Bescarinska zavjesa

Prilikom prošlotjednog “obraćanja naciji” američki predsjednik Barack Obama najavio je da će uskoro početi pregovori o “transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu”, drugim riječima SAD i Europska unija započet će pregovore o slobodnoj trgovini. Iako se o takvom ugovoru raspravlja već 20-ak godina, smatra se da je upravo sada pravi trenutak, među ostalim i zato jer je dan prije Obaminog obraćanja zajednička američka i europska radna skupina objavila preporuke za realizaciju ugovora. Ta je skupina osnovana krajem 2011. godine, a prošlog je ljeta objavila prvi izvještaj, koji su Washington i Bruxelles prihvatili. Pregovori bi trebali početi sredinom lipnja na samitu G8 zemalja i trajati od 18 mjeseci do dvije godine.

Na motivaciju je utjecala i ekonomska kriza, koja je naročito žilava u Europi i zbog koje su njezini vođe shvatili da je ugovor o slobodnoj trgovini sa SAD-om “najbolji i najjeftiniji paket mjera za poticanje gospodarskog rasta”. S druge strane, američka vlada pod vodstvom Baracka Obama sve do prošlog ljeta činila se zaineresiranija za ekonomsku suradnju sa zemljama Azije, naročito Kinom, no analitičari tvrde da se Obama okrenuo Europi jer je shvatio da se SAD i Europa zajedničkim tržištem uspješnije mogu oduprijeti Kini i njezinoj ekonomskoj politici protekcionizma, državnog bankarstva te manipuliranja tržištem i valutama.

S obzirom na to da je smisao formiranja zone slobodne trgovine suprotstavljanje kineskom modelu i promoviranje pravila po kojima operiraju liberalne demokracije, zagovornici su ovaj pakt nazvali i “ekonomski NATO”. Osim toga, iako golema, kineska je ekonomija s BDP-om od 12,6 bilijuna dolara još uvijek manja od europske sa 16 i američke sa 15,6 bilijuna dolara, dok je kupovna moć kineskih građana sa 9.000 dolara po glavi znatno manja od 32.000 dolara prosječnog Europljanina i 50.000 dolara prosječnog Amerikanca.

Američki i europski BDP zajedno čine polovicu svjetskog BDP-a, a među njima se odvija i trećine ukupne svjetske trgovine. Iako su carine između SAD-a i EU-a male i iznose prosječno tri do četiri posto, njihovo ukidanje imalo bi značajne efekte upravo zbog volumena trgovine. Procjenjuje se da bi sveobuhvatni ugovor o slobodnoj trgovini podignuo BDP s obje strane Atlantika za 0,5 do 1,5 posto, a trgovina se povećala za 17 do 18 posto, pri čemu bi nešto više profitirala Amerika.

Zbog svega toga, inicijalna reakcija europskih čelnika na Obaminu najavu bila je gotovo ekstatična. Europski povjerenik za trgovinu Karel De Gucht rekao je da će dogovor imati “golemi utjecaj na cijeli svijet”, a predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso da se radi o dogovoru koji će “sve promijeniti”.

Slično su reagirali i američki dužnosnici, uključujući i najveći američki krovni sindikat AFL-CIO, koji se redovito protivio ugovorima o slobodnoj trgovini sa zemljama u razvoju jer ih takvi ugovori zbog lošijih radnih i ekoloških standarda u tim zemljama stavljaju u nepovoljan položaj, vršeći pritisak da se standardi smanjuju i u Americi. Ovog puta, međutim, krovni sindikat ideju je podržao, zaključivši da ona u slučaju Europe nije problem jer su njezini “standardi socijalnog osiguranja i zaštite okoliša veći nego u Americi”.

Ipak, nakon inicijalnog oduševljenja uslijedila je izjava dvojice američkih senatora iz Odbora za financije, koji su rekli da “bilo koji dogovor europsko tržište mora otvoriti američkim poljoprivrednim proizvodima”. Time su podsjetili da dvije obale Atlantika, osim carina koje se smatraju najmanjih problemom, razdvajaju i nebrojene regulatorne barijere, primjerice one koje se odnose na pitanja zaštite okoliša, farmaceutsku industriju, industriju hrane, igračaka i automobila, avionski prijevoz, financijske i osiguravateljske usluge, intelektualno vlasništvo i standarde zaštite privatnosti. U gotovo svim nabrojenim sektorima europski su standardi viši, a koplja se najviše lome oko hrane, naročito upotrebe genetski modificiranog sjemena koje se u SAD-u koristi, dok Europljani od njega zaziru, kao i od različitih vrsta hormonskog i drugih kemijskih tretiranja mesa.

Stručnjaci zbog toga upozoravaju da će se političke elite morati nositi s različitim interesnim skupinama, primjerice poljoprivrednim lobijem koji će se boriti za državne subvencije i preferencijalni status. Na testu bi još jednom mogla biti i europska solidarnost, budući da London i Berlin preferiraju širenje slobodne trgovine, a Pariz protekcionizam za svoju poljoprivredu. Osim toga, sve dogovoreno morat će odobriti američki Kongres i Europski parlament.

Ipak, neki komentatori naglašavaju da je, za razliku od SAD-a koji nije naročito sklon uvažavanju mišljenja koja se protive njegovim interesima, Europska unija naviknuta na kompromise jer to zahtijeva sam proces njezinog stvaranja. Ukoliko se ideja o stvaranju zone slobodne trgovine, koja bi obuhvaćala gotovo cijeli zapadni svijet, stavi u globalni kontekst, europska volja za kompromisom mogla bi biti još veća, s obzirom na političke ciljeve željenog pakta. Naime, za razliku od Svjetske trgovinske organizacije, koja smatra da bi takav pakt mogao dovesti do “dodatnog razbijanja svijeta u blokove i time novih barijera globalnoj trgovini”, mišljenje je da bi trgovinski pakt zapadnom svijetu mogao vratiti nešto od izgubljene relevantnosti.

Primjerice, “Financial Times” piše da su SAD i EU, unatoč različitim vrijednostima, interesima i vojnoj moći, u svemu najvažniji saveznici, pa bi trgovinski pakt mogao zamijeniti “ljepilo” koje je među njima nestalo nakon završetka Hladnog rata. Na taj način ponovno povezan, Zapad bi bio u prilici izboriti da sistem “ostane ukorijenjen” u temeljnim vrijednostima liberalnog političkog uređenja i da svojom veličinom prevagne nad “kineskim modelom”, koji sve više prihvaćaju i druge zemlje u razvoju.