Velika i mala dijalektika

Lako je pronaći primjere svakodnevnog uništavanja radničke klasne svijesti od strane proizvođača dirigirane, spram vladajućih kao takvih – ma koje stranačke boje bili – naklone javnosti. Evo dva tekuća primjera, koje razlikuje samo količina cinizma iskazana u navodnoj empatiji spram radnih ljudi, izraženoj od strane onih koji naivno misle da su stavljajući se u službu vladajućih izbjegli svoju nezavidnu klasnu sudbinu.

Prva priča je domaća i govori o uposlenicima vinkovačke tvrtke Unidal d.o.o. koji toliko vjeruju našoj javnosti koja ih hvali što proizvode “humane priče” da su svi osim direktora željeli ostati anonimni. Riječ je o tome da je rukovodstvo iskazalo potrebu za trima otkazima, po kriteriju tko se zadnji zaposlio leti prvi, nakon čega je jedna mlađa radnica predložila da otpuste nju umjesto samohrane majke koja je, kao višak, po svima očito neproblematičnom kriteriju, “bila na redu”. Svi su, i radnici i uprava, na sastanku zaplakali, direktor je novoj heroini koja sama odlazi obećao da će njezino radno mjesto sada biti rezervirano za onu samohranu majku, a novinski izvještač ovaj primjer racionalnog poslovanja na nivou poduzeća – u ime neke npr. znanstvene ili menadžerske organizacije rada – sada više ne zove demagogijom ili kupovanjem socijalnog mira, već “prosocijalnim ponašanjem kod pojedinaca”, naslovljujući cijelu priču “humanost na djelu”.

Drugi primjer je američki, a to što je drastičniji valja zahvaliti ne tome što mi ne bismo imali drastičnih priča (samoubojstva ratnih veterana svakodnevica su i u SAD-u i u nas!), već većoj otvorenosti i tome odgovarajućem cinizmu – pa i onom klasnom – američkih medija. U toj vijesti, jedan bivši pripadnik američkih mornaričkih specijalaca – i u domovini hrabrih ostaje anoniman – najprije se hvali kako je baš on s tri metka u glavu za račun svoje države ubio Osamu bin Ladena. A onda slijedi lavina optužbi na račun bivšeg poslodavca – američku vojsku – koji ga je penzionirao, ostavivši ga s nedovoljno novca za puko preživljavanje (“bez ikakve financijske podrške”), bez zdravstvenog i životnog osiguranja za njega i porodicu. Tako ovaj radni čovjek – iz ubilačkog sektora američke industrije – gorko zaključuje, baš kao da je javno promovirani hrvatski branitelj, da bi za njegovu porodicu bilo bolje da je poginuo no što je ubio najvećeg neprijatelja. Hvala mu je da mu država nudi novi identitet, poput zaštićenog svjedoka, u raskrinkavanju koga – mafije na vlasti?

U situaciji sistemske krize kapitalizma i pobjedonosnog juriša vladajućih klasa na podjarmljene, tražiti od radničke klase neku logiku autodestruktivnog utopijskog moralizma i onda to promovirati kao društveno poželjno “solidarno” ponašanje, kao što to čini naš prvi, domaći primjer, još je ogavnije, kada malo razmislimo, od drugog slučaja, cinizma plaćenika koji traže svoj novac i ugled u njima klasno bitno suprotstavljenim sukobima, koje na svoju štetu “odrađuju”.

