Pomaci u Berlinu

Ovogodišnje, 63. izdanje Berlinskog filmskog festivala na površinskoj su razini ključno obilježile dvije stvari. Prva je novo odavanje priznanja rumunjskoj kinematografiji dodjelom glavne nagrade, Zlatnog medvjeda, filmu Calina Petera Netzera “Dječja poza” (Netzerov solidan drugi film “Medalja časti” bio je prikazan na ZFF-u), čime se “na najvišem nivou” demonstrira da rumunjski kino-bum ne jenjava. Drugi bitan događaj veliki je povratak Danisa Tanovića, koji je Grand Prixom žirija za film “Epizoda u životu berača željeza” (riječ je o drugoj nagradi po važnosti, čemu treba dodati i Srebrnog medvjeda za najboljeg glumca, naturščika Nazifa Mujića) napokon vratio pozicije koje je stekao oskarovskom “Ničijom zemljom”.

Ispod tih površinskih highlightova, Berlinale je upozorio i na neke, čini se, dublje i važnije pomake. Prvi je intenzivan interes nekolicine darovitih autora za snažne ženske protagoniste srednje životne dobi, kakvima se obično uskraćuje mjesto na kino-platnu. Riječ je pritom ne samo o psihički snažnim, nego većinom i fizički atraktivnim te erotski itekako zainteresiranim ženama, čime se ozbiljno dovodi u pitanje mit o ljepoti i seksu kao neraskidivo vezanima uz mladost. No nije to samo kritika onih društveno-medijskih silnica koje inzistiraju na poveznici ljepota-seks-mladost, nego i onih koji kritiziraju dotični mit iz pozicije brige za sredovječnu populaciju “ugroženu” njezinom navodnom nemogućnošću da održi ljepotu i seksualnu poželjnost, čime ta vrsta kritičara zapravo podržava podrazumijevajuću mitsku vezu ljepote, seksa i mladosti.

U glavnom natjecateljskom programu dva su filma u središtu imala privlačne sredovječne protagonistice – “Gloria” Čileanca Sebastijana Lelija (debitirao ekstraordinarnom “Svetom obitelji”, svojedobno prikazanom na Splitskom festivalu) i “Vic + Flo vidjele su medvjeda” kvibeškog Kanađanina Denisa Cotéa. U prvom filmu protagonisticu, kojoj nije na kraj pameti da sa 58 godina zatomljuje svoj erotizam, utjelovljuje Paulina Garcia, kojoj je žiri dodijelio Srebrnog medvjeda za najbolju žensku ulogu, dok u drugom imamo čak dvije sredovječne glumice koje se ne libe posve obnažiti kao lezbijske ljubavnice: 63-godišnju Pierrette Robitaille (koja je zapravo već zašla u tzv. treću životnu dob) i 40-godišnju Romane Behringer, pri čemu nije nevažno naglasiti da je tako velika razlika u godinama još jedan prilog ženskoj emancipaciji – mnogo mlađa tijela i duše nisu više rezervirane samo za (neke) muškarce.

“Vicki + Flo” također su zadobile pozornost žirija, štoviše ovjenčane su Nagradom “Alfred Bauer”, što je treća nagrada po važnosti na Berlinaleu. Ipak, najsmjeliji uradak po pitanju erotsko-estetske emancipacije sredovječnih žena došao je s američke nezavisne scene te je prikazan u drugom po važnosti programu, Panorami. Radi se o naslovu “Concussion” (iliti “Potres mozga”) debitantice Stacie Passon, filmu pristiglom sa Sundancea koji u središtu ima atraktivnu 42-godišnju lezbijku (briljantna Robin Weigert), kojoj u braku s (također seksi) vršnjakinjom nedostaje i duševne srodnosti i seksa, pri čemu je očitiji naglasak na potonjem. Stoga posredovanjem mlađeg prijatelja iskusi druženje s atraktivnom prostitutkom, a nakon toga odluči se i sama okušati u lezbijskoj prostituciji. Njezine se mušterije kreću u rasponu od bucmaste 23-godišnjakinje do niza erotičnih žena u “najboljim godinama”, i nema nikakve sumnje da film programatski inzistira na privlačnosti žena srednjih godina, u čijoj sjeni ostaje onih nekoliko mlađih cura koje se u filmu pojave. Dakle, sve je okrenuto obratno od uobičajenog poretka stvari – erotizam i seksepil gotovo se ultimativno vežu uz srednju a ne mlađu životnu (žensku) dob, prostitucija ne predstavlja eksploataciju žena nego emancipacijsku praksu. Po svojem prevratničkom libertinskom duhu “Concussion” je možda i najvažniji film ovogodišnjeg Berlinalea, a glavni mu je konkurent za tu titulu drugi “dubinski” bitan događaj festivala, debitantski rad 29-godišnjeg Kazahstanca Emira Baigazina “Lekcije iz harmonije”.

Posljednjih već podosta godina navikli smo da sve više važnih debitanata svoje prve filmove režira u (debelim) tridesetim godinama, pa se Baigazin doima i mlađim nego što bi trebalo, no u svakom slučaju fascinantno je kad se mlad i očito vrlo darovit autor pojavi iz međunarodno gotovo nepoznate kinematografije (s izuzetkom epskog povijesnog hita “Mongol”). Baigazinov film priča je o provincijskom dječaku u pubertetu koji je manje sam izložen, a više svjedoči izravnom fizičkom vršnjačkom nasilju, no taj osebujni introvertirani lik, koji u sebi spaja hipohondriju i talent za fiziku te je diskretno zaljubljen u zgodnu djevojku iz razreda posvećenu islamu, skriva iznimnu odlučnost i lukavost koje će mu pomoći da likvidira glavnog školskog nasilnika i pritom izbjegne kaznu. “Lekcija iz postojanosti” koncipirana je kao sinteza naturalizma (stvarno klanje ovce, neugodni prizori policijskog mučenja osumnjičenih dječaka) i stilizacije obilježene estetiziranom vizualnošću i povremenim zamišljajima glavnog lika, a u svemu ima i natruha humora (dječakovo hvatanje ovce koju kani zaklati isprva se doima kao igra, zamišljanje islamističke djevojke kao pop-zvijezde prilično je komično). Ti filmski slojevi neprimjetno su sintetizirani u glatku cjelinu, čiji je ključni kohezivni faktor distancirana intonacija koja omata i prožima djelo, tvoreći savršen kontekst za usidrenje središnjeg lika, dijalektički portretiranog kao, pojednostavljeno rečeno, pravednika i zločinca, odnosno postavljenog kao složen karakter koji idiosinkrono reagira na podražaje iz okoline, sukladno vlastitim urođenim psihofizičkim potencijalima.

Žiri je prednost dao već (dobro) znanim autorima, Netzeru, Tanoviću, Cotéu, a posebno nepravedno Jafaru Panahiju (Srebrni medvjed za scenarij ne naročito uvjerljive, simbolizmom opterećene metatekstualno-autoreferencijalne igre “Parde”), razvikanom iranskom sineastu koji profitira od stupidnog poteza islamističke vlasti što ga je stavila u kućni pritvor u njegovoj raskošnoj vili na obali mora, dajući mu priliku da na Zapadu izigrava mučenika. No doista najvažnije i pritom posve novo autorsko ime u glavnom festivalskom programu bio je Emir Baigazin, čijem je filmu (odnosno snimatelju Azizu Žambakijevu) žiri dodijelio tek utješnu nagradu za izvanredni artistički doprinos u kategoriji kamere.