Ivan Ščapec: Diskografi nam ne trebaju

Tena Rak svira bubnjeve, Dražen Hižak bas, a Ivan Ščapec pjeva i svira gitaru – zajedno nastupaju pod imenom Vlasta Popić, u bendu koji izvodi svojevrsni postpunk indie-rock i dolazi iz Varaždina. Ove su godine isplivali iz mora sličnih bendova, privukavši pažnju sve češćim energičnim nastupima i jednako čestim pohvalama. Uz sve veći broj pozitivnih kritika, uspjeli su objaviti i debi-album “Za očnjake” i to zahvaljujući pobjedi na Šumadijskom demofestu, čime su osvojili besplatno snimanje albuma koji je producirao poznati beogradski producent Boris Mladenović. Ivan Ščapec spremno nam je pojasnio stanje stvari.

Kada ste 2007. osnovali bend, jedva ste bili punoljetni. Kakav je bio početak i što ste si tada zadali kao cilj karijere?

Započelo je vrlo ležerno, kao što, pretpostavljam, takve stvari uvijek započinju: nađu se poznanici i prijatelji sličnog senzibiliteta, koji vole svirati… U početku smo svirali obrade Arctic Monkeysa, Clasha, Nirvane, Curea, a onda se, kroz nekoliko mjeseci, polako počeli okretati autorskom radu. U početku nismo imali ni ideju o karijeri, a kamoli cilj. Voljeli smo svirati zajedno i sve je išlo vrlo spontano. Mislim da je tako najbolje.

Od razočaranja do zrelosti

Godine 2009. objavili ste EP “Najjača ultimativna mašina za ubijanje” i karijera vam kreće uzlaznom putanjom: osvajate drugo mjesto na HGF-u, pobjeđujete na MAK festu, ulazite u finale “Jelen” demofesta, a na Šumadijskom odnosite pobjedu i osvajate besplatno snimanje albuma za srpsku izdavačku kuću SKC Kragujevac. Jeste li očekivali pobjedu s obzirom na regionalnu konkurenciju?

Nismo očekivali da ćemo pobijediti, ali smo se potajno nadali da bismo mogli postići nešto veće.

Što ste očekivali od svirke u Kragujevcu?

Puno je na nas utjecao nastup održan godinu prije toga na “Jelen” demofestu. Ondje smo doživjeli veliko razočaranje – u glavama smo već rezervirali jednu od nagrada nakon uspjeha u polufinalnoj večeri, no nismo je dobili, pa nas je to grubo prizemljilo. S vremenskim odmakom, postalo nam je jasno da je sve moralo biti upravo tako i nikako drugačije jer inače ne bismo sazreli. Tako da smo jako puno naučili iz toga i u Kragujevcu se nismo htjeli prepuštati prevelikom fantaziranju. Bili smo nogama čvrsto na zemlji, no znali smo da imamo jako dobre šanse. Inače, taj je koncert bio dosta slab, no žiri je ipak čuo nešto u našoj svirci.

Uslijedila je i turneja po Srbiji i Crnoj Gori, zajedno s kantautorom Felonom. Kako ste se proveli, kakvi su dojmovi?

Bilo je to sjajno iskustvo. U jedanaest smo dana održali isto toliko koncerata po Srbiji, BIH-u, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Turneja nije polučila neki uspjeh za pamćenje – posjećenost je bila, da se tako izrazim, skromna, no mi smo se super proveli. I jako svirački očvrsnuli.

Album ste snimili s producentom Borisom Mladenovićem, koji je surađivao s grupama Jarboli, Veliki prezir, Nežni Dalibor, Repetitor, Stuttgart Online… Jeste li zadovoljni konačnim produktom?

Kada gledamo unatrag, neke bismo stvari sada mijenjali, to je sigurno. Ali u konačnici smo zadovoljni. Suradnja s Mladenovićem bila je fantastična, a koliko je taj cijeli proces utjecao na nas kao glazbenike, teško se može opisati.

Sve vas češće povezuju s Repetitorom. Ima li to veze s Mladenovićem ili postoji neki utjecaj Repetitora na vas i vaš zvuk?

I jedno i drugo. Mladenović ima jedan svoj prepoznatljivi producentski potpis i to se svakako čuje na albumima oba benda. Repetitor je dosta utjecao na nas, ne bih rekao toliko u smislu zvuka koliko nekim shvaćanjem muzike. Općenito, cijela ta garda beogradskih bendova koji su se probili u posljednjih nekoliko godina ostavila je velik pečat u našem muzičkom izrazu. Kada su se pojavili, bili smo zbilja oduševljeni.

Muzika nas nosi

Jeste li prije pobjede na Šumadijskom demofestu nudili svoje snimke hrvatskim diskografima? Kakav je bio odaziv?

Nismo, niti je nas itko kontaktirao. Pričali smo s prijateljima na sceni o njihovim ugovorima i shvatili da nam izdavači nemaju bog zna što ponuditi. Sređivat će nam svirke? Hoće, dvije na godinu. Slat će promotivne materijale? To možemo i sami. Prodavat će nam CD-ove? Jok! To što će stajati u izlogu u Varšavskoj trebalo bi nešto značiti? Prodaja CD-ova ionako je mizerna. Oni bi mogli sve to ako vide da bi od vas moglo biti para. A teško da će biti para ako u startu nisu spremni investirati u tebe. Očito, nemaju muda. Koliko mladih zagrebačkih bendova ima svoj lejbl i što im to znači? Mogao bih nabrojati barem deset takvih, bez razmišljanja. Diskografi ne rade ništa za njih. Dakle, čemu strka oko traženja diskografske kuće? Ovako barem imamo stvari u svojim rukama.

Vaš debitantski album “Za očnjake” od lanjskog je ožujka na besplatnom downloadu. Jeste li zadovoljni dosad postignutim?

Jesmo. Skidanje teče vrlo solidno, recenzije su dosta dobre, a i puno je lakše dogovoriti svirku, što nam je bio i ostao prioritet. Najvažnije od svega, publika ga je jako dobro prihvatila.

Imate li sada, kada ste zreliji i iskusniji, neki definirani cilj ili ste ostali vjerni početnoj spontanosti i idealima?

Danas smo puno precizniji u svojem muzičkom izrazu. Razvijamo se, no većina naših osjećaja oko muzike ista je kao i prije nekoliko godina. Važno nam je da nas muzika pokreće, u onom mladenačkom smislu. Da nas nosi. Žanrovske preokupacije su sasvim izblijedjele, ako ih je ikada i bilo.

Tko je Vlasta Popić čije ste ime odlučili proslaviti svojom glazbom?

Jedna stara poznanica kojoj puno dugujemo. Para, mislim.