

Nažalost, nisu joj dali mira u boli i patnji. U decembru 1998. nepoznati posjetilac zakucao joj je na vrata u sitne noćne sate. Otvorivši vrata, Stojanka je ugledala nepoznatog muškarca s čarapom navučenom preko glave. Muškarac ju je nekoliko trenutaka posmatrao, a potom se, bez riječi povukao i pobjegao u noć. Stojanka je “posjetu” shvatila kao ozbiljan signal životne opasnosti. Nevolje Stojanke Olujić nastavljene se jer, zbog nedostatka novca, nije mogla riješiti ni imovinske sporove.

Petorica HOS-ovaca su na Županijskom sudu u Vukovaru u februaru 2008. godine, nakon 11 mjeseci suđenja, zbog ubistva četvero Olujića, nepravomoćno bili osuđeni na ukupno 57 godina zatvora. Sudilo im se pod optužbom za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a sva petorica negirala su krivnju. U optužnici se navodilo kako su Olujićevi ubijeni u predvečerje, sa 40-ak hitaca iz vatrenog oružja, dok pokušaj miniranja kuće s mrtvim tijelima nije uspio zbog nestručno postavljenog eksploziva.

Umirovljeni pukovnik HV-a Tomislav Madi zvan Šikago, tada zapovjednik izviđačko-diverzantske satnije HOS-a u sastavu HV-a, bio je osuđen na maksimalnih 20 godina zatvora jer je izdao naredbu “da se pobiju četnici”, uzmu dragocjenosti i kuća minira, a Vrhovni sud, odlučujući po žalbama, kaznu mu je potom smanjio na 15 godina. Mariu Juriću i Davoru Laziću potvrđene su prvostepene presude od 12 odnosno 7 godina zatvora, dok je Zoranu Poštiću kazna smanjena sa osam na 7 godina zatvora. Miji Starčeviću zatvorska kazna od 10 godina preinačena je na osam godina.

– Bila si zaista prava ovovremena majka Pravoslavna sa svom svojom tragedijom tugom i patnjom koju su izazvali i stvorili neljudi, rekao je uz ostalo otac Predrag Azap opraštajući se od žene mučenice, citirajući stihove pjesnika Vladimira Nazora.

B. Rkman

Dvanaesta humanitarna akcija u Borovu

Hrana za manastir Krka

Namirnice koje dostavljamo zadovoljavaju potrebe bogoslovije za mesnim prerađevinama za oko šest meseci, rekao je Vojislav Stanimirović

Dvanaestu godinu zaredom, iz Borova je otpremljena humanitarna pošiljka za Bogosloviju Sveta Tri Jerarha u Manastiru Krka. Finansijska sredstva u iznosu od 20 hiljada kuna za kupovinu mesa i mesnih prerađevina potrebnih za prehranu učenika Bogoslovije prikupili su Samostalna demokratska srpska stranka, Zajedničko veće opština, Veća srpske nacionalne manjine Vukovarsko-sremske i Osječko-baranjske županije, VSNM grada Vukovara, opštine Negoslavci, Borovo, Trpinja, Markušica, Erdut, Šodolovci i Jagodnjak i Vuković kompanija. Humanitarna akcija za pomoć Bogosloviji u Manastiru Krka pokrenuta je 2001. godine na inicijativu SDSS-a.

– Tamo se priprema oko 200 obroka dnevno i to je jedan veliki pogon koji treba snabdeti. Ova količina namirnica koju mi dostavljamo svake godine zadovoljava potrebe za mesom i mesnim prerađevinama za oko šest meseci, rekao je Vojislav Stanimirović. Predsednik SDSS-a se prisetio i početka ove akcije u vreme kada je Bogoslovija bila tek osnovana.

Koordinator ovogodišnje akcije bio je Dušan Jeckov, načelnik opštine Negoslavci.

– U Bogosloviji borave i deca sa našeg prostora, ali sve i da ih nema, to je jedina naša Bogoslovija u Hrvatskoj i dužni smo da vodimo brigu o njoj, istakao je Jeckov posebno ističući zahvalanost Živojinu Bođirkoviću, vlasniku istoimene mesnice što je meso i mesne prerađevine bez naknade obradio i pripremio za transport.

