Konflikt konflikata

Kako u nas funkcionira depolitizacija društva i proizvodnja pristanka lako je vidljivo, naravno za onoga tko hoće i smije vidjeti, kroz ono što se događa u “civilnom društvu”. A tu se sve društvene napetosti i sukobi prikazuju kao sukobi među “identitetima”. Danas jezik i pismo etničke manjine u Vukovaru, jučer zdravstveni odgoj, sutra homoseksualni brakovi. Drugačije se to može prikazati i kao vječni sukob većine i manjine, na što se žele prevesti svi konflikti u društvu. Jer, za naše političarske i medijske radnike stvari su naoko jednostavne: postoji nešto što ćemo nazvati hrvatskim društvom. U tom društvu postoji većina stanovništva i ona je navodno nepromjenljivo konzervativna, sklona svim mogućim retrogradnim konzervativizmima, pa i ekstremizmima koje, kada ih već podupire statistika, treba demokratski poštovati. U društvu postoje i manjine, etničke, rodne, svjetonazorske, koje poštenu većinu – “nas” – iritiraju, ali koje treba tolerirati. Jer, to je prosvijećeno, politički korektno i evropski.

Važnije od svakog konkretnog sadržaja kojim se puni ovakva karakterizacija društvenih odnosa, valja primijetiti kako proizvodnja društva kao identitetske zajednice, jer o tome je ovdje riječ, nikada ne kreće od onoga što stvarno čini društvo – od proizvodnje u najširem smislu riječi. Od proizvodnje i različitih mjesta društvenih klasa u toj proizvodnji. Dakle, ne samo npr. od privredne proizvodnje, nego i od npr. proizvodnje “srpstva” i “hrvatstva”, kao jedine propulzivne “male privrede” u Vukovaru i okolici, koju vlast uspješno podupire. Dijete koje bi reklo ono što svi znaju, naime da “uvrijeđeni” Hrvati i Srbi tamo ne postoje po sebi, već se prigodno konfliktno proizvode, srušilo bi betonsku armaturu koju vladajući glancaju oko stalnog rješavanja “nacionalnog pitanja”. A kada su pitanja koja treba riješiti dobrim dijelom izmišljena – kao što je to pitanje srpskog jezika i pisma u Hrvatskoj, o čemu su dovoljno rekli Snježana Kordić ili Sinan Gudžević – onda se i odgovori mogu protezati do u lošu beskonačnost. A to vlasti, i to ne samo lokalne, baš i hoće.

Zašto vlasti u nas, i kada žele da ih shvatimo kao liberalne, ne odustaju od identitetskih politika, iako su one preživjele svoj vrhunac još 1990-ih, i društvo je već dugo, a od izbijanja ekonomske krize posebno, umorno od njih? Odgovor je jednostavan i već ga naslućuje i svakodnevna razumska svijest: zato što je to način pasivizacije stanovništva, proizvodnja politike razdijeli pa vladaj, prigodna upotreba vlastitog ljudstva samo kada to vladajućima odgovara i pasivizacija istog u svim drugim, za vlast nezgodnim slučajevima. Ako stoji, nužno shematska no istinita, podjela svih konflikata u društvu na one socijalne i one identitetske, tada možemo reći da globalna kapitalistička civilizacija na krizu odgovara pojačanjem identitetskih konflikata kao oblikom klasne borbe vladajućih.

Zašto i kako je to moguće? U najgrubljim crtama, razloge bismo mogli ovako sažeti: pravljenje država i nacija oko rastućih nacionalnih ekonomija u doba postojanja globalnog kapitala i njegove krize više nije na redu. Konkurentnost među državama, o kojoj nam svaki dan tupe kao o pitanju života i smrti, ustvari nije konkurentnost među nacionalnim privredama, kojih odavno kao cjelovitih i strateški usmjerenih prema vlastitom stanovništvu i nema. Na djelu je nešto drugo, takmičenje nadzornika sve razmrvljenijih političko-upravnih teritorija, na što se “nacionalne države” svode, u privlačenju globalnog kapitala, dakle u stvaranju što boljih uvjeta za eksploataciju vlastitog stanovništva od strane kapitala bez domovine. Sjetimo se samo žestine prvog antikomunističkog vala, u kojem je kritiziran dekadentni međunarodni marksizam između ostalog i zbog po moral pogubnog učenja kako radnici nemaju domovine. Za razliku od toga, isti šovinistički antikomunisti nisu imali nikakvog problema da shvate i prihvate postojanje od svake nacije odvojenih svjetskih tokova kapitala, spram kojih nisu pokazali nikakvu fobiju (današnje ustezanje tog kapitala od investiranja u našu industriju nema veze s ljubavlju ili mržnjom spram malograđanskog hrvatstva).

