Intrigator

Svjedočenje Ivana Vekića na suđenju za zločine u Sisku

Likvidacija neprijateljskih civila

Aktivisti koji prate suđenje za ratne zločine ostali su zgroženi Vekićevim iskazom, po kojem je civile bilo legitimno likvidirati samo na osnovu procjene o tome imaju li kakvih skrivenih namjera

Mi smo u ratu imali veliki problem, a to je prepoznati tko su tzv. civili među neprijateljima. Je li civil onaj tko se tako odijeva, a ima skrivene namjere i neprijateljski je nastrojen? Ako se došlo u mogućnost, takve ljude se likvidiralo. To smo morali činiti – to je dio šokantnog iskaza koji je početkom ovog tjedna na Županijskom sudu u Osijeku izrekao ratni ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić, pojavivši se kao svjedok obrane na suđenju za ratne zločine počinjene nad civilima srpske nacionalnosti u Sisku, za što su optuženi Vladimir Milanković i Drago Bošnjak.

Za Vekića je takvo postupanje bilo nužnost jer je, kako je kazao, zemlja bila puna petokolonaša, a civili u Sisku, dakle gradu pod kontrolom hrvatskih vlasti, likvidirani su samo na osnovu procjene o tome imaju li kakvih skrivenih namjera. Iako su, da podsjetimo, tijekom 1991. i 1992. godine u takvim zločinima ubijene 24 osobe, Vekić je istaknuo da danas ne bi bilo Hrvatske da “nije bilo Milankovića i Bošnjaka”, u to vrijeme njegovih podređenih, kao i ostalih branitelja.

Eugen Jakovčić iz Centra za suočavanje s prošlošću Documenta kaže da su aktivisti koji prate suđenje ostali zgroženi Vekićevim svjedočenjem, ali i da to nije prvi put da on sam sebe javno kandidira kao materijal kojim bi se u istragama za ratne zločine na osnovu zapovjedne odgovornosti trebalo pozabaviti Državno odvjetništvo. Na Vekićevu odgovornost u 1990-im DORH su već ranije upozorili Amnesty International i Inicijativa mladih za ljudska prava.

“Slučaj Sisak je mučan i težak jer je riječ o ubijenim civilima Srbima, koji su jednako kao i ostali njihovi sugrađani u to vrijeme živjeli pod granatama i trpjeli ratne strahote. S druge strane, na mnogim suđenjima za ratne zločine događa se ili amnezija ili njihovo potpuno negiranje, kao kod Grubora, dok se u Sisku u sudnici o tome govori kao o legitimnom zločinu, što je doista strašno, pogotovo za obitelji žrtava”, ocjenjuje Jakovčić.

Dragan Grozdanić

Plus za minus

Za svaku je pohvalu inicijativa Ministarstva financija u popravljanju zakona što uređuju okvir kreditnog poslovanja banaka s građanima, i više nego blagotvorno zvuči ovih dana cvilež zagovornika slobodnog tržišta koji se protive takvoj državnoj intervenciji. Posrijedi su izmjene i dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o kreditnim institucijama, a među njima se ističe novi prostor za ministarsko propisivanje najviše dopuštene efektivne kamatne stope na stambene kredite, kao i za izračun kamata na njih.

To znači da banke više neće moći ubirati ekstraprofit na muci ljudi čiji je kredit za stan vezan uz, recimo, švicarski franak. Svakako je bilo krajnje vrijeme da vlast preuzme odgovornost za ispravljanje goleme nepravde koju mnogi podnose već godinama.

Mimo tih Vladinih namjera, u vezi s kojima su brojni medijski protagonisti već iskazali veliko zadovoljstvo, ostaje nejasnim efekt još jedne mjere iz istog paketa, naime ograničavanja dopuštenog zaduženja po tekućim računima građana za dvije trećine. Dosad smo u minus smjeli otići do visine tri plaće, a ubuduće bi to moglo biti ograničeno samo na jednu.

Riječ je o najskupljem obliku zaduženja u bankama, na koji se plaća prosječna kamata od 12 posto, a kroz tekuće je račune u Hrvatskoj već probijena granica od milijardu eura ukupnog duga. I u pravu je ministar Slavko Linić, trebalo bi nekako stati tome na kraj, ali zašto ne ograničavanjem i te vrste kamata, nego prisiljavanjem građana da u narednih godinu dana, kako je rečeno, vrate bankama prosječnih desetak tisuća kuna?

