Tempirana socijalna bomba

Prema podacima Međunarodne organizacije rada (International Labour Organization, ILO) koja djeluje pri Ujedinjenim narodima, diljem svijeta nezaposleno je više od 73,8 milijuna osoba u dobi od 15 do 24 godine. U odnosu na početak krize 2007. godine, taj je broj za četiri milijuna veći. Više od šest milijuna nezaposlenih mladih ljudi, piše ILO, odustalo je od potrage za poslom. Mladi ljudi imaju triput veće šanse biti nezaposleni od svojih starijih kolega.

U Europskoj uniji svaka peta osoba u dobi do 25 godina u neuspješnoj je potrazi za poslom: u Španjolskoj, Irskoj i Grčkoj nestala je petina stalnih radnih mjesta, a povećao se broj zapošljavanja na pola radnog vremena. Dakle, među mladima koji uspiju pronaći posao  sve je više onih koji rade putem ugovora na pola radnog vremena, koji su freelance, u prekarnom radnom odnosu ili rade na crno. U Španjolskoj i Grčkoj, koje jedine u Europi imaju veću nezaposlenost od Hrvatske (ona ih prati u stopu), svaka druga mlada osoba je nezaposlena – pritom se u obzir uzimaju mladi sa završenom srednjom školom i oni s fakultetskom diplomom. Prema podacima Eurostata, nezaposlenost osoba mlađih od 25 godina u Hrvatskoj iznosi 41,7 posto. Nema najnovijih podataka za Grčku, pa je zemlja s najvećim brojem nezaposlenih mladih Španjolska, sa 53,2 posto, što je u odnosu na 2011. porast od gotovo sedam posto.

Uzrok nezaposlenosti u Europi je nedostatak radnih mjesta, nova se ne otvaraju brzinom potrebnom da se apsorbira gubitak postojećih. S druge strane, u Aziji i Africi problem je otvaranje niskokvalitetnih radnih mjesta, koja ne pružaju socijalnu zaštitu. Ondje mladi ljudi nemaju drugog izbora nego prihvatiti rad u takvim uvjetima, što od njih stvara “zaposlene siromašne” (prijevod engleskog pojma working poor koji se odnosi na zaposlene ljude koji žive ispod granice siromaštva).

Neiskorišteni potencijal mladih posebno je važan u zemljama koje imaju staro stanovništvo, poput Hrvatske. Trend sve manjeg broja zaposlenih mladih znači, između ostalog, i manje prikupljenih poreza kojima se financiraju različiti društveni troškovi, uključujući mirovine. Isto tako, dugotrajno nezaposleni postaju sve teže zapošljivi i, dugoročno gledano, kroz svoj radni vijek stječu manje sredstava za život.

Pri tumačenju statističkih podataka koji bilježe rast nezaposlenosti ne smije se upasti u zamku zanemarivanja društvenih procesa koji su do krize doveli. Kriza se prvo manifestirala u bankarskom sektoru, no ubrzo je, dobrim dijelom i zbog saniranja financijskog sektora javnim novcem, poprimila oblik fiskalne krize. Navodni lijek u obliku mjera štednje, pokazalo se, ima teške nuspojave: najupadljivija je da otpuštanja u javnom sektoru, što mjere štednje propisuju, stvaraju siguran rast nezaposlenosti. No kako je s gledišta ekonomskog “zdravog razuma”, kojim se rukovode političke elite i većina struke, problem nezaposlenosti uvijek, u krajnjoj instanci, problem pretjerano rigidnog tržišta rada i zakona koji ga reguliraju, rast nezaposlenosti izazvan mjerama štednje uzima se kao dodatni argument za fleksibilizaciju radnih odnosa. Kako fleksibilizacija u pravilu znači i pretvaranje stalnih radnih mjesta u prekarna te zapošljavanje na pola radnog vremena, znači da je riječ o oblicima zaposlenja nedostatnima za otplaćivanje kredita. Već iz toga je očito koliko su takve mjere potencijalno kontradiktorne, jer nas vraćaju na početak krize, odnosno drže nas zarobljenima u začaranom krugu. Potencijalna prijetnja novih bankrota u bankarskom sektoru značila bi vjerojatno i potrebu za ponovnim spašavanjem banaka javnim novcem, pa stoga i rast javnog duga te nove cikluse štednje i njihove dramatične socijalne posljedice.

Kao što su mnogi kritičari politike štednje istaknuli, nužno je prekinuti tu silaznu spiralu koja vodi u sve dublje siromaštvo i stvara ozbiljnu socijalnu krizu. Iako europske institucije takva mišljenja još ignoriraju, sve su brojniji glasovi koji tvrde da se europska ekonomija može izvući samo golemim javnim investicijskim programom. Bez velikih javnih investicija, posebno kada se ima na umu da svake godine na globalno tržište rada uđe vojska radne snage od 40 milijuna mladih ljudi, prognoze budućnosti bit će više nego tmurne.

Povećani rizik od siromaštva, loše zdravlje i obrazovni neuspjesi djece pogođenih radnika izravne su posljedice dugotrajne nezaposlenosti. Rastuća nezaposlenost mladih je tempirana ekonomska i socijalna bomba. Čak se mogu čuti i upozorenja koja ističu sličnosti između situacije u Sjevernoj Africi uoči Arapskog proljeća i Europe u prošloj godini. Sjeverna Afrika bilježila je ekonomski rast i sve veći broj obrazovanih koje nacionalne ekonomije nisu mogle apsorbirati, pri čemu su im jedina dostupna radna mjesta bila niskokvalitetni i slabo plaćeni poslovi. U Europi je pak problem prekvalificirane radne snage najveći na Cipru, u Španjolskoj i Irskoj, gdje je svaka treća osoba bila zaposlena na poslu koji zahtijeva nižu razinu znanja i vještina od one koju posjeduje. Od 2008. do 2012. nezaposlenost mladih u EU-u povećala se 50 posto, pa Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) u nedavnom izvješću zaključuje da Europa nije uspjela u svom “društvenom ugovoru” s mladima te da bi političko razočarenje moglo doseći razinu sličnu onoj koja je izazivala Arapsko proljeće.