Na djelu su danas, misli u svom eseju o klasama u 21. stoljeću Göran Therborn, švedski marksistički sociolog na radu u Cambridgeu, velika i mala dijalektika klasne borbe radničkih klasa. Ona velika, pobjedonosna, dijalektika koja je dovela na vlast niz poredaka u 20. stoljeću koji su se legitimirali vlašću radničke klase, sigurno je već desetljećima u krizi. Mogli bismo reći i ovako: ona je, naročito u tzv. tranzicijskim zemljama, u koje su i nas ugurali, najprije preokrenuta. To znači da je svaka vlast unaprijed proglašena boljom i demokratskijom od radničke. A zatim je – kada je bazična šteta već učinjena – pozivanje na socijalizam suspendirano iz mainstreama i protjerano na marginu društva, u “staromodne” organizacije, kojima je sistemski zapriječen put u centar političkog života, i koje su shvaćene kao još samo nostalgične za bivšim socijalističkim i komunističkim imenom. Trijumf neoliberalizma – koji je na ovim stranama počeo još u dekadentnom zadnjem razdoblju Jugoslavije – treba zato shvatiti ozbiljno, ne samo kao puku ideološku hegemoniju u nadgradnji, već i kao nešto što je izgradilo svoju materijalnu bazu u našem društvu. Svi oni fenomeni koje obuhvaćamo izrazom financijalizacija – liberalizacija kapitalskih tokova, kreditna ekspanzija, digitalno trgovanje, špekulacije fondova s penzionim i životnim osiguranjima – stvorili su enormne količine koncentriranog kapitala u privatnim rukama, koji ne vežu nacionalne granice. Usprkos hegemoniji priče o propasti svakog, a naročito privrednog investiranja, mi smo debelo uključeni, a s ulaskom u EU bit ćemo još više, u tu globalnu razmjenu ekonomskog i političkog upravljanja društvima na daljinu, uspostavljanja globalnih robnih lanaca i uništavanja svake samo lokalne privrede. Kraj transformacije našeg konteksta života, od nacionalizacije i regulacije, prema privatizaciji, marketizaciji i posebno shvaćenoj deregulaciji, ne nazire se. Sve to čini i kontekst klasne borbe izuzetno otežanim za pravo jedinstvo i solidarnost. Čini tu borbu razmrvljenom, nacionalno, ali još više radno-statusno, na razne oblike prekarijata, nezaposlenih, “ispalih” itd. i sl.

U takvoj situaciji na scenu stupa mala dijalektika, a to po Therbornu znači svojevrsnu logiku malih, ali često ogorčenih borbi, koje ne dovode u pitanje vlast kapitala i njegove države uopće, ali se radikalno protive pojedinim konkretnim izvedbama te vlasti. Takve su npr. u nas borbe Zelene akcije i Prava na grad i njima pridruženih građana protiv developmentizacije i privatizacije javnih dobara. Seljenjem industrijskih postrojenja iz euroatlantskog svijeta u Aziju događa se strukturalna transformacija epohalnog značenja, koja ni nas na poluperiferiji svjetskog sistema ne mimoilazi, upravo suprotno, posebno nas teško pogađa. Opadajuće značenje industrije na ovim prostorima sigurno znači i opadajući značaj klasičnog industrijskog radništva, pa onda i njegove moguće vodeće uloge u klasnoj borbi, koje je zamijenjeno i u recesiji narastajućim tercijarnim sektorom i novim radničkim klasama koje ga opslužuju. Znači li to da su radnici – naročito kao proleterska suprotnost klasi buržoazije – odigrali svoju ulogu u povijesti i da ih danas u novim okolnostima više nema, kako se, ne samo ovdje, pričinjalo mnogima, pa i među znanstvenicima, još 1980-ih? Naravno da ne!

Možemo spekulirati, zajedno s Therbornom, o tome hoće li društvene borbe budućnosti, za koje Evropa više neće biti odlučujuće poprište, predvoditi oni koji su – kao srednja klasa i kao plebejski pobunjenici – na neki način iznad ili ispod klasne razine koju je zauzimala stara radnička klasa u evropskim zemljama. No sama logika proizvodnje profita, koja uz sve promjene ostaje bazom svih u države i preko njih organiziranih društava, čini bazični sukob rada i kapitala, a onda i njegove klasne nosioce, neukidivima, sve do trenutka konstruktivnog nadvladavanja kapital-odnosa. Zato nema razloga za sumnju kako će mala dijalektika na pozornicu ponovno dovesti i veliku. A to će bitno promijeniti i “humanost na djelu” iz naših uvodnih primjera, kakvu nam vladajući danas nameću.