Niti će svi oni imati priliku ulančavanjem nešto jeftinijih potrošačkih kredita nadoknaditi iznenadni povrat koji će im biti nametnut, niti će svi znati da bi prilikom vraćanja dviju trećina duga po tekućem računu svakako trebali izbjeći slatkorječive lihvare kojima će ta situacija biti idealna za lov u mutnom. Pa, ostaje nam se nadati da Linićevo daljnje fiskalno discipliniranje naroda neće umjesto opće sreće prouzročiti novi veliki socijalni problem.

Igor Lasić

Kratko & jasno

Vesna Teršelič, voditeljica Documente

Matićevu inicijativu treba preispitati

Kada se planiraju programi praktične nastave, bitno je uzeti u obzir da su povijesne situacije složene i višeslojne te nastojati stvari sagledati iz više perspektiva

Što mislite o najavi ministra branitelja Predraga Matića da će se uvesti dvodnevne ekskurzije osnovnoškolaca u Vukovar?

Ta inicijativa treba preispitivanje. Nju treba inicirati Ministarstvo obrazovanja jer je to njegov resor, a zbog sagledavanja kompleksnosti ratnih zbivanja ne bi bilo primjereno ići na jedno mjesto stradanja. Kada se planiraju programi praktične nastave, bitno je uzeti u obzir da su povijesne situacije složene i višeslojne te nastojati stvari sagledati iz više perspektiva. Vrijeme je da i Ministarstvo obrazovanja pripremi inicijativu za stručno osmišljavanje praktične nastave o periodu 1990-ih, ali i razdoblju Drugog svjetskog rata i socijalizma. Imamo tri sloja nasilne prošlosti u 20. stoljeću o kojima bi mlade generacije trebale znati više.

Što zapravo mladi mogu obići?

U Hrvatskoj nema puno mjesta koja su uređena i na koja mladi mogu otići. U Vukovaru su uređena, ali tamo nema obilježja za ubijene srpske civile. Zapravo, u Hrvatskoj je vrlo mali broj spomenika koji podsjećaju na ubijene srpske civile, kao što je onaj u Varivodama. Nakon 1990-ih, od nekadašnjih sedam spomen-područja iz Drugog svjetskog rata danas funkcionira samo Jasenovac, a druga su devastirana ili se, kao logor Danica kraj Koprivnice, uz velike napore samih djelatnika dovode u stanje u kome će moći primiti posjetitelje.

Bi li Ministarstvo moglo preuzeti iskustva Documente, koja je organizirala obilaske mjesta stradanja iz posljednjih 70-ak godina?

U pratnji povjesničara ili svjedoka tih vremena, obišli smo teren kako bismo se sami uvjerili u kakvom su stanju spomenici na tim lokacijama, a spremamo se na obilazak mjesta iz 1990-ih. Obilaske smo osmislili polazeći od stava da o činjenicama trebaju govoriti povjesničari, ali i sami preživjeli, sa svih strana. Zato se nadam da Matićeva inicijativa neće voditi u ishitrenu primjenu, a pogotovo je suvišan element obaveze obilazaka za sve učenike, jer treba postojati faktor slobodnog izbora. Teme Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata valja poučavati kao dio mirovnog obrazovanja, kako bi polučile jedan od najvažnijih obrazovnih ciljeva – izgradnju održivog mira.

Nenad Jovanović

Propast “21. stoljeća” otkrila da je stvarni izdavač bila marketinška agencija

Digitelirano novinarstvo

Novinari su DORH-u podnijeli prijavu u kojoj piše da je stvarni vlasnik lista bila agencija Digitel, čiji su ljudi diktirali uređivačku politiku, pa je u neku ruku sreća što je ta marketinška investicija propala

Oko stotinu zaposlenika i honorarnih suradnika tvrtke Miran dan Marjana Jurleke, izdavača nedavno ugašenog dnevnog lista “21. stoljeće”, podnijelo je prijavu Državnom odvjetništvu i Poreznoj upravi Ministarstva financija, u kojoj su iznijeli sumnje da se novac iz tvrtke izvlačio prema prikrivenom, ali stvarnom vlasniku lista, oglašivačkoj agenciji Digitel telekomunikacije, čiji je suvlasnik Aljoša Roksandić, kako piše u prijavi, sa svojim suradnicima dolazio u redakciju i diktirao novinarske teme. Prema prijavi, Digitelu je početkom veljače prebačeno 500.000 kuna. Riječ je o sredstvima kojima su mogle biti podmirene zaostale plaće, pa s obzirom na to da se radi o sporu iz područja javnog prava, novinari “21. stoljeća” traže hitno postupanje nadležnih tijela. U prijavi su iznesene sumnje da izdavač nije isplatio ni dobitke koje su čitatelji osvojili u nagradnim igrama.

