Kronika

Propast farme Malobabićevih

Porodica Malobabić je prisiljena raspustiti farmu sa 120 krava u Slavskom polju i do kraja života će plaćati dugove zbog nebrige za poljoprivrednike

Našoj farmi su hodočastili političari svih rangova i stranaka, a naše krave bile su odlična kulisa za predizborna obećanja. Najeli bi se domaćih kobasica i sira pa žurno odjurili u tamnim automobilima – Marica Malobabić

Bračni par Marica i Marko Malobabić, još je 2002. godine na zapuštenim i pustim padinama Petrove gore, u Slavskom polju, rodnom Markovom selu, osnovao Poljoprivrednu zadrugu Svarun i hrabro krenuo u proizvodnju mlijeka slijedeći svoju viziju razvoja poljoprivrede u ovom kraju.

Danas, desetak godina kasnije, gorko su požalili zbog ove odluke, a farma u kojoj je o 120 muznih krava brinulo 9 zaposlenika, zjapi sablasno prazna. Gotovo 80 hektara zemljišta koje je osiguravalo hranu za stoku ponovo je zapušteno. Velike štale i neprodani strojevi razbacani uokolo, na meti su pljačkaša i nepovratno propadaju. Marica, Marko i njihova dva sina zaposlili su se u Rijeci i otplaćuju dugove, jedva preživljavajući.

– U proizvodnju mlijeka nismo bili krenuli kao “grlom u jagode”, već smo pomno razradili plan razvoja svoje buduće farme, ali i ukupnog razvoja mljekarstva na ovom području.  Činjenica da je suprug Marko pravnik, a ja ekonomistica, dodatno je ulijevala nadu u uspjeh,  objašnjava Marica Malobabić.

– Mnogi su se pitali kako se to dvoje intelektualaca uopće usudilo krenuti u posao s kravama i gotovo nitko nije vjerovao u naš uspjeh. Najteže je bilo na samom početku riješiti administrativne probleme, ali smo ih “skidali” jednog po jednog i uspješno startali. Vrlo brzo postali smo respektabilan snabdjevač varaždinske Vindije sa 1.500 litara ekstra kvalitetnog ekološkog mlijeka mjesečno, prisjeća se Marica Malobabić.

Ipak, nije dugo trebalo da kola krenu nizbrdo, a prema riječima Marka Malobabića, kad je riječ o proizvođačima mlijeka na ovom području, država ali i lokalne zajednice jedno su pričali drugo obećavali i na kraju mijenjali pravila već utvrđene igre, predomišljajući se i dovodeći proizvođače u nedefinirane situacije.

– Prvih nekoliko godina, pred svake izbore, lokalne ili parlamentarne, našoj farmi su hodočastili političari svih rangova i stranaka. Televizijske kamere su zujale, foto aparati škljocali i bilježila se svaka izgovorena riječ. Zvijezde su bili političari i njihove bulumente, a naše krave i naša farma bile su odlične kulise za predizborne priče i obećanja. Što se tiče financijskih sredstava ili materijalne pomoći, niti su što obećavali, niti su što dali. Uglavnom, najeli bi se domaćih kobasica i sira pa žurno odjurili u tamnim automobilima, prisjeća se Marica Malobabić.

Državni poticaji za proizvodnju mlijeka nekoliko godina su bili redoviti, tu i tamo su kasnili, ali 2008. godine počeli su problemi, da bi iduće godine na račune farme Malobabić sredstva prestala stizati. Stečaj njihove tvrtke nje inicirao neki vjerovnik ili banka, već porezna uprava općine Gvozd zbog neplaćenih 30 tisuća kuna. Marica i njen suprug molili su da se napravi kompenzacija s dužnicima farmi, no u Poreznoj upravi na to su se oglušili i prošle godine pokrenut je stečaj.

– Moja obitelj je uložila 1,5 milijuna eura u krave, štale, strojeve, veterinare i proizvodnju vlastite hrane. Na kraju, kada smo sve zbrojili i oduzeli, ostao nam je čisti gubitak od 300.000 eura. Da se dug ne bi povećavao, krave smo doslovno poklonili, jer nam ih kupac još nije isplatio, dio strojeva smo prodali i pobjegli u Rijeku gdje smo se svi zaposlili i sada pomalo vraćamo taj dug. Vjerojatno ćemo to raditi do kraja života, ogorčena je Marica Malobabić.

Vizija koju su prije 10 godina imali supružnici Malobabić raspala se kao mjehur od sapunice. Željeli su poslužiti primjerom kako se od poljoprivrede može živjeti i zaraditi, no otkupne cijene mlijeka koje su postajale sve niže i spustile se ispod cijene vode, ali i druge nedorečenosti u mljekarskoj industriji, jednostavno su uništile farmu. Iza ovih ljudi ne vuku se nikakvi repovi, za sve zaposlene uplaćeni su svi doprinosi i plaće.

Danas ih u ovom kraju pamte kao uzorne gospodarstvenike. Nikome nije jasno zašto su, propali, a nitko niti ne sluti da u Rijeci četvero Malobabića radi i otplaćuje dugove, ne svoje, već tuđih pogrešaka i lošeg odnosa mjerodavnih prema poljoprivrednicima.

