Povratak Berlusconija na mala vrata

Bauk Berlusconija kruži Europom, tako bi se mogla opisati atmosfera straha i panike koja je proteklih tjedana vlada u Europskoj uniji zbog “najvažnijih talijanskih izbora u posljednjih 30 godina”. Uzrok panike činjenica je da je na parlamentarnim izborima u trećoj najjačoj europskoj ekonomiji sudjelovao i bivši premijer Silvio Berlusconi i da je njegova koalicija desnog centra dobila 29,18 posto glasova, niti pola postotka manje od pobjedničke koalicije lijevog centra Piera Luigija Bersanija, koja je osvojila 29,54 posto glasova. Uzrok panike također je i činjenica da je Bersanijeva koalicija osvojila većinu u donjem domu talijanskog parlamenta, i to zahvaljujući izbornom sustavu koji najjačoj stranci automatski dodjeljuje 54 posto mjesta u tom tijelu, no u gornjem domu, Senatu, nijedna stranka nije osvojila većinu, što znači da Italiji tek slijede međustranački pregovori o sastavljanju nove vlade.

Iako su se mnogi, a naročito europski čelnici i poslovna zajednica, nadali da će vladu sastaviti Bersanijeva koalicija i centristička lista bivšeg premijera Marija Montija, koja je dobila podršku tek 10,54 posto birača, one zajedno nisu osvojile dovoljno mjesta u Senatu, pa su sada sve opcije otvorene. Da stvar bude kompliciranija, u oba doma parlamenta ušao je i Pokret 5 zvijezda komičara Beppea Grilla, a njegova predizborna retorika, koja se najkraće može opisati kao antiestablišment, garancija je dodatnih noćnih mora vladajućima.

Berlusconi je bio najdugovječniji predsjednik talijanske vlade nakon Drugog svjetskog rata, on je 76-godišnji simbol političke korupcije i nekorektnosti, političar koji je krajem 2011. godine dao ostavku pod pritiskom ekonomske krize, nebrojenih skandala i sudskih postupaka, nakon čega je malo tko vjerovao da će se vratiti iz mrtvih.

No osim uskrsnulog Berlusconija, izborima je prodefilirala čitava plejada likova, pa ih je kolumnist “La Stampe” Gianni Riotta u tekstu naslovljenom “Circus Maximus” nazvao “bizarnima čak i po talijanskim standardima”. Riotta tako spominje da je Beppe Grillo “najozbiljnije” pozvao Al-Kaidu da bombardira talijanski parlament, da je Oscar Giannino, predsjednik stranke Fermare il Declino, u posljednji čas odustao od izbora jer se saznalo da je lagao o diplomi pravnog fakulteta u Rimu, magisteriju u Chicagu, pa čak i o nastupu u dječjoj glazbenoj emisiji, dok je uštogljeni profesor Mario Monti na koncu završio u televizijskoj emisiji s “usvojenim” psićem u naručju, a na Twitteru pisao komentare koji završavaju s WOW: ) : ).

Odmah nakon objavljivanja rezultata oglasila su se i tržišta, pa su prinosi na talijanske državne obveznice porasli za četvrtinu postotka, a europski burzovni indeksi zabilježili pad. No neki analitičari smatraju da su talijanski birači na demokratski način europskim političarima poručili da se protive politici štednje i da je došlo vrijeme da se ona preispita. Ti se političari, međutim, u predizborno vrijeme nisu libili zastrašivanja talijanskih birača o tome kakva će ih sve zla snaći ukoliko glasaju za Berlusconija, pa je njemački list “Süddeutsche Zeitung” napisao da “dugo nije viđena takva harmonija u Europi jer su se konzervativci i progresivci, sjeverne i južne zemlje, svi ujedinili u strahu od Berlusconija”. Vodeći europski mediji spominjali su činjenicu da ekonomske reforme koje je posljednjih 13 mjeseci provodio Monti nisu ni izbliza gotove, pa će ponovni dolazak Berlusconija na poziciju moći značiti blokadu tih reformi, što će onda povući u ponor i ostatak eurozone.

