Manje Evrope

Kompromis država članica postignut prošlog petka oko sedmogodišnjeg financijskog okvira Evropske unije od 2014. do 2020. nije, naravno, zadovoljio ničije maksimalne ciljeve. Ipak, ako se nakon sastanka Evropskog vijeća našao netko tko je proglasio pobjedu, taj je, poput britanskog premijera Davida Camerona, pripadao onima koji su tražili manje, a ne onima koji su tražili više Evrope.

Na prošlotjednom samitu budžet EU-a, pod pritiskom općih mjera štednje, prvi put je smanjen u odnosu na prethodni pa, kako je to u svojem priopćenju formuliralo Evropsko vijeće, “odražava konsolidaciju javnih financija na nacionalnom nivou”. Od početnog nacrta Evropske komisije iz lipnja 2012. godine, teškog 1.033 milijarde eura, prijedlog je do prvog samita čelnika država u studenom prošle godine već bio srezan na 972 milijarde, da bi sada završio na 960 milijardi eura, što je realno smanjenje za 3,4 posto u odnosu na raniji sedmogodišnji proračun, težak 994 milijarde eura. K tome, ona donja proračunska brojka, koja govori o stvarnim plaćanjima članica, spuštena je sa 943 na 908 milijardi eura, u još nešto većem postotku.

Iako je u odnosu na nacrt Komisije i Hrvatska sa 11,7 milijardi prošla lošije za dvije milijarde eura, to kod hrvatskih vlasti nije izazvalo pretjerano uzbuđenje, što je razumljivo s obzirom na slabo povjerenje u vlastite mogućnosti za povlačenje i tog smanjenog iznosa. Premijer Zoran Milanović, koji je na samitu još imao status promatrača, zauzeo je stav “relativnog zadovoljstva”, kazavši da je to ionako puno više nego što smo dosad imali. Nositelji vlasti u Hrvatskoj generalno nisu smatrali potrebnim u javnosti komentirati krojenje evropske proračunske politike, iako se za pet mjeseci nadaju pristupiti Uniji. Milanoviću su se tek na gostovanju na konferenciji evropske ljevice u Torinu omakle ocjene da se na pregovorima izgubio dublji smisao da evropski proračun nije nacionalni proračun.

Različite nacionalne pozicije oko proračuna iskristalizirale su se tijekom prvog kruga pregovora u studenom, kada je pod pritiskom zagovornika rezova predsjednik Evropskog vijeća Herman Van Rompuy izašao s prijedlogom znatno srezanim u odnosu na onaj Komisije, gdje je osobito udario na sredstva za koheziju i održivi razvoj (uglavnom poljoprivredu). Analitičari su grupu zemalja koja se opirala rezanju kohezijskih sredstava, a u koju uz nove članice spadaju Grčka, Španjolska i Portugal, nazvali “prijateljima kohezijske politike”. Španjolska se našla i u drugoj grupi “prijatelja zajedničke poljoprivredne politike” s Francuskom, Italijom i Irskom, dok treću grupu “prijatelja bolje potrošnje”, zvanu i “klub škrtaca”, čine neto davatelji poput Njemačke, Nizozemske, Finske i Švedske, uz žestokog zagovarača rezova Veliku Britaniju.

Klubovi su se nekako još mogli složiti da treba trošiti manje, ali ne na njihov račun, pa je Van Rompuy u studenom prekrojio svoj prijedlog tako da zadovolji moćne zapadne poljoprivrednike, vrativši se blizu nacrta Komisije, dok je kohezija ipak prošla nešto lošije. No taktika davanja ustupaka pojedinim članicama vodila je prema rezanju Komisijinog nacrta u područjima evropskih politika konkurentnosti i infrastrukturnih projekata, vanjske politike te područja građanstva i sigurnosti, mahom onih elemenata koji jačaju unutarnje spone Unije.  Dogovor krajem 2012. ipak nije bio postignut, jer je za prošlotjedni kompromis bilo potrebno još nešto rezova u istom smjeru.

Kako u svojoj analizi tijeka pregovora, objavljenoj nekoliko dana uoči prošlotjednog samita, navode istraživači madridskog Centra za političke studije Mario Kölling i Cristina Serrano Leal, “tenzije između zahtjeva za štednjom i nacionalnih potreba ponovno su snažno izbile u vrijeme ekonomske krize i rastuće nezaposlenosti u Evropi. Jasno je da je iznos budžeta EU-a od oko jedan posto bruto nacionalnog prihoda članica premalen da bi se postigao istinski upravljački učinak u tako složenom kontekstu”.

Oni su ocijenili da su evropski lideri opet pokazali ograničenu političku ambiciju i viziju Evrope, te da je fokus na nacionalne račune ponovno ignorirao utjecaj koji bi evropski budžet mogao imati na prevladavanje krize podržavanjem rasta, zapošljavanja, konkurentnosti i konvergencije, a postignuti kompromis takvoj je ocjeni samo dao za pravo.

Evropski budžet predstavlja tek oko dva posto javne potrošnje zemalja EU-a, što dovoljno govori o sadašnjoj veličini “zajedničke države”, pri čemu novi, smanjeni proračunski okvir, ne govori u prilog daljnje integracije.

– Načelno bi apsolutno za sve bilo bolje da je razvoj više uravnotežen jer to smanjuje polje konflikata, no to je nemoguće očekivati budući da se većina odlučivanja u EU-u događa na razini nacionalnih država. Svatko prije svega vodi računa o svom nacionalnom interesu i, u krajnjoj liniji, o svom biračkom tijelu. I ovaj proračun pokazuje da je prioritet u nacionalnoj državi, a ne u EU-u kao cjelini, i malo je primjera da bi se države odrekle svojih benefita radi produbljivanja integracije – kaže za “Novosti” profesor političke ekonomije Luka Brkić.

Proračun mora odobriti još Evropski parlament, u kojem su glavne političke grupacije izrazile protivljenje postignutom kompromisu ističući, između ostalog, da ne mogu prihvatiti štednju sve do 2020. i tražeći mogućnost revizije za dvije ili tri godine. Parlamentarci traže i postupnu zamjenu najvećeg dijela uplata članica vlastitim izvorima prihoda za budžet EU-a, no pitanje je kolika će biti ustrajnost njihova otpora, s obzirom na to da je kancelarka Angela Merkel već najavila obuzdavanje njemačkih europarlamentaraca.

Rezanje pojedinih poglavlja budžeta EU-a od nacrta Evropske komisije iz lipnja 2012. do prošlotjednog kompromisa, u milijardama eura