– Mi se od sveg srca zahvaljujemo na ovoj pomoći koja nam pomaže u organizaciji života u Bogosloviji. Ovo nam puno znači jer duži period ne moramo brinuti za prehranu đaka, rekao je jeromonah Heruvim koji je kao upravnik internata preuzeo pošiljku, prenoseći pozdrave rektora Bogoslovije vladike Fotija. Bogosloviju Sveta Tri Jerarha danas pohađa 52 učenika, a u organizaciji nastave učestvuje 12 profesora

D. Bošnjak

Neugodna zima za školarce Janje Gore

Dva tjedna bez škole

Prijevoznik Autotrans ne prevozi školarce cestom od Janje Gore do Plaškog kada zapadne snijeg – žale se roditelji

Svake godine ista priča. Kad snijeg zamete Općinu Plaški, devetero djece iz mjesta Janja Gora ne mogu pohađati nastavu, jer autobusi ne voze do tog mjesta. Ove zime u dva tjedna trajanja nastave, od početka drugog polugodišta, uspjeli su na nju doći samo dvaput.

– Godinama imamo isti problem na koji redovito upozoravamo dok mogućnosti za normalan prijevoz ima, jer ralica koja čisti županijsku cestu redovito prolazi i okreće se na kraju puta, omogućavajući otežano, ali moguće prometovanje cestom. No, prijevoznik Autotrans na osnovu vlastitih zaključaka odlučuje ne voziti ovom cestom – kaže jedan od roditelja Branko Šupica. Pita se pritom zbog čega su njihova djeca drugačija od one koji žive dva kilometra dalje od njih na glavnoj cesti?

– Jedan od najvećih autobusnih prijevoznika u zemlji trebao bi znati kako se vozi u zimskim uvjetima i kako odraditi posao za koji je plaćen. Posjeduje autobuse raznih veličina, a za nas bi bio dovoljan manji. Ukoliko prijevoznik nije u stanju obaviti uslugu za koju je plaćen, treba je prepustiti nekome sposobnom. Zato mi roditelji predlažemo da se ne plati novac za usluge prijevoza te da se prenamjeni za potrebe djece putnika u vidu goriva školskom kombiju za izvanredno prijevoz – navodi Šupica.

Slika zimske “idile” Janje Gore: Učenik 4. razreda pješači dva kilometara preko snijega samo da bi čuo da autobus ne ide u Janja Goru, nakon čega ponovno pješači do kuće. Osim redovite nastave, djeca propuštaju i takmičenja koja im mogu donijeti dodatne bodove za daljnje školovanje.

– Općina Plaški, OŠ Plaški, Karlovačka županija i RH dužne su osigurati jednake uvjete života za sve građane. Želimo da se prekine ova diskriminacija i da nam se život normalizira. Neka općina počisti puteve te se pobrine se za alternativni način prijevoza. zaključuju roditelji, Branko Šupica, Milan i Dragana Knežević, Vesna Vukelić, Miroslav Hudurović, Vele Gverić, Danijela Pešut, Slobodan i Željka Knežević.

Mirna Jasić

Omalovažavanje antifašizma u Karlovcu

Počast kvislinzima, pokude partizanima

Karlovačke vlasti i institucije dvojako se odnose prema pobjednicima i poraženima u Drugom svjetskom ratu

Antifašisti Karlovca nisu zadovoljni svojim statusom i položajem iako su dali veliki doprinos u pobjedi nad fašizmom. Martin Jendrašic, počasni predsjednik Udruženja antifašista Karlovačke županije protestira zbog nemogućnosti vraćanja spomen ploče na staru bolnicu na Dubovcu u znak sjećanja na ulazak grupe partizana u okupirani Karlovac 1941. pod vodstvom Vece Holjevca. Ploča je bila postavljena 1988., a razbijena je u jesen 1991. Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Karlovcu dao je dozvolu za povratak.

– Nikako ne možemo dobiti saglasnost suvlasnika zgrade Doma zdravlja Karlovac i Zavoda za javno zdravstvo. Više smo im puta pisali i uvijek su iznalazili razloge da nas odbiju. Zadnji je prijava Državnom odvjetništvu protiv Vece Holjevca i ostalih koju je podnijela udruga Hrvatski domobran iz Karlovca. Odvjetništvo i policija su konstatirali da su svi sudionici te akcije mrtvi pa se po toj prijavi ne vodi nikakav postupak i o tome nas obavijestili. Ponovo smo zatražili saglasnost suvlasnika u junu 2012. ali ni nakon sedam mjeseci nismo dobili odgovor kaže Jendrašic.

Grobnice znanih i neznanih boraca i žrtava fašističko-ustaškog terora na karlovačkom Vojnom i Židovskom groblju antifašisti obilaze najmanje jednom godišnje, najčešće povodom Dana mrtvih. I lani su ponovo konstatirali da su ti grobovi neuređeni i zapušteni.