“Mjesečni trošak zaposlenika iznosi oko 700.000 kuna, i to nakon 25-postotnog smanjenja plaća. Da, i njih su nam uspjeli smanjiti u tih samo dva i pol mjeseca izlaženja novina. Zaposlenima je tvrtka Miran dan dužna plaću za siječanj, a očito će biti dužna i plaću za veljaču, pošto nam još uvijek ne žele dati otkaze. Honorarnim suradnicima nisu isplatili honorare za prosinac i za siječanj, a nekim kolegama nisu isplaćeni ni honorari za studeni”, kazao nam je novinar ugašenog lista Saša Vejnović, koji uz spomenute prijave navodi i prijavu Inspekciji rada.

Neuspjeh ovog lista, ambiciozno pokrenutog u jeku krize koja je teško pogodila medije, otkrio je da su razmjeri medijske prostitucije u posljednje vrijeme poprimili krajnje incestuozne oblike, sve do toga da je jedna od najvećih oglašivačkih agencija naprosto odlučila odbaciti nepotrebnu kariku u lancu, tobožnjeg nezavisnog medijskog izdavača, i poželjela izravno financirati i uređivati novine.

“Izdavačima novine danas nisu sveti cilj, već samo sredstvo kojim se lakše ostvaruju neki drugi ciljevi. Da su normalna vremena, izdavači bi nakon ovoga, za neke buduće nove projekte, imali ozbiljnih problema skupiti dobru novinarsku ekipu. Ali vremena su nenormalna, burza je prepuna novinara i novinarsko dostojanstvo je odavno narušeno. Sve je manje kupaca novina, a i budžeti oglašivača su smanjeni, pa je sve manje oglasa u tiskanim izdanjima. Rezultat je da se izdavači prostituiraju, nudeći oglašivačima utjecaj i na tekstove, čime je krug zatvoren”, zaključuje Vejnović.

Ako je istina, kako stoji u prijavi zaposlenika, da je stvarni vlasnik lista bio Digitel i da su njegovi čelni ljudi dolazili u redakciju i “diktirali uređivačku politiku odnosno postavljali i micali teme te mijenjali naslove”, tada je u slučaju “21. stoljeća” taj krug doista zatvoren, i to kratkim spojem.

Zanimljivo, kada smo zavirili na web-stranice Digitela, tamo smo našli pompozni “Manifest” te agencije, u kojem je i sljedeći pasus: “Marketinška funkcija odjeljuje se od medija samog te su nužno u međusobno nezavisnom odnosu spram javnosti, temeljenom na tržišnim principima i slobodnoj konkurenciji. Odnos marketinga i medija predmet je nadzora i regulacije za to predviđenih nezavisnih tijela.”

Slučaj “21. stoljeća” pokazao je da je stvarno djelovanje marketinških agencija sasvim suprotno od proklamiranih principa, pa je u neku ruku, izuzimajući štetu zbog izgubljenih radnih mjesta i prevarenih novinara, sreća što je ova marketinška investicija Digitela propala.

M. Jasić, N. Bajto

Gdje je kvaka?

Ni nakon izbacivanja Ante Đapića iz HSP-a, on i njegov izbacivač Daniel Srb ne prestaju zabavljati javnost. Ovaj put radi se o Srbovim optužbama da su pristalice Đapića, koji će se okušati kao nezavisni kandidat za gradonačelnika Osijeka, “olešili” dio inventara iz prostorija osječkog HSP-a. Vrhovništvo HSP-a raspustilo je i osječku organizaciju stranke zbog podrške dijela članstva Đapiću.

“Nakon isključenja Đapića iz stranke, njegova ekipa je od tajnika zatražila ključeve. Dok su ključevi bili kod njih, nismo mogli u prostorije”, vajkao se Srb novinarima, dodavši da su nestala dva računala, dva printera, dio ormara i stolica, arhiva, govornica od pleksiglasa, reklamni transparenti na stalcima s natpisom “Hrvatska stranka prava” i njihovim logotipom vuka, velika slika Ante Starčevića (koja Srbu najviše i nedostaje), pa čak i žigovi, sve u svemu, artikli vrijedni 30.000 kuna.

