Nenad Stipanić: Imam tema za tri života

Senjanin Nenad Stipanić karijeru je započeo kao redar: odrastajući uz boks, radio je razne poslove, od fizičkih i zaštitarskih do trgovanja antikvitetima. Uvijek je, na određeni način, imao dodira sa svijetom u kojem žive ovdašnji kriminalci, ali nikada nije imao duše da u njega zaista i uđe. S Vladom Bulićem napisao je scenarij za prve dvije sezone “Mamutice”, surađivao je sa Sinišom Labrovićem, a dosad je objavio i velik broj priča, od kojih vrijedi izdvojiti “Sprintere u labirintu” (Naklada MD, 2005) i “Odlično je baviti se kriminalom” (Algoritam, 2008). Prošle je godine u Algoritmu objavio roman “Izbacivači Majke Božje”, za koji je dobio veoma pozitivne kritike.

– I kada me hvale i kada me kude, kritičari do čijeg mišljenja držim napisali su o toj knjizi izvrsne kritike, a s odličnim mi se dojmovima javljaju i čitatelji. Naravno, nikada se nijedna knjiga nije baš svima svidjela. Ne bih ni bio sretan da se svima sviđa. Tako da sam po tom pitanju sasvim zadovoljan. Samo, pozicija pisca u Hrvatskoj podsjeća na poziciju ilegalnog imigranta: posao nađe teško, zaradi slabo, često mu ne plate ono što odradi, a mnogi bi najradije da ga nema, tako da me taj dio baš ne veseli.

Guram svojim putem

Pojedini su vas kritičari usporedili s književnim imenima poput Rejmonda Čendlera, Džeka Londona i Džeka Keruaka?

Svakom godi pohvala, ali uspoređuju me i s luđakom koji piše perverzije i koječim još. No ja imam svoj put kojim guram bez obzira na usporedbe, bile one ugodne mom egu ili ne. A spomenutu trojicu pisaca volim.

Kako vaši kolege izbacivači reagiraju na roman? Smatraju li neki da ste izdali kodeks šutnje i lojalnosti? Pripadate li više književničkom ili zaštitarskom miljeu? Koliko uopće sami sebe doživljavate kao nekoga s margine društva, čiji život hrani predrasude prosječnog malograđanina?

Ovdje se toliko malo čita da su šanse da moj roman pročita dovoljna količina izbacivača da im reakcije budu indikativne jednake šansama da Hrvatska u idućih godinu dana postane zemlja blagostanja. Tako da ne znam kako bi pojedini ljudi reagirali na otkrivanje obrazaca ponašanja i poslovanja. Ali poznanici iz vremena u kojem sam radio te poslove kažu da knjiga na njih djeluje kao ogledalo vlastitih života: deprimira ih, riječ je o ljudima koji te poslove rade po deset, petnaest ili dvadeset godina. Mladi, koji to rade tek koju godinu, taj svijet doživljavaju drugačije, iluzije im još nisu razbijene. Ja sam to radio samo neko vrijeme. Uz to, to je posao koji se uglavnom obavlja vikendom, preko tjedna se radi nešto drugo, pa sam tako pripadao raznim “profesijama”. Mogu reći da se nikada nisam osjećao dijelom tog miljea, za mene je to bilo preživljavanje u nuždi. Pisati sam počeo puno prije negoli sam radio kao izbacivač i, premda ću u budućnosti za život zarađivati opet nekim drugim poslovima, nastavit ću pisati. Pisanje doživljavam kao potrebu ili ovisnost koje ću se teško riješiti. A kako me drugi doživljavaju, više me nije briga.

Anticipirao sam bombaše

U svojim radovima polazite uglavnom od vlastitog iskustva. Što kada iscrpite to iskustvo? Hoćete li se prebaciti na neke druge teme?

Od rođenja sam bio osuđen na pomalo bizarno življenje i preživljavanje. Odrastanje u siromaštvu s djedom, starim partizanom koji boluje od PTSP-a i koji vjeruje da ga proganjaju fašisti, Udba i vanzemaljci, i to u Senju koji je sam po sebi pomalo čudan grad, daju mi tema za tri života. I naša svakodnevica vrelo je inspiracije svakom piscu, a ja sada živim sasvim običnim, prosječnim životom. Inače, prije nego sam se uhvatio realizma i satire, pisao sam fantastiku. Volio bih jednom napisati i čisti žanrovski, kriminalistički roman.

Jeste li na neki način ublažili svoj diskurs i podvrgli se autocenzuri kada ste u romanu spominjali Majku Božju? Naime, živimo u društvu u kojem dušebrižnicima i plakat za kazališnu predstavu predstavlja neviđeno bogohuljenje?

Kada sam vidio halabuku oko plakata, pomislio sam vot d fak – što je to u bezazlenom, iako umjetnički izvrsnom plakatu toliko razgnjevilo dežurne bjegunce iz 21. stoljeća? Što bi bilo da je na plakatu više od stotinu godina stara “Madona” Edvarda Munka? Kada sam pisao roman, nastojao sam ne pretjerati u smjeru koji bi ga pretvorio u besmislenu provokaciju. No prema pojmovima tih dušebrižnika, vjerojatno je moja Gospa, u eksplicitnim ljubavnim klinčevima s glavnim junakom, blasfemija izvan svih kategorija. Moj roman, koji je izišao još prošlog ljeta, na crnohumoran način govori o upravo takvim travestijama, kao i o sada aktualnim bombaškim temama, što sam također anticipirao. Neki moji prijatelji vjernici bili su u šoku od pročitanog; mislim da je ta šok-terapija bila korisna za njih…

Kako objašnjavate da turbofolk u Hrvatskoj nije prihvaćen kao mejnstrim, iako su njegovi pobornici puno dekadentniji od, primjerice, alternativaca?

Vjerojatno stoga što ih ima puno više nego alternativaca. Turbofolk i mejnstrim se isprepliću, a alternativci su već i svojom odlukom da budu alternativci skloniji introspekcijama, preispitivanjima i teže ulijeću u nesputane i neopterećene odnose, iako ima izuzetaka. Turbofolk se bavi čistim strastima, nagonima, emocijama i po tome je bliži erotizmu. Iako mene osobno deprimira, mislim da ga svatko tko ga voli ima pravo slušati i u njemu uživati.