Svojim novcem obnovili zgradu škole

Zapuštenu zgradu osnovne škole u Slavskom polju, Marica i Marko Malobabić su obnovili vlastitim sredstvima i u suradnji s nevladinom udrugom CCI osnovali ruralni infocentar u kojemu su održavana brojna predavanja za poljoprivrednike iz Korduna i Banije. U tim prostorijama je i održavana škola za poljoprivrednike, pa su mnogi pohađali i polagali ispite za bavljenje različitim poljoprivrednim djelatnostima. Na inicijativu, ali i novac Malobabića, u školi su predavanja držali poznati poljoprivredni znalci iz Zagreba i inozemstva, a uspjeli su angažirati i čuvenog svjetskog poljoprivrednog stručnjaka iz SAD Tima Barrya, koji je prepunu dvoranu oduševio svojim savjetima. U zapuštenu zgradu nekadašnje škole Marica i Marko uložili su desetke tisuća kuna koje im nikada nitko nije vratio, a za nedavnog posjeta utvrdili su da su nepoznati lopovi iščupali i pokrali sustav centralnog grijanja, koji su Marica i Marko skupo platili i ugradili.

Vladimir Jurišić

Direktorka Kancelarije Srbije za dijasporu Slavka Drašković u Vukovaru

Prva poseta iz nove srpske vlade

Očekujem od države Hrvatske da veoma jasno reaguje na međuverske i međunacionalne govore mržnje, izjavila Slavka Drašković

Direktorka Kancelarije za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu dr. Slavka Drašković posetila je Zajedničko veće opština gde je razgovarala sa predsednikom te institucije i saborskim zastupnikom Draganom Crnogorcem i saradnicima. Reč je o prvoj poseti Draškovićeve Hrvatskoj nakon što je početkom novembra imenovana na čelo ove kancelarije u Vladi Srbije. U narednom periodu planira da poseti i Zagreb gde će osim sa predstavnicima srpske zajednice razgovarati i sa zvaničnicima Republike Hrvatske.

– Već preuzimanjem ovog resora u Vladi Srbije bila sam iznenađena teškom situacijom u kojoj se nalaze Srbi u regionu. Posebno sam bila zatečena stanjem u kojem se nalazi naša zajednica u Hrvatskoj i činjenicom da postoji niz pitanja koja ne samo da se decenijama ne rešavaju nego se javljaju i neka nova, kazala je Slavka Drašković, dodajući da je došla u Vukovar kako bi se na licu mesta u razgovoru s predstavnicima zajednice upoznala sa položajem srpskog stanovništva.

– Vidim da je situacija lošija nego što sam mislila. Ono što me najviše pogodilo je jedno opšte stanje nesigurnosti i pogoršanje opšte klime koje mora hitno da se promeni. Očekujem od države Hrvatske da veoma jasno reaguje na međuverske i međunacionalne govore mržnje jer to zaista ugrožava sigurnost srpskog naroda ovde, istakla je Draškovićeva. Smatra da Srbija mora aktivno da se uključi kada su u pitanju odnosi sa Srbima u regionu i da mnogo aktivnije, konkretnije i efikasnije radi na rešavanju pitanja koja se tiču njihovog položaja.

– Ne očekujem da se sva pitanja odmah reše, ali smatram da ne trebamo da stvaramo nove probleme i da se vraćamo u prošlost. Nadam se konstruktivnim razgovorima sa predstavnicima Hrvatske u Zagrebu kako bi zajednički rešili neke probleme kao što je pitanje sigurnosti pripadnika srpske zajednice i promena klime u Vukovaru, kazala je.

Kancelarija za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu zamenila je istoimeno ministarstvo, a na pitanje jesu li mehanizmi pomoći Srbije kao matične države na taj način umanjeni, Draškovićeva je odgovorila da će se truditi da  uspostavi čak i bolje mehanizme od dosadašnjih. Zajedno sa Vladom i Skupštinom Srbije radiće na tome da se Srbija ne samo deklarativno nego i suštinski bavi pitanjima koja se tiču Srba u regionu. Prema njenim rečima, ingerencije ove vladine kancelarije su iste kao i ranijeg ministarstva, a odobren je i isti budžet u iznosu od milion eura.

– Ovo je prva zvanična poseta iz nove vlade u Beogradu. Pružila nam se prilika da se dogovorimo u kojem ćemo pravcu delovati te da iznesemo probleme s kojima se suočavamo na području Vukovarsko-sremske i Osječko-baranjske županije. Pored statusnih pitanja Srba u Hrvatskoj koja uvek ističemo jer nažalost još nisu rešena, ono gde mislim da bi mogli da sarađujemo je područje  privrede, rekao je predsednik Zajedničkog veća opština Dragan Crnogorac. Kazao je da bi ulaganje u privredu i mogućnost da nađu posao zadržao Srbe na ovom prostoru Hrvatske, a s druge strane preduzeća iz Srbije koja imaju nameru da posluju u okviru Evropske unije mogla bi iskoristiti skori ulazak Hrvatske na evropska tržišta.

Govoreći o dosadašnjoj  finansijskoj pomoći Ministarstva za dijasporu Srbije Crnogorac je rekao da je simboličnim sredstvima realizovano niz projekata poput dolazaka srpskih književnika u škole na srpskom jeziku u Vukovaru te letnjih škola i ekskurzija. Dodao je da ima razumevanja  jer je budžet Srbije manji od budžeta Hrvatske, ali istovremeno izrazio nadu da će pomoć matične države u regionu i Hrvatskoj, u budućnosti biti veća.

Sastanku su prisustvovali i generalni konzul Republike Srbije u Vukovaru Živorad Simić, saborski zastupnik Mile Horvat, zamenici župana Vukovarsko-sremske i Osječko-baranjske županije Đorđe Ćurčić i Jovan Jelić i zamenik vukovarskog gradonačelnika Dejan Drakulić.