Na novom groblju na Jamadolu pak grad Karlovac 2008. podigao je spomenik žrtvama čije su kosti iskopane na Babinoj gori i na Petrovoj gori, a na kojem piše da su to komunističke žrtve mada nije dokazano kome te kosti pripadaju i tko je počinilac tog zločina. Prema riječima karlovačkog historičara dr. Đure Zatezala na Babinoj i Petrovoj gori nalazi se više desetaka grobnica u koje su sahranjivani ubijeni i umrli partizani i civili jer je tu bila i partizanska bolnica.

– Pretpostavimo da to i jesu kosti ustaša, ali se pitamo čime su oni zaslužili da budu pokopani na najpočasnijem mjestu, a ispod toga se potpisuje Grad Karlovac, dok su posmrtni ostaci boraca NOR-a i žrtava fašizma zaboravljeni. Da li onda današnja Hrvatska doista počiva na antifašizmu, pita se Jendrašic.

Milan Cimeša

U čast prvom arhiepiskopu i prosvjetitelju Svetom Savi

Da živimo svi u slozi

Lliturgijama, krsnim slavama i svečanim akademijama u čast prosvjetitelja Save u kojima su se posebno istaknuli đaci, obilježen je Savindan

Liturgijama i prigodnim akademijama, pravoslavni vjernici obilježili su Svetog Savu, zaštitnika školstva, ali i krsnu slavu Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”.

U kapeli Sv. Save, u krugu zagrebačke Srpske pravoslavne gimnazije “Kantakuzina Katarina Branković” svetu arhijerejsku liturgiju služio je mitropolit zagrebačko ljubljanski i cele Italije Jovan uz sasluženje zagrebačkih sveštenika.

Nakon liturgije održana je prigodna svetosavska akademija u čijem je uvodnom dijelu direktor, protojerej stavrofor Slobodan Lalić govorio o djelu Svetog Save i njegovom značenju za srpsku crkvu i škole. “Malo je takvih ličnosti kao što je Sv. Sava koji je postavio temelje srpskoj kulturi i istoriji”, rekao je Lalić. Tom prilikom uručene su nagrade učenicima za naročito zalaganje i učenje. Program akademije bio je baziran na ulomcima iz Djela Branislava Nušića “Sumnjivo lice” i “Analfabet” , “Balkanskog špijuna” Siniše Kovačevića i humorističku preradu Šekspirovih “Romea i Julije” koje su akteri tumačili na engleskom.

VSNM Zagreba kao i svake godine donirao je učenike – ovaj put radilo se o leptopu i foto aparatu za rad učeničkih sekcija. Liturgija povodom Sv. Save održana je i u dupke punom Sabornom hramu svetog Preobraženja gospodnjeg, nakon čega su djeca, polaznici vjeronauke, upriličili recital o Svetom Savi.

SKD “Prosvjeta” svoju je svetosavsku akademiju održalo 28. januara u Hrvatskom glazbenom zavodu. Predsjednik “Prosvjete” Čedomir Višnjić uručio je godišnju nagradu “Sava Mrkalj” za doprinos kulturi Srba Milošu Kordiću, pjesniku rodom s Banije koji od 1991. živi u Beogradu. Ansambl narodnih igara “Prosvjete” iz Vukovara izveo je splet gradskih plesova i kola iz 19. vijeka koja su se izvodila u gradskim sredinama.

Akademiji su prisustvovali gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, aktivisti i rukovodioci “Prosvjete”.

Splitski pododbor “Prosvjete” proslavio je svoju krsnu slavu, kao i petnaest godina od osnivanja. Proslava je održana u restoranu “Bolero” u Splitu, u prisustvu 140 članova društva, predstavnika drugih nacionalnih manjina, predstavnika grada i sveštenika, rekao je predsjednik pododbora Momčilo Rusić. Nakon očitane slave i besjede, zbor “Prosvjete” otpjevao je Svetosavsku himnu i još šest prigodnih pjesama.

Sveti Sava obilježen je i u Sisku. Nakon liturgije u hramu Sv. Petke na kojoj je bilo stotinjak ljudi, osvećenje slavskog kolača održano je u hotelu “Panonija”. Nastupili su petrinjski i dio sisačkog pododbora Prosvjete, kao i gosti – muzičari.