Oglasila se i poslovna zajednica, pa je glavni ekonomist njemačkog Commerzbanka povratak Berlusconija ocijenio je kao “horor scenarij za investitore”, ekonomist švicarske banke UBS Martin Lück ustvrdio da će “tržišta brutalno kazniti Italiju”, dok su iz najveće talijanske investicijske banke Mediobanca otišli korak dalje, zaključivši da bi povratak Berlusconija bio dobra stvar jer bi to konačno prisililo Italiju da zatraži “bailout” od Europske unije. Ovakva ocjena stanja talijanske ekonomije i nije daleko od istine, kada se zna da je Montijev dolazak na vlast uistinu umirio tržišta, snizio prinose na državne obveznice sa 7,5 na 4,4 posto i osigurao paket mjera štednje vrijedan 30 milijardi eura, ali to su ujedno bili jedini njegovi uspjesi.

“Najtromija” ekonomija EU-a gotovo da ne raste još od uvođenja eura 1999. godine, njezin ukupni pad od sedam posto od početka krize drugi je najveći nakon grčkog, a lani, za vrijeme Montijeve tehničke vlade, iznosio je 2,1 posto. Nezaposlenost je od početka krize narasla sa 6,5 na 11,2 posto, među mladima na 37 posto, a prosječni prihodi po glavi stanovnika stropoštali su se na razinu iz 1993. godine.

Kao glavni razlozi loše konkurentnosti Italije navode se pretjerana birokratiziranost, rigidan zakon o radu i disfunkcionalno pravosuđe koje koči projekte i omogućava cvjetanje korupcije. Monti je uspio progurati još samo mirovinsku reformu, da bi u svim ostalim nastojanjima udario u zid jer nije imao potporu parlamenta ni moćnih sindikata. Jedan za drugim propadali su pokušaji ukidanja privilegija taksistima i ljekarnicima, smanjenja broja administrativnih jedinica, ukidanja povlaštenog statusa starijih zaposlenika, a nije uspjela ni reforma izbornog sustava. Istovremeno, povećan je PDV i uveden porez na nekretnine, a sve to došlo je Berlusconiju kao šlagvort da Montija optuži za sve loše što se u Italiji događa, iako je upravo on vodio zemlju osam od posljednjih 12 godina.

Berlusconi je Montija optužio da je povećao nezaposlenost i čak mu rekao da “nema pojma o ekonomiji” već samo “slijedi diktat Njemačke”. Pritom se bezočno koristio svojim golemim bogatstvom, vojskom PR stručnjaka i trima televizijskim kanalima s kojih je gledatelje danonoćno obasipao pričama o svojim uspjesima i Montijevim promašajima, te blaćenjem njemačke kancelarke Angele Merkel i njezinog mentaliteta “činovnice iz Istočne Njemačke” kojim Italiju gura u propast.

Iako se protiv njega trenutno vode dva sudska procesa, iako ga prate skandali povezani s korupcijom i seksom s maloljetnom prostitutkom, iako se javnost sprda s njegovim faceliftinzima, transplantacijama kose i 50 godina mlađom partnericom, u paralelnom svemiru njegovih birača Berlusconi je još uvijek sposoban poslovni čovjek koji je otvorio desetke tisuća radnih mjesta. Posljednji skandal izazvao je nekoliko dana prije izbora najavivši da će ne samo ukinuti porez na nekretnine s kojim je Monti pokušao začepiti proračunsku rupu, već i građanima vratiti novac koji su u to ime uplatili krajem prošle godine. Rekao je također i da će amnestirati utajivače poreza, iako se procjenjuje da oni Italiju stoje 120 milijardi eura ili šest posto ukupnog duga države, koji inače iznosi 127 posto BDP-a i drugi je najveći iza grčkog.

Građani su o povratu poreza obaviješteni i pismom u kojemu stoji da će novac dobiti na račun ili u pošti, a produženi verziju pisma dobili su birači u pokrajinama Veneto, Sicilija, Kampanija i Lombardija, koje su naročito važne za izbore za Senat jer kao najmnogoljudnije daju i najveći broj senatora. Berlusconi se pritom nije osvrtao na činjenicu da je njegova stranka u parlamentu podržala prijedlog zakona o oporezivanju nekretnina, kao ni na onu da je ovime vjerojatno počinio najmanje dva kaznena djela, kako je na svom blogu napisao bivši tužilac protiv mafije Antonio Ingroia.