Direktorka Kancelarije za dijasporu i Srbe u regionu posetila je i Osnovnu školu “Nikola Andrić” gde se u razgovoru  sa direktorom te obrazovne ustanove Željkom  Kovačevićem upoznala sa problemom obnove jedine neobnovljene osnovne škole u Vukovaru.

Dragana Bošnjak

Publikacija CMS-a i Kuće ljudskih prava

Priručnik o ljudskim i manjinskim pravima

U izdanju zagrebačkoga Centra za mirovine studije i Kuće ljudskih prava nedavno je objavljen “Priručnik o ljudskima pravima sa naglaskom na zaštitnu prava nacionalnih manjina”. Priručnik je izrađen za sudionike treninga o mehanizmima zaštite ljudskih prava sa nalaskom na zaštitnu prava nacionalnih manjina. Autorice su mr.sc. Tena Šimonović iz Ureda Pučkoga pravobranitelja i mr. sc. Antonija Petričušić sa katedre za sociologiju zagrebačkoga Pravnog fakulteta. U priručniku su na stotinu stranica obrađene dvije teme.

Tena Šimonović piše o temi “Ljudska prava i zaštita od diskriminacije temeljem etniciteta” dok Antonija Petričušić piše o “Instrumentima zaištite prava nacionalnih manjina”. Tako se govori o osnovama suzbijanja diskriminacije, zabranama diskriminacije u međunarodnim ugovorima i pravu EU kao i u propisima RH, o diskriminaciji pripadnika nacionalnih manjina u hrvatskom pravnom poretku i o mehanizmima zaštite od diskriminacije.

Nadalje, ima riječi o instrumentima zaštite prava nacionalnih manjina prema dokumentima Vijeća Evrope, OESS-a i EU-a, a značajan dio posvećen je manjinskim pravima u RH, o tome koji to dokumenti reguliraju, sudjelovanju nacionalnih manjina u političkom životu, kulturnoj autonomiji i ostvarivanju prava manjina u povratničkim područjima.

– Teško je danas zamisliti državu koja je etnički homogena. Suvremeno doba globalizacije dodatno povećava karakter višenacionalnosti i multikulturalnosti država širom svijeta. Ipak, pitanje priznanja i zaštite prava nacionalnih manjina relativno je nedavno postalo normirano odredbama međunarodnog prava. Zamašnjak kodifikacije prava nacionalnih manjina na evropskom kontinentu bili su krvavi međuetnički sukobi iz posljednjeg desetljeća dvadesetog stoljeća koji su domino efektom harali u novonastalim državama proizišlim iz multietničkih socijalističkih federacija jugoistočne Evrope i Azije. Početkom 1990-tih godina međunarodna je zajednica morala reagirati na međuetničke sukobe iz toga doba, ali i uzeti u obzir i činjenicu da živimo u svijetu u kojem jača ekstremni nacionalizam i u kojem su različiti oblici rasne, etničke i religijske netolerancije u stalnom porastu, kaže Antonija Petričušić.

M. C.

Dušan Milanović (SDP), zamjenik gradonačelnika Vrbovskog

Nikad se nismo dijelili

Poštovat ćemo odredbe Ustavnog zakona, ali glavno je rješavanje ekonomskog položaja svih građana Vrbovskog

Rezultati popisa stanovništva omogućavaju uvođenje ćirilice u Vrbovskom?

Popis je pokazao da je Srba u gradu Vrbovskom 35,34 posto od 5.160 stanovnika. To je po prilici isto kao i prije, zapravo zadnjih desetak godina je taj broj stabilan. No, struktura stanovništva je sve nepovoljnija. Mladi odlaze, a vraćaju se stari na svoja ognjišta da tu prožive treću životnu dob. Nismo iznenađeni zbog prava na dvojezičnost, jer je Srba ovdje uvijek bilo 35-36 posto. No stvar je u ostalim bitnim problemima koji se sada nekako stavljaju u drugi plan, a to je velika nezaposlenost, malo se novih radnih mjesta otvara, problem je sa mladima koji ovdje nemaju perspektive niti egzistencije, putevi su u vrlo lošem stanju i slično. Cijenimo i poštujemo odredbe Ustavnog zakona, ali mi se čini da nije stvar u tome kako netko piše ili čita ili govori nego je stvar kako ljudi ovdje loše žive, svi smo ovdje bez obzira na nacionalnost u teškom položaju, mi se ne dijelimo i nikada se nismo dijelili. Težak položaj će nas sve koštati za nekih dvadesetak godina jer neće biti ljudi, a onda će biti svejedno postoji li dvojezičnost ili ne.

Jeste li o tome razgovarali s gradonačelnikom Željkom Mirkovićem (SDP)?

Razgovarao sam s njim prije nekoliko dana. On i cijela gradska uprava, kako je rekao, su legalisti i poštivat će odredbe Ustavnog zakona. No, pomalo strahujemo hoće li nam to koristiti i tko će od turista, npr. iz Zagreba, htjeti doći k nama kada vidi dvojezični natpis, hoće li djeca iz cijele RH htjeti upisivati našu srednju željezničku školu u Moravicama? Kada ne bude učenika nema ni potrebe za nastavnicima, a onda i školom. Seoski i kontinentalni turizam je ono što bi nas moglo izvući iz krize. Mi ćemo dakle Zakon poštovati, ali postavljam i pitanje zašto odmah po donošenju Zakona prije deset godina dvojezičnost nije provedena pa sada ne bi bilo problema o kojima slušamo i čitamo.

Zašto ne konzumirati neko pravo koje zakon dozvoljava? Na taj se način naime čuva kultura i tradicija…

Bez daljnjega se slažem, ali kažem da je to moglo biti učinjeno i prije deset godina na temelju popisa stanovništva iz 2001. godine pa bi veći broj srpskih naselja imao pravo na dvojezičnost. Svatko onaj tko je htio učiti ćirilicu to je mogao kroz različite oblike nastave i dopunske nastave.