– Na osvećenju su bili gradonačelnik Siska Dinko Pintarić, predstavnici srpskih i ostalih manjinskih vijeća i oko 150 ljudi, rekao je predsjednik gradskog VSNM-a Milan Krstinić.

Sveti Sava je prigodnim događajima i akademijama obilježen i u Karlovcu, Rijeci, Ogulinu i Krnjaku.

Karlovačka akademija održana je u kazalištu Zorindom, a nakon obreda i besede o Svetom Savi koju je držao đakon Predrag Sušić, prisutne je pozdravio predsjednik pododbora Aco Radivojević. Nastupao je Crkveni hor sveti Roman iz Loznice na čelu s Draganom Đedovićem. Na akademiji u Rijeci, nastupili su izvođači narodnog melosa, braća Teofilovići i violinistkinja Sara Delić, kao i riječki pododbor “Prosvjete”. Na akademiji održanoj dan ranije u Ogulinu, osim Sare Delić nastupili su i pododbori “Prosvjete” iz Ogulina i Dvora kao i KUD “Đurđevdan” iz Drežnice. Na svetosavskoj akademiji u Krnjaku, uz uobičajeni program podijeljeno je 80-ak paketića djeci, polaznicima dodatne nastave i vjeronauke.

Pod motom “Da živimo svi u slozi, Sveti Savi ti pomozi”, u prepunoj dvorani Hrvatskog doma u Vukovaru održana je centralna Svetosavska akademija za osječkopoljsku i baranjsku eparhiju u organizaciji Eparhije i SKD “Prosvjeta”. Nakon Svetosavske himne skup je blagoslovio i pozdravio episkop Lukijan. Besedu o prvom srpskom arhiepiskopu i prosvetitelju održao je đakon Radovan Arsenović iz Trpinje.

– Skloni smo da u Nemanjićima vidimo najviše domete srpske istorije, ali nismo spremni da sledimo njihov nauk. A osnovno nemanjićko zaveštanje je preuzimanje odgovornosti za spasenje sopstvene duše i svoga naroda. Ova duhovna i nacionalna odogovornost bila bi pouzdan oslonac svim društvenim reformama, ali ona predstavlja teži put za čoveka i za narod, istakao je đakon.

U programu akademije učestvovali su članovi svešteničkog hora Eparhije, Vukovarskog srpskog pevačkog društva Javor i Ansambla narodnih igara SKD Prosvjeta iz Vukovara. Pored brojnih predstavnika srpske zajednice, svečanosti je prisustvovao i vukovarski gradonačelnik Željko Sabo.

Školska slava Sveti Sava proslavljena je u svim obrazovnim ustanovama u kojima se nastava izvodi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Svetosavskoj priredbi u Osnovnoj školi Borovo prisustvovalo je više od 500 meštana. Proslava Svetog Save počela je liturgijom u borovskom hramu Svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana, a nastavljena u prostoru školske dvorane.

– Porodica pre svega, crkva, škola i lokalna zajednica temelj su pravilnog odgoja naše dece, a svi zajedno moramo biti čvrsti i ići prema istom cilju, inače nam prete asimilacija i nestanak. Moramo opstati i ostati na ovim našim vekovnim ognjištima i to neka nam je uvek na pameti, istakao je Tihomir Jakovljević, direktor najveće škole na manjinskom jeziku i pismu u Hrvatskoj sa 323-oje đaka. Borovski osnovci su potom izveli prigodan svetosavski program.

Svetosavsku akademiju je ove godine po prvi put organizovao borovski pododbor SKD “Prosvjeta”. Program je režirala profesorka srpskog jezika i književnosti Danijela Atlagić, svetosavsku besedu održao je Marko Šukunda, teolog iz Borova, a odabrane stihove srpskih pesnika kazivali su članovi Dramsko-recitatorske grupe pododbora.

U programu je učestvovao i Tamburaški orkestar Kulturno-umetničkog društva “Branislav Nušić” s vokalnom solistkinjom Jasnom Blitvom. Predsednica borovskog pododbora Sretenka Čaović čestitala je Savindan svim članovima “Prosvjete”.