Lako je dakle uvidjeti da identitetske mobilizacije puno više štete podjarmljenim negoli vladajućim klasama. Zadnjima ustvari uopće ne štete. Sjetimo se uostalom priče o dogovornom ratu, čija se politika nastavlja u dogovorenom miru: što bi naše novokomponirane lumpenburžoazije bez ratnog razaranja jedinstvene jugoslavenske države? Bilo bi im puno teže, pa zato uporno i slave ovo katastrofalno mrvljenje radničkih klasa po svim, pa i nacionalnim osnovama.

Da je tome tako i da radničke klase u svem identitetskom nasilju izvlače kraći kraj, više se i ne može sakriti. No još uvijek se može, naoko beskonačno, manipulirati. Tako medijski komentatori postaju odreda materijalistima, ali ne historijskim, već vulgarnim, buržoaskim. Slušamo moralizaciju da su pitanja jezika i pisma manjine, pitanja zdravstvenog odgoja, pitanja cenzure u kulturi, lažna pitanja, obični transferi, koji prenose pažnju s onoga što je uistinu važno. A uistinu važna je zdrava ekonomija, što se zamišlja kao nekonfliktna proizvodnja roba i usluga na dobro sviju. I još gore: kao utopijska bajka da će jednom kada globalom kapitalu krene, pa počne više investirati u naše krajeve, svima nama krenuti. Iako svi pokazatelji od 1970-ih naovamo govore da akumulacija kapitala ciklički oscilira, dok je stagnantan ili propadajući položaj radničkih klasa već višedecenijska konstanta posvuda. Dakle: radnici, Srbi i Hrvati, muškarci i žene, ostaju bez posla, ne mogu organizirati vlastito preživljavanje, pa što će im onda posebna manjinska prava?! Umjesto da se stvar postavi obrnuto, ofenzivno: samo kroz zajedničke socijalne borbe Srba i Hrvata, muškaraca i žena, pitanje posebnih identiteta dobit će pravu mjeru svoga ostvarenja. Prva socijalna pobuna u Vukovaru, pobuna stanovništva osuđenog na besperspektivnost, bez obzira na vjeru i naciju, učinit će više za sve ljude tamo od svih izoliranih civilnih identitetskih borbi.

Egzistencijalni socijalni konflikti oblici su klasne borbe, a oni zahtijevaju slobodno izražavanje individualnih snaga, moć djelovanja i mišljenja u zajedničkom svijetu, koji nije ni “srpski” ni “hrvatski”, nije “stališki”, već je u najmanju ruku otuđen od svih ljudi podjednako. Svjetskost svijeta su nam oduzeli, između ostalog gurajući nas u pasivne identitetske torove, koji nisu ni potkulture ni narodi u starijem revolucionarnom smislu. No mi ćemo iz njih izaći i već sada svaki dan izlazimo. Pa ipak, napuštajući “hrvatsku”, “srpsku” itd. ideologiju, mi ne ulazimo automatski u jedan nekonfliktni svjetski svijet, kako se to čini nekim poprijekim civilnim ideologijama. Mi samo stvaramo uvjete za borbu protiv neljudskog svjetskog kapitalističkog poretka, borbu u kojoj se otvara mogućnost da identitetske konflikte napokon pretvorimo u socijalne. Tada žalopojka, koju također stalno slušamo, kako je naše društvo duboko ideološki podijeljeno, u novom konfliktu konflikata, može postati šansom.