Kakva je situacija s urušenim mostom u Gomirju?

Sve je dogovoreno. Izvođač radova je Građevinsko poduzeće Krk, rok je 120 kalendarskih dana. Vrijednost radova je 3.111.000 kuna, dužina mosta 100 metara, dakle, bit će bolje kvalitete i veličine nego prethodni, širine kolnika 6,40 metara plus sa svake strane nogostup širine jednog metra. Radovi bi vrlo skoro trebali početi, no vrijeme je loše, a izvođač ovih dana iz Rovinja treba dovesti strojeve. Bit će i reguliran nivo voda potoka – jezerca Ribnjak. Kada most bude gotov i kada bude reguliran vodotok možemo razmišljati i o gradnji rekreaciono-turističkog područja.

M. Cimeša

Važnost izbora za Europski parlament

U raspravi o Zakonu o izboru zastupnika RH u Europski parlament Milorad Pupovac je naveo kako na Europu treba gledati kao savez država koji možemo iskoristiti za dobrobit hrvatske države i svih njenih građana, što je moguće putem dobrog informiranja o tome što se tamo događa, a kroz sudjelovanje u Europskom parlamentu.

– Za nas kao malu državu je od posebne važnosti slanje ljudi u centralnu administraciju saveza država kojima pripadamo. Europski parlament, Europska komisija, Europsko vijeće mjesta su unutar kojih se donose odluke koje nas se tiču. Iako sada hrvatska uloga u donošenju odluka mjeri promilima, ona je stvar dugotrajne izgradnje utjecaja i političara koji će tamo moći govoriti, jer nije samo po sebi dovoljno to što smo nova članica. Europi, koju još nismo ni probali, ne smijemo pristupati kao da smo je već potrošili – kaže Pupovac. Također je ustanovio izbori dosta koštaju te da treba postaviti pitanje što je bolje – uštedjeti novac za izbore za Europski parlament ili ga rasporediti tako da se pokuša jačati svijest o europskoj relevantnosti?

– Koliko će nas koštati ukoliko izborima i sudjelovanju u radu europskih institucija budemo pristupali kao nekoj vrsti kurioziteta? Neophodna je raspraviti što možemo učiniti da cijena pristupanja 1. jula ne bude visoka kao što je bilo naše članstvo – rekao je Pupovac.

Najviše iseljenika je s PPDS-a

Na saborskoj raspravi o Prijedlogu migracijske politike 2013-2015 u ime Kluba SDSS-a Mile Horvat rekao je da 17 predloženih mjera uređuje samo dio problematike te je potrebno ozbiljnije definirati činjenicu povratka i održivi ostanak mladih ljudi.

– Od 2009. više je odseljenih u inozemstvo nego doseljenih, najviše u dobi od 20 do 40 godina, što je alarmantno – ističe Horvat.

Činjenica koje nisu vidljive iz strategije – najviše migracija je s područja od posebne državne skrbi. Ratne posljedice, siromaštvo povratnika i izoliranost krajeva razlozi su koji ne pružaju nadu u budućnost tih krajeva, što su bitne pretpostavke za odluku o ostanku ili odlasku.

– Segment migracijske politike je slika održivog povratka, a demografska slika je katastrofalna. Samo 38 posto registriranih povratnika zapravo živi u Hrvatskoj, njih 45 posto napustilo je zemlju, a 17 posto ih je nakon povratka umrlo. Od povratničke populacije zaposleno je 19 posto, na crno radi 4 posto, dok 7 posto radi na OPG-ovima, 22 posto je nezaposleno, a 47 posto u penziji – navodi Horvat.

Iako se u prijedlogu migracijske politike navodi da su izbjeglice i ranije imale povoljne uvjete za dobivanje stalnog boravka odnosno državljanstva, iskustva povratnika govore drugačije.

– Povratnici koji nisu imali hrvatsko državljanstvo, a koji su se vraćali u svoje domove tretirani su kao stranci. Da bi dobili državljanstvo prvo su morali dobiti odobrenje za privremeni boravak uz visoke administrativne troškove, a onda i stalni boravak od 5 godina. U tom vremenu nisu mogli raditi te su bili uskraćeni za zdravstveno osiguranje. Tek primjenom novog Zakona o strancima, povratnicima je omogućeno da preskoče privremeni i dobiju stalni boravak, ako su imali prebivalište u RH do 8. oktobra 1991. godine. Negativni učinci toga bili su za mlađe povratnike koji su zaključili brak u izbjeglištvu – kaže Horvat.

Dragan Crnogorac je naveo da ima oko 3000 ljudi koji su rođeni u RH, a nisu ostvarili pravo na hrvatsko državljanstvo, zbog spornog pitanja vezanog za rođenje roditelja.

– Osoba rođena 1984. godine koja je u Hrvatskoj rođena i tu cijelo vrijeme živi, iako se ovdje školovala i odslužila civilni vojni rok, po rođenju djeteta doznala je da joj je oduzeto hrvatsko državljanstvo. Takve slučajeve upućuju da se prijave kao trajno nastanjeni stranci, a procedure gotovo nemoguće za mlade ljude koji ionako imaju problema sa nezaposlenošću – kazao je Crnogorac.