No iza karnevalskog pristupa, tvrde analitičari, stoji Berlusconijeva smrtno ozbiljna namjera da se povratkom u politiku spasi od pravosuđa, pa analitičari podsjećaju da je on u vrlo sličnoj situaciji bio i 1994. kada je ušao u politiku. Tada je njegovo poslovno carstvo bilo na rudu bankrota, a on jednom nogom u zatvoru. Sada je situacija slična, ne samo zbog krize, nego i zato što mu je premijerska pozicija omogućavala koruptivnu spregu s velikim kompanijama koje su davale novac njegovim medijima u zamjenu za državne ugovore. Ovaj put, međutim, bit će mu dovoljno da postane vođa opozicije kako bi uspješno mogao blokirati zakone koji bi ga mogli ugroziti.

O šarolikosti izbornih rezultata govori i činjenica da je gotovo jednak broj onih koji su glasali za Berlusconija glasalo i za izvjesnog premijera Piera Luigija Bersanija, osobu koja je Berlusconiju u svemu antipod. Potpuno suprotne osobnosti, povučen i nesklon pretjeranim javnim istupima, čovjek koji je 30 godina oženjen istom ženom i koji govore piše na štekatu uličnog kafića, Bersani je gotovo pa aparatčik. Rođen 1951. u radničkoj obitelji, u gradiću Bettola u “crvenoj” pokrajini Emilia Romagna, Bersani je nakon studija filozofije i kratkog zaposlenja kao učitelj postao član Komunističke partije. Sudjelovao je u njenoj transformaciji u Demokratsku stranku ljevice nakon pada komunizma, a potom i u stvaranju Demokratske stranke spajanjem nekoliko lijevih stranaka. Bio je na čelu ministarstava industrije, prometa i ekonomskog razvoja u tri lijeva kabineta, no tamo je otvoreno podržavao liberalne ekonomske reforme, zbog čega je dolazio u sukob sa sindikatima, a pohvale dobivao od poslovne zajednice.

Bersani je bio jedan od Montiju najlojalnijih političkih vođa u parlamentu, a vrlo je rano najavio da će njihova koalicija nastaviti s politikom štednje, ali uz “više pravednosti i više radnih mjesta”. Pritom mu je uzor francuski predsjednik Francois Hollande, iako on sam dosad nije imao većih uspjeha u provođenju socijalno pravednijih reformi.

Grillova kampanja iz kamp-prikolice

Uz Berlusconijev povratak, najveće iznenađenje izbora uspjeh je 63-godišnjeg komičara i vođe Pokreta 5 zvijezda Beppea Grilla. On sam ne smije u parlament jer je prije 40 godina osuđen zbog izazivanja prometne nesreće u kojoj su poginule tri osobe, no mnogi se groze ulaska 163 njegova zastupnika bez ikakvog političkog iskustva, odlučnih da pomrse račune vladajućoj koaliciji. Pokret je osvojio 25,5 posto glasova, najviše od svih pojedinačnih stranaka, a lani je pobijedio na lokalnim izborima na Siciliji. Ime mu označava pet ciljeva: pristup vodi, održivi transport, pristup internetu, razvoj i zaštitu okoliša. Grillo je kampanju vodio iz kamp-prikolice, na svojoj “cunami turneji” punio skupove grmeći protiv političke elite, tražeći izlazak iz eurozone i povlačenje vojnika iz NATO-ovih misija te strastveno propagirajući vjeru u direktnu demokraciju i internet. Njegova kampanja bila je mješavina kritičke retorike, novih tehnologija i aktivizma, bez tradicionalnog ideološkog deklariranja, a osim na terenu, odvijala se isključivo na internetu. Grillo je pisao najčitaniji politički blog u Italiji, a na Twitteru ga je pratilo milijun ljudi.