“Kada smo vidjeli što nedostaje, sastavili smo spisak i uputili službeni dopis Josipu Vukoviću, bivšem predsjedniku podružnice, da vrate sve što su odnijeli. U suprotnom, prijavit ćemo ih policiji”, zaprijetio je Srb, koji ipak ne optužuje svog prethodnika.

“Siguran sam da Đapić nije osobno nosio stvari odavde, ali osobe koje ga podupiru sigurno jesu. To se sada nalazi u nekim prostorima koje su oni sebi osigurali za buduće političke aktivnosti”, dodao je Srb.

S obzirom na to da je Đapić u svoje vrijeme otimao i skoro kompletne sadržaje magistarskih radova, pa i cijeli HSP od Dobroslava Parage, prisvajanje stolica i Starčevićeve slike od strane njegovih sljedbenika nije neočekivano. Pogotovo što se tog principa drže i njihovi drugari s desnog krila političke scene, lokalni HDSSB-ovci. Oni su nakon prekinute sjednice Gradskog vijeća iz vijećnice odnijeli opremu za snimanje sjednice te kiflice i pića iz bifea, što se tradicionalno nudi u pauzama sjednice. Ostaje da se vidi tko će “maznuti” lustere i kvake na vratima.

Nenad Jovanović

Katran & perje

Akcija bezbjednjaka HSN-a

Pred vratima rajha

Propisano je da se tijekom utakmice Hrvatska – Srbija nos smije kopati s najviše dva prsta, a tko ih bude koristio više, kandidat je za kaznu, osim ako nema tri nosnice

Bliži se još jedan razmjerno sudbonosan sportski spektakl. Narednog mjeseca u Zagrebu igraju nogometaši Hrvatske i Srbije. Shodno toplim prijateljskim odnosima dvaju naroda i njihovih nacionalnih država, donesene su posebne sigurnosne mjere kako ova ljubav ne bi nekontrolirano eksplodirala na maksimirskom stadionu. To bi osobito bilo loše ako se uzme u obzir da je golema većina posjetitelja nogometnih susreta i dalje istog, muškog spola, te bi se takva pojava kosila s učenjem obiju crkava.

“Bit će angažirane najveće snage u povijesti. U osiguranju utakmice sudjelovat će frapantan broj ljudi”, ispalio je Zoran Cvrk, bezbjednjak Hrvatskog nogometnog saveza, iskusni bivši pripadnik JNA, specijalac MUP-a RH, haški svjedok, vlasnik predsjedničke mirovine te negdašnji djelatnik istaknute tvrtke Soboli.

Poznato je da se nogometni navijači vole skidati do pasa te se tiskati jedni drugima uz stražnjice. U tom smislu, odlučeno je ov primjerenije je da latentno homoerotski ispadi budu jednonacionalni jer bi u slučaju gostovanja muških navijača iz Srbije prijetilo još stigmatičnije i kudikamo raskalašenije ponašanje.

Stoga će svatko tko se usudi navijati za Srbiju konzekventno biti udaljen s tribina. “Katran & perje” u posjedu je memoranduma “Akcija stadion II” u kojem su određena ponašanja koja će biti razlog za udaljavanje. Pod vrlo interesantnom točkom 3 a) propisano je da se nos smije kopati s najviše dva prsta, a tko ih bude koristio više, kandidat je za kaznu, osim ako nema tri nosnice. Takvima je za svaki slučaj ipak zabranjen ulaz na stadion.

Još je uzbudljivija točka 7 c), u kojoj piše da se testise također smije češkati najviše s već određenim brojem prstiju, odnosno propisuju se pravila za društvenu igru u narodu poznatiju kao džepni bilijar. Ista vrijede prilikom vršenja nužde, pa će u toaletima na Maksimiru u tu svrhu dežurati neki od najavljenih 429.000 redara. Ukoliko Srbija kojim slučajem postigne zgoditak, nijedna ruka ne smije biti podignuta iznad visine pupka. To pravilo ne primjenjuje se prilikom klicanja popularnih navijačkih slogana “Za dom (sjeverna tribina) – spremni (istok)” i “Ubij…”

“Bilo bi loše da pred vratima raja, na pragu Svjetskog prvenstva u Brazilu, podlegnemo provokacijama šačice huligančića”, komentirao je Zoran Cvrk, s obzirom na minoran broj navijača Hrvatske koji prakticiraju nedolične slogane i ponašanja.

Petar Glodić