Mirna Jasić

 

Patrijarh SPC-a Irinej u Beogradu odlikovao varaždinskog profesora Ivana Hitija

Spasitelj pakračkog pravoslavnog blaga

U siječnju 1992. godine, kao oficir HV-a, Ivan Hiti je iz razrušenog Vladičinog dvora u Pakracu evakuirao blago u zagrebačku Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu

Piše: Goran Gazdek

Vijest da je jednom Hrvatu patrijarh Irinej u Srpskoj patrijaršiji uručio orden Svetog cara Konstantina prošlog je tjedna preplavila medije u Republici Srbiji – profesor strojarstva i pedagogije Ivan Hiti (66) iz Sračinca pored Varaždina dospio je na naslovnice većine novina, u udarne vijesti radijskih stanica i središnje dnevnike gotovi svih televizijskih kanala i postao junak dana.

Prema službenom obrazloženju, profesor Hiti odlikovan je zbog “ispoljene hrišćanske i ljudske vrednosti, naročito pokazane njegovim ličnim životom i velikim doprinosom u spasavanju biblioteke i riznice Eparhije slavonske”.

Svi su iz prve ruke željeli čuti kako se u vihoru rata u siječnju 1992. godine, kao pomoćnik zapovjednika Operativne zone Hrvatske vojske Bjelovar, u razrušenom Vladičinom dvoru u Pakracu, Hiti suprotstavio uništavanju crkvenog blaga, evakuirajući ga u zagrebačku Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu. Hiti je svima ponavljao ono što je govorio u to zlo doba kada su ga vrijeđali i optuživali da je izdajica: “Nisam spašavao srpsko već ljudsko i svjetsko blago”.

Rat je Hitija zatekao na mjestu šefa Odjela za prosvjetu, kulturu, sport i tehničku kulturu u Zajednici općina Bjelovar. Želio je dati svoj doprinos u obrani domovine pa se javio u Sekretarijat za narodnu obranu.

– Tamo su mi se zahvalili i rekli da ne trebaju intelektualce. Pobrinuo sam se i nabavio telefonski broj pukovnika Miroslava Jezerčića, zapovjednika 6. operativne zone Bjelovar, nazvao ga i rekao da želim pomoći. Nazvali su me nakon tri dana, kazali da nemaju čovjeka za Informativno-psihološku djelatnost i da će netko odmah doći po mene. Otišao sam u Gradsku knjižnicu i zamolio da mi fotokopiraju izvatke iz Ženevske konvencije. S njima sam 14. prosinca došao kod Jezerčića, primio me oko 23 sata. Rekao sam mu da ću ostati u vojsci dragovoljno isključivo ako se mogu pridržavati Ženevskih konvencija i da ću to isto tražiti od zapovjednika i vojnika. On mi je hladno odgovori “Hiti, s tim si možeš stražnjicu obrisati”. Malo me pogodilo – nikad me ranije nije vidio, nikada prije toga nismo razgovarali, a najedanput smo bili “na ti”, priča Hiti. Profesor se uzrujao, demonstrativno izašao van i vratio se tek kad se smirio.

Jezerčić je nervozno šetao po prostoriji, a profesor ga je zamolio da još nešto kaže. Pitao ga je da li je učio grčku povijest i podsjetio je na Heraklove riječi od prije dvije tisuće godina: “Zbog mene niti jedna majka nije zavijena u crno, niti jedno dijete ostalo bez oca, niti jedna žena bez muža”.

– Rekao sam da ću se toga pridržavati i da ne želim nositi pušku, na što je pobjesnio i pitao me kako onda želim u rat. Odgovorio sam mu da se rat ne vodi samo oružjem već radom, pomaganjem ili pisaljkom – priča Hiti.

Iako nevoljko, prihvatili su njegove uvjete. Odmah je za Bjelovarski list počeo pisati o pravilima ponašanja u oružanom sukobu, pisao proglase za vojnike i oficire JNA i HV-a u kojima je stajalo da ranjenim vojnicima pruže pomoć, da zarobljenike ne maltretiraju, da zaštite civilne osobe, ne ruše kulturne objekte, spomenike, svetišta i muzeje, da se bore jedino protiv naoružanog neprijatelja. Mnoge od takvih proglasa morao je plasirati iza leđa nadređenima jer baš nisu bili po volji zapovjednika. Predložio je da svakom vojniku podjele knjižicu s osnovnim člancima Ženevske konvencije, ali to nije prihvaćeno.

Na terenu je, nakon ratnih djelovanja, organizirao zbrinjavanje kulturnih dobara. Zajedno sa svojim učenicima iz Varaždinske brigade pomogao je i prikupljanju knjiga iz razrušene knjižnice u Pakracu i odvezao ih je u bjelovarsku knjižnicu. U oštećenu pravoslavnu crkvu i Vladičin dvor nitko nije ulazio, nitko nije mario za razbacane knjige i slike po kojima je padao snijeg.

– Htio sam ući unutra, vikali su mi da ne idem, da su Srbi minirali hram prilikom povlačenja, ali nisam o tome razmišljao. Osobno sam zavirio u svaki kutak, a onda zadužio bivše učenike da pripaze da se blago uništava i ne pali. Već drugo jutro došli su iz Sveučilišne knjižnice, angažirao sam tri kamiona i sve je uspješno prevezeno u Zagreb. Vratio sam se u Bjelovar i Jezerčiću podnio izvješće. “Gospode Bože”, vikao je na mene, “ja s vama samo problema imam. Toliko mrtvih i ranjenih, nemamo municije ni oružja, a vi bi spašavali tamo neke knjige i umjetnička djela”.

– Nije uvažio moj apel da su to kulturne tvorevine koje isto tako mogu biti ranjene i koje ne smijemo ostaviti jer ne pripadaju ni srpskom ni hrvatskom narodu nego svjetskoj baštini – govori nam profesor.

