Kata Mijatović: U snovima smo svi umjetnici

Za multimedijalnu umjetnicu Katu Mijatović ne može se reći da je imala uobičajenu umjetničku karijeru: Baranjka koja je nakon diplome na osječkom Pravnom fakultetu sedam godina radila u belomanastirskoj općini, 1987. godine postaje članica neformalne umjetničke grupe Močvara te 1991. upisuje slikarstvo na Akademiji lijepih umjetnosti u Firenci. Dvije godine kasnije, nastavlja studij na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, gdje 1997. diplomira. Pažnju šire javnosti privukla je interaktivnom instalacijom “Između neba i zemlje”, koja će predstavljati Hrvatsku na ovogodišnjem, 55. Venecijanskom bijenalu. Na prijedlog kustosa Branka Frančeskija, ocjenjivački sud izabrao je njezin rad između devet pristiglih. Interaktivna prezentacija Kate Mijatović – koja objedinjuje onlajn rad “Arhiv snova” (s Fejsbuk stranicom na kojoj posjetitelji ostavljaju priče o svojim snovima), foto-dokumentaciju projekta i performans – bit će postavljena u Sali Ticijano; u središtu prostora bit će kavez, kojim umjetnica propituje prostor između svjesnog i nesvjesnog, a dojam lebdenja postići će se i uz pomoć pet lajtboksova i sedam monitora na galerijskim zidovima.

Nema čvrstih granica

U svom radu blisko surađujete s kustosom Brankom Frančeskijem. Što zapravo mislite o suradnji kustosa i umjetnika, koja je često mjesto nerazumijevanja? Koliko su kustosi bitni za kontekstualiziranje umjetnosti?

Počeci moga umjetničkog djelovanja vezani su uz Galeriju “Miroslav Kraljević”, u vrijeme kada ju je vodio Frančeski: u tom sam razdoblju, uz njegovu idejnu i praktičnu pomoć, realizirala nekoliko radova koji su mi jako važni. Sada se ta suradnja, na obostrano zadovoljstvo, nastavlja u istom smjeru. Kustosi i umjetnici na istoj su strani, pretpostavka je da se borimo za istu stvar. Mislim da je, u nekoj klasičnoj podjeli uloga, kustosima teže s jednakom strašću i ljubavlju raditi taj posao, pa zato odustaju češće od umjetnika. Međutim, obrasci se mijenjaju, puno je umjetnika koji u određenim situacijama preuzimaju uloge kustosa ili kustosa koji u kreativnom promišljanju svojih projekta ili u suradnji s umjetnicima preuzimaju ulogu umjetnika. Nema tu više čvrstih granica, što ponekad iritira, a ponekad je jako zanimljivo. Meni su kustosi bitni, ali dosad to nije bilo od presudne važnosti.

Jeste li očekivali da će vas izabrati za predstavnicu na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu, posebice s obzirom na veoma jaku i zanimljivu konkurenciju? Što očekujete od toga i smatrate li da predstavnike za Bijenale treba birati putem natječaja?

Nadala sam se, ali ne previše: pretpostavljala sam da će konkurencija biti jaka, tako da me izbor zatekao i iznenadio. Apsolutno sam za biranje putem natječaja, jer se postupak demokratizirao i tako se stvara jedna nova, kreativna atmosfera osmišljavanja budućih  bijenalskih projekata. Što se tiče moga projekta, nadam se da ćemo ga realizirati kako smo i zamislili te da će mu predstavljanje u tom kontekstu omogućiti da se razvije smjeru u kojem bi to bez jedne takve manifestacije bilo gotovo nemoguće.

Na umjetničkim festivalima poput Dokumente godinama se predstavljaju jedni te isti autori starije generacije, a novih imena gotovo nema. Što mislite da je tomu razlog?

Dokumenta je drugačije koncipirana u odnosu na, primjerice, Bijenale. Glavni kustos, kurator Dokumente bira i temu i umjetnike koji će radovima odgovoriti na nju. Jesu li umjetnici stari ili mladi, mislim da ne igra neku ulogu, ali vjerojatnije je da će birati one koji su se radom već potvrdili na međunarodnoj umjetničkoj sceni.

Određuje nas nesvjesno

Godinama se bavite snovima, za koje smatrate da su jedina ljudska aktivnost koja ne potpada pod kontrolu medija, reklama, stvarnosti. Jesu li snovi jedina slobodna ljudska aktivnost danas, oaza koja nije pod kontrolom Velikog brata?

Kao prvo, snovi su, uvjetno rečeno, ljudska aktivnost, kao drugo, snovi izmiču neposrednoj medijskoj, političkoj, pa i svakoj drugoj društvenoj kontroli. Posredno, sve što nam se događa u životu, snovi obrađuju i recikliraju u labirintima podsvijesti i u toj obradi ne sudjeluju nikakvi sustavi kontrole. Prije bih rekla da nas često puta nesvjesno u snovima “budi” iz spavanja u koje upada hipnotizirano i izmanipulirano svjesno “ja”. U svemu tome najzanimljivije su mi situacije u kojima tom nesvjesnom “ja” u snovima uopće nije bitno da dopre do svjesnog, kao kod osoba koje se ne sjećaju svojih snova – ili možda ipak postoji  neki “dogovor” o neprelaženju granica.

Što nam snovi govore kada je riječ o umjetnosti? Što mislite da će vaš rad prenijeti publici u Veneciji?

Mislim da nesvjesno ne koristi taj pojam u snovima: nema tamo umjetnosti i neumjetnosti kao nekakvih određenja. Međutim, nesvjesno u snu gotovo uvijek koristi tipične umjetničke postupke u obradi slika, atmosfere, sklapanju priče. Koristi se simbolima i metaforama, alegorijama, humorom. Ukratko, ponaša se kao umjetnik. Po tome smo u snovima svi umjetnici.

Koliko smatrate da je nesvjesno bitno i određuje li ono uvelike naše postupke?

Mnogo više nego što želimo vidjeti: nesvjesni smo već na nekoj somatskoj, tjelesnoj razini, potpuno smo nesvjesni što se događa u tijelu dok obavlja sve svoje složene funkcije. Osim toga, u tom značenju, nesvjesno uključuje sve ono čega nismo svjesni, a što označava  funkcije i predjele uma o kojima znanstvenici još uvijek jako malo znaju. Ne znam točno u kojim se to postocima može mjeriti, ali zasigurno višestruko nadmašuje psihološke prostore našeg svjesnog “ja”.