U kino sali u Belom Manastiru, Svetosavska akademija održana je u organizaciji Srpske pravoslavne parohije belomanastirske. Kako i dolikuje na početku akademije svi učesnici otpevali su Svetosavsku himnu, a potom je, poželevši im dobrodošlicu, sve prisutne pozdravio protojerej-stavrofor Vlado Kljajić. Govoreći o Svetom Savi Kljajić je, između ostalog, istakao da je upravo Svetosavlje jedan od simbola opstanka srpskog naroda i crkve što se pokazalo kroz vekove. U programu su učestvovali belomanastirsko Srpsko udruženje majka i dete Pčelice, sekcija mladih Sv.Stefan Dečanski, pesnik Rajko Knežević, učenica Aleksandra Vukadinović, i SKUD Jovan Lazić. Na ovogodišnjoj Svetosavskoj akademiji bili su Ivan Doboš, gradonačelnik Grada Belog Manastira, Predrag Stojanović, zamenik gradonačelnika i Jovo Jelić, zamenik župana Osječko-baranjske županije.

U organizaciji Odbora za kulturu, vjeru i historiju VSNM-a Virovitičko-podravske županije, u Virovitici održano je predavanje “Sveti Sava, prvi arhiepiskop srpski”. Predavač je bio profesor povijesti Vojislav Bosanac. Podijelio je predavanje u pet cjelina: Srpske zemlje u doba Nemanjića, Srbija postaje kraljevinom, Srbija dobiva crkvenu samostalnost, Sveti Sava o vlastodršcima i dostojanstvu čovjeka i Svetosavska himna. Svečana akademija održana je u Daruvaru.

D. Bošnjak, N. Jovanović, Z. Popović, G. Gazdek

Uspešan projekat Ministarstva kulture u Vukovaru

Zasjala obnovljena Magaza Mihajlovića

Barokna vukovarska građevina iz 1760. godine, bila je u vlasništvu porodice Mihajlović od 1780. godine

Ministarka kulture Andrea Zlatar Violić uručila je gradonačelniku Vukovara Željku Sabi zapisnik o primopredaji osam kuća u istorijskom jezgru grada obnovljenih u okviru projekta “Istraživanje, obnova i revitalizacija kulturne baštine Ilok-Vukovar-Vučedol”.

U obnovu ovih građevina iz 18. i 19. veka utrošeno je nešto više od 16 miliona kuna, a čitav projekat je finansiran sredstvima Vlade Republike Hrvatske, Ministarstva kulture i zajmom Razvojne banke Veća Europe. Svečanost je održana u Magazi Mihajlovića, jednoj od nekoliko baroknih građevina u samom centru grada koje su pripadale uglednim srpskim porodicama. Među njima su kuće Bingulac i Paunović, čija obnova je u završnoj fazi. Do sada je u potpunosti dovršeno deset objekata. Projekat će biti nastavljen obnovom preostalih objekata i revitalizacijom sadržaja.

– Opština Vukovar je bila jako bogata. Imali smo puno dukata. Neke smo, nažalost, izgubili kroz privatizaciju, ali dobili smo konačno jedan dukat natrag, a to je naša Magaza Mihajlovića koja će biti jedina, za sada, gradska kuća u baroknom jezgru grada Vukovara, rekao je gradonačelnik Željko Sabo, dodajući da će po završetku podzemnih radova na glavnom cevovodu koji prolazi kroz sam centar, početi i radovi na izgradnji i popločavanju čitave ulice.

– Na nama je da omogućimo uslove onima koji imaju ideje i želje i koji svoj grad, svoje mesto i regiju vide u napredovanju kroz kulturne projekte. Vukovar je takav grad ne samo zbog svoje baštine nego zbog ljudi koji u njemu žive i rade. Najvažnije je to da će svaka od ovih kuća dobiti neku od gradskih funkcija. Grad se upravo bogati različitim oblicima, čemu služe i javne, ne samo ustanove nego i zgrade koje su dostupne građanima, kazala je ministarka Andrea Zlatar Violić.

– Ova ulica koju su zvali ulicom tremova temelj je građanskog identiteta grada Vukovara. Ona pokazuje trgovački karakter grada nasuprot onom vlastelinskom oko dvorca Elc. Planiramo da kroz publikacije različitih vrsta afirmišemo svaki od tih spomenika, a onda i osobe koje su živele u kućama. Vukovar je bio multinacionalni, kozmopolitski grad i mislim da taj evropski duh Vukovara zavređuje punu afirmaciju i kroz baštinu, rekao nam je Zlatko Uzelac, glavni direktor projekta.

Magaza Mihajlovića sastavljena od dve spojene građevine nalazi se na najstarijem vukovarskom trgu tzv. malom trgu, na uglu današnjih ulica dr. Franje Tuđmana i Zmajeve. Barokna građevina izgrađena 1760. godine, bila je u vlasništvu Mihajlovića od 1780. godine kada se rodonačelnik te porodice Risto Mihajlović doselio iz Moskopolja u Albaniji. Deset godina kasnije u Vukovar se doseljava i njegov brat Janko, te u magazi otvaraju gvožđarsku trgovinu.