Rekli su mu da to nije njegov posao, da im intelektualac i filozof više ne treba. Nakon 45 dana službe u IPD-u mogao je birati: na ratište u Bosnu i Hercegovinu ili kući. U dogovoru s obitelji odabrao je kuću jer mu supruga Anica “nije htjela kosti tražiti po Bosni”.

Tek tada počinje njegova životna kalvarija. Nije se mogao vratiti na svoje radno mjesto u Uredu za prosvjetu i kulturu. Tamo ga nisu htjeli, pa se javio u škole u kojima je predavao, ali ni tamo za njega nije bilo mjesta. Metalsku industriju počeli su uništavati pa nije mogao raditi u struci. Označen je kao državni neprijatelj broj jedan i izdajica hrvatskog naroda.

– Javio sam se predsjedniku kriznog štaba Čedomilu Cesarcu, a on meni kaže: “dok sam je u Varaždinu nećete dobiti posao”. Sreo sam ga nedavno, kaže mi da se sprema u penziju i da želi iza sebe raščistiti, pa mi se ispričao za zlo koje mi je nanio. Ali, Varaždinci bi rekli: “Kesno, kesno” – s puno gorčine priča Hiti.

Dok nije stekao uvjete za mirovinu, punih 16 godina, profesor s dva fakulteta i desetak napisanih stručnih knjiga obrađivao je vrt, dvorio zidare, išao u nadničarenje, a preko ljeta u Njemačku brati jagode jer valjalo je zaraditi za život i školovanje dvojice sinova.

– Sve me je to prilično dotuklo i skratilo život za pet-šest možda i više godina.

Nikome ništa nažao nisam učinio, spašavao sam ranjene, potrošio obiteljsku ušteđevinu, nahranio gladne, pridonio da se u 6. zbornom području ne ubijaju zarobljenici i što je najbolje – iz moje zone odgovornosti niti jedan oficir nije završio u Haagu i mogu slobodno kazati da je to moja zasluga – ponosan je Ivan, kome mnogi i dan danas zamjeraju što nije dozvolio da se iz napuštenih kuća u Varaždin odvoze bijela tehnika, televizori, namještaj i radni strojevi i ostalo.

Zanimajući se za sudbinu crkvenog blaga koje je spasio, više je puta pisao ministrima kulture i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, no odgovor nikada nije dobio. Mijenjale su se vlasti, dolazili novi vjetrovi i novi ljudi, ali nitko nije našao za shodno da mu se ispriča ili da mu se zahvali i na taj način skine stigmu izdajice. Kada je u novinama pročitao vijest da je gospodin Irenej izabran za patrijarha, napisao mu je pismo. Dugo se ništa nije događalo, a onda je dobio poziv da dođe u Beograd preuzeti orden.

Preuzimajući odličje, profesor Hiti se zahvalio riječima: “Kad je oružani sukob, kad se ruše crkve i obiteljske kuće, kad se pale knjige i druga umjetnička djela bolno je biti usred svega toga moralna vertikala. Unatoč svemu tome spašavao sam crkvena dobra u Pakracu, spašavao sam znane i neznane ranjenike i civile, hranio izbjeglice i mnogo toga još. Hvala vam što sve to prepoznali i dodijelili mi orden Svetog cara Konstantina. S ponosom ga posvećujem svojoj supruzi, mojim sinovima, unuci Tari u Kanadi, obitelji Vila iz Smedereva i dragom prijatelju Jovanu”.

To je ganulo patrijarha Irineja pa se, mimo protokola javio za riječ: “Imamo mnogo više potreba, nego što imamo srca. Daj Bože da ljudi sa srcem i saosećanjem budu sve brojniji. To znači da će biti manje zla. Koliko je više srca, toliko će biti manje zla”.

Proglašen izdajicom, ostao bez posla

Profesoru Hitiju baš ništa nije pomoglo da skine stigmu izdajice naroda i dobije posao u struci. Prije angažmana u HV-u napisao je “Apel za mir i dostojanstvo ljudi” i pjesmu “Molitva za nevine žrtve rata”. U više navrata Caritasu je donirao veće količine hrane i odjeće, od obiteljske ušteđevine zarađene u pečalbi kupio je vozilo hitne pomoći i donirao ga bolnici, molio je brata iz Njemačke da mu pošalje rezervne dijelove kako bi osposobio medicinska vozila koja su stajala u bolničkoj garaži.

– Ništa u ratu nisam radio zbog priznanja, ali baš nitko u Hrvatskoj nije vidio humani karakter mog djelovanja. Odlikovao me netko kome u životu ništa nisam značio, ali je uvidio važnost čovjeka koji se u nezgodno vrijeme našao na nezgodnom mjestu i koji je htio poštivati jednu od onih deset božjih zapovjedi: ljubi bližnjega svoga kao samog sebe – kazuje profesor Hiti.

Na svečanosti u Beogradu odlikovani su ordenima Svetog Save direktor PTT saobraćaja Srbija Radomir Bojanić,  glumac Radoš Bajić i muzičar Boro Dugić i službenica Ministarstva financija Nada Milojević, a ordenima Svetog despota Stefana glumac Božidar Đurović i akademski kipar Ljubiša Mančić.

– Ja sam tamo bio iznenađenje, nitko nije znao da će odličje dobiti Hrvat. Svi su mi došli čestitati, zahvaliti se na gesti i slikati se sa mnom. Svi su rekli da sam održao najbolji govor, a moja supruga je čak i zaplakala – prepričava dojmove iz Srpske patrijaršije profesor Hiti.