Istorijski podaci govore da je Vukovar u to vreme bio grad sa preko 600 zanatlija, da je bio znatno bliži Evropi nego Ugarskoj i da se u njemu živelo nezavisno i slobodno. U trgovini je postojala i prva srpska čitaonica-biblioteka u Vukovaru, u kojoj su se čuvale knjige i čitala štampa koja je pristizala iz Beograda, Sremskih Karlovaca, Pešte i Beča. U kući Mihajlovića je tokom 1837. i 1838. godine, gotovo pet meseci, boravio i Vuk Stefanović Karadžić koji je u Vukovaru imao mnogo istomišljenika i prijatelja. Skupština opštine Vukovar je u znak sećanja na Vukove posete Vukovaru, 1964. godine postavila spomen ploču koja o tome svedoči.

U ratnim zbivanjima 1991. godine kuća je devastirana, a spomen ploča razbijena i uništena. Tokom 1992. godine izvršena je obnova zgrade, a replika spomen-ploče ponovo postavljena, međutim tokom perioda mirne reintegracije, novopostavljenu ploču su nepoznati počinioci uništili. Magaza Mihajlovića je i rodna kuća Ružice Radičević, majke pesnika Branka.

Dragana Bošnjak

Stogodnjak (148)

1. 2. – 8. 2. 1913: Šibenska pravaška Hrvatska riječ donosi vijest: “Svetosavska zabava, upriličena od ‘Srpske čitaonice’ i pjevačkog društva ‘Srbadija’ na dan sv. Save, obavljena je većim sudjelovanjem Hrvata no prošlih godina. Iza osvećenja vodice bijahu u lokalu srpske muške osnovne škole deklamacije i pjevanje školske djece, izvršene osobitom tačnošću i skladom. Zatim je izvršen birani koncert, pjevanjem ‘Srbadije’, deklamacijom i jednom šaljivom igrom. U grand hotelu ‘Krka’ bila je zajednička večera i igranka, koja je potrajala do 4 sata ujutro. ‘Hrvatski soko’ zastupahu starosta dr. Krstelj i dr. Dominis, ‘Pravašku čitaonicu dr. Drinković i Vukić, ‘Kolo’ dr. Makale i dr. Iljadica. Na pozdrav dra Subotića odgovorio je u ime Hrvata dr. Drinković.”

* Jedna druga novinska vijest govori pak o “gospođi M. Miščević, vrijednoj i čestitoj suprugi gospodina Đ. Miščevića, trgovca iz Lovinca”. Ona je školi u selu Ploča poslala kao poklon 20 primjeraka “Pjesmice za Srpčad” s preporukom da ih se razdijeli najboljim đacima, kao i onima koji su recitirali pjesmice na sv. Savu.

* Srpsko crkveno-pjevačko društvo na Rijeci priredilo je veliku besjedu s igrankom u prostorijama hotela Deak. Priredbu, kojoj su prisustvovali brojni riječki Srbi, ali i Hrvati, uveličala je i vojnička glazba 75. cesarsko-kraljevske pješačke pukovnije grofa Jelačića.

* “Prema uputstvu opstojalog pravoslavnog srpskog eparhijskog Administrativnog odbora u Pakracu od 18. maja 1899, br. 1363/3 daje se na znanje, da je ‘Izborna listina’ za izbor crkvenih skupštinara za godinu 1913. dogotovljena, te da je stavljena svakom na javni uvid u crkveno-općinskoj kancelariji, na Preradovićevom trgu br. 8/I u Zagrebu. Prigovori protivu listine birača, podnose se crkvenom odboru u roku od 8 dana, računajući od prvog dana minule objave. Upozorenje! Birači su svi muški opštinari, koji su prošli 24. godinu života svoga i koji opredijeljene priloge za podmirenje crkveno-školskih potreba uredno doprinose i ne duguju na tom za pošljednju godinu…” poručuju iz Srpske pravoslavno-crkvene opštine u Zagrebu.

* Naredbom ministra domobranstva od 1. veljače 1913. dokinuta je dotadašnja zabrana ženidbe za mladiće koji još nisu udovoljili “stavnoj obvezatnosti”. Svi ti mladići, stoji u naredbi, ubuduće će se moći ženiti bez traženja ikakve dozvole za brak.

Đorđe Ličina