Nakon 17 mjeseci nastavljeno suđenje za ratni zločin

Bolić se brani sa slobode

Vrhovni sud je još jednom ispravio krute odluke lokalnih sudova u suđenjima za ratne zločine

Nakon skoro godinu i pol dana na karlovačkom Županijskom sudu nastavljeno je suđenje Marku Boliću optuženom za ratni zločin. Njega optužnica tereti da je 4. novembra 1991. prilikom proboja tenkovske jedinice JNA iz kasarne u karlovačkom prigradskom naselju Logorište zarobio i usmrtio dvojicu pripadnika ZNG-a, Marijana Jakšića i Darka Tuškana.

Za isto djelo tereti se i njegovog sina Radu koji nije dostupan hrvatskom pravosuđu, koji živi u Srbiji i koji je srbijanski državljanin. Iako je karlovački Županijski sud ponovo odbio zahtjev za odbranu optuženika sa slobode, nakon žalbe, Vrhovni sud RH je odlučio i optuženi Bolić se odnedavno brani sa slobode.

Činjenica je da su dvojica ZNG-ovaca usmrćeni, ali na koji način i tko je to učinio utvrdit će se na sudu. Marko Bolić vratio se u RH 2000. godine, uhapšen je 18. oktobra 2010. i otkad je bio u pritvoru. Svi dosadašnji zahtjevi da se pusti da se brani sa slobode su odbijeni. Sudskim vijećem predsjedava Ante Ujević, a suci su Alenka Laptalo i Denis Pancirov Parcen. Dubravko Skolan zastupa optužnicu, a Bolića brani Nenad Mamula.

Bolić se izjašnjava nevinim, a glavna rasprava započela je ponovo zbog velikog proteka vremena od zadnje rasprave. U RH je saslušano jedanaest svjedoka, a u Srbiji četvorica. Optuženika nitko direktno ne tereti, no problem je u tome da se iskazi nekih svjedoka o načinu stradanja razlikuju. Jedni su kazali da su Jakšić i Tuškan ubijeni streljačkim oružjem, a drugi da su stradali od djelovanja tenkova. Sudsko vijeće je djelomično prihvatilo prijedlog odbrane pa će se ponovo saslušati i suočiti izjave Steve Marčinkovića, Mirka Maćešića i Milana Kozline a saslušat će se i Željko Krajačić iz Duge Rese o tome u kakvom je stanju pronašao mrtva tijela.

Odbijen je zahtjev odbrane da se izvrše ekshumacija tijela poginulih i kombinirano balističko-medicinsko vještačenje te tako utvrdi tačan razlog smrti. Tužilaštvo smatra da su to nebitni dokazi što je Sudsko vijeće i prihvatilo. Sljedeća rasprava zakazana je za 12. marta ove godine u 8.30 sati.

M. C.

Odbijen projekat Nansen dijalog centra za Vukovar

Samo SDP za integrisanu školu

SDSS-ovci su izrazili bojazan da bi Novu školu pohađala samo manjinska deca, ističući da su pripadnici srpske zajednice zadovoljni modelom A

Projekat Nove škole u Vukovaru koji je još 2003. godine pokrenula nevladina organizacija Nansen dijalog centar, a koji je osim resornog ministarstva dobio podršku i predsednika Ive Josipovića, nije prošao Gradsko veće Vukovara.

Protiv odluke da se krene u realizaciju ideje o Novoj školi bili su većnici HDZ-a, HSP-a dr Ante Starčević, SDSS-a i nezavisna većnica Elvira Dejak, dok je osnivanje prve integrisane, interkulturalne osnovne škole u Vukovaru koju bi pohađali Hrvati, Srbi i pripadnici drugih nacionalnih zajednica, podržao samo SDP.

– Nudimo opciju u kojoj će deca različitih nacionalnosti učiti zajedno i učiti da žive  zajedno te biti slobodna da razviju svoj identitet i osobnost, rekla je na sednici vukovarskog Veća Ivana Milas, voditeljka projekta Nove škole, predstavljajući ovu inicijativu i kako je istakla, alternativu za one koji nisu zadovoljni sa sadašnjim modelima obrazovanja, a takvih je u Vukovaru prema istraživanju Nansen dijalog centra provedenog 2004. i 2005. godine, bilo čak 74,1 odsto.

Nastava u Novoj školi trebala se odvijati na hrvatskom jeziku i pismu dok je učenicima različitih nacionalnosti bilo ponuđeno učenje maternjeg jezika kao oblik nastave u kojem bi jezik nacionalne manjine učili kao “jezik sredine”. I dok je SDP podržao ideju da se  Vukovarcima pruži treća opcija “pa neka svako izabere ono što smatra da je najbolje za njegovo dete”, HDZ-ovci su bili protiv jer im je “dosta svih onih koji dolaze sa strane u Vukovar i pametuju Vukovarcima što je za njih najbolje”. SDSS-ovci su izrazili bojazan da će Novu školu pohađati samo manjinska deca ističući da su pripadnici srpske zajednice zadovoljni modelom A koji treba zadržati i unaprediti te su naveli da umesto izgradnje nove škole treba obnoviti postojeće.

Inicijativa o osnivanju Nove škole nije dobila ni podršku Zajedničkog veća opština koje je raspravljajući na tu temu okupilo predstavnike osnovnih i srednjih škola sa područja grada Vukovara, u kojima se nastava izvodi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, predstavnike Veća srpske nacionalne manjine Vukovarsko-sremske županije i Grada Vukovara te predstavnike Srba u telima županije i grada.

– Smatramo da je taj projekat nedorečen i da ne zadovoljava potrebe srpske zajednice u Vukovaru. To je predlog koji ne donosi ništa novo, možda čak i manje od onoga što već imamo u modelu C, a koji podrazumeva negovanje maternjeg jezika i kulture, kaže Slobodan Živković, predsednik Odbora za obrazovanje ZVO-a.

Živković ističe da je osnovna intencija odbora podizanje kvaliteta nastave i da će svaki predlog koji ide u tom pravcu rado podržati, ali da projekat Nove škole ni u kojem slučaju nije kvalitetniji od modela A (kompletne nastave na srpskom jeziku i ćirilici) po kojem se sada školuje većina pripadnika srpske nacionalne manjine u Vukovaru.

U predlogu Nove škole broj časova za izučavanje maternjeg jezika smanjen je sa četiri na dva časa nedeljno, dodatnih sadržaja u nacionalnoj grupi predmeta nema, a učenicima se umesto sadržaja iz istorije matičnog naroda, nudi izučavanje kulturne i duhovne baštine zavičaja. Zbog toga u Zajedničkom veću opština smatraju da Nova škola pripadnike srpske zajednice više vodi ka asimilaciji nego integraciji.

Predsednik Odbora za obrazovanje ZVO-a osvrnuo se i na pojedine napise u medijima u kojima se govori o “hrvatskom” i “srpskom” programu.

– U Hrvatskoj postoji jedan program, to je hrvatski program obrazovanja koji se izvodi na dva različita jezika ili na više jezika u zavisnosti od nacionalnih manjina. Program je isti s tim što za pripadnike nacionalnih manjina, ako govorimo o modelu A, u nacionalnoj grupi predmeta kao što su maternji jezik, istorija, geografija, muzička i likovna kultura imamo dodatne sadržaje, pojašnjava Živković.

Dodaje da prema obećanju ministra obrazovanja Željka Jovanovića, za sada neće biti nikakvih izmena u obrazovanju pripadnika nacionalnih manjina kojima su na raspolaganju modeli A, B i C te da neće biti nikakvih pritisaka niti sugestija oko odabira modela obrazovanja što će, kako je istakao, biti ostavljeno na volju roditeljima.

Jezici manjina tek fakultativno

– Kada je tek pokrenuta inicijativa za osnivanje Nove škole govorilo se kako će svi učiti o svemu, o zavičajnoj kulturi i jezicima svih nacionalnih manjina, međutim iz predloga koji je bio na sednici Gradskog veća vidi se da je reč tek o fakultativnoj i izbornoj nastavi. To nije program koji bi pripadnike većinskog naroda upoznao sa kulturom, tradicijom, jezikom i pismom manjinskih naroda, dok istovremeno takav program ne bi zadovoljio potrebe manjinskih zajednica da očuvaju i zaštite svoj identitet, kulturu, jezik i pismo, smatra predsednik Odbora za obrazovanje ZVO-a Slobodan Živković.

Dragana Bošnjak

Kroničan nedostatak investicija u Belom Manastiru

Kladionice, kockarnice i otkup zlata

Odlaskom u stečaj građevinske firme Progres zatvoren je krug kontinuiranog propadanja predratnih, ali i mlađih gospodarskih subjekata

Da Grad Beli Manastir već duže vremena ne privlači investitore to znaju i oni koji imaju tek površno znanje o gospodarstvu. Recesija, ali i drugi razlozi učinili su svoje pa je danas jedini baranjski grad možda najpoznatiji upravo po pokojnim gospodarskim subjektima.

Nedavnim odlaskom u stečaj građevinske firme Progres moglo bi se reći da je zatvoren krug kontinuiranog propadanja predratnih i posleratnih gospodarskih subjekata. Nekada davno uspešne firme Sutjeska (BTI), Slovo, IMV (TADO), PZ Beli Manastir, Fabrika šećera, Neimar, Adica, Dunav, te projekt stoljeća Tvornica škroba, uz spomenuti Progres, danas su tek sinonimi neuspešne, mnogi bi rekli lopovske privatizacije, koja je za posledicu imala otvaranje stečaja ili likvidaciju.

Što su te firme značile za Beli Manastir pa i Baranju u celini najbolje govore brojke. U najboljim danima Progres je zapošljavao 1.150 radnika, dok je Dunav u Baranji imao 76 prodajnih mesta i 450 zaposlenih.

Danas je za ilustraciju smanjen broj zaposlenih u Belju, belomanastirskim ispostavama Benetona i fabrici aluminijskih felgi Starco. Industrijska zona u Belom Manastiru, od koje se puno očekivalo, još uvek nije zaživela u pravom smislu reči, pa samim time nije ni pokretač razvoja.

Uz sve spomenute primere treba reći da je u Belom Manastiru zatvoreno i niz kvartovskih prodavnica, a ne tako davno zatvoren je i jedini salon nameštaja. I to još uvek nije sve. Naime četiri neizgrađena zemljišta na području jedinog baranjskog grada, od kojih su dva u užem gradskom središtu, iako vredna gotovo četiri miliona kuna, tek su mrtvi kapital jer se nalaze u privatnom vlasništvu pa je njihova budućnost posve neizvesna.

Pustoš je i na zemljištu u ulici Šandora Petefija, te na dva “grunta” u Osječkoj ulici. U strogom centru baranjske prestonice, uz brojne prazne poslovne prostore danas stoluju, i kako se ima prilike čuti uspešno posluju, tek brojne kladionice, kockarnica i otkupljivači plemenitih metala. Da je recesija očito učinila svoje i da Beli Manastir više ne privlači investitore, slaže se i belomanastirski gradonačelnik Ivan Doboš.

– Iako je Grad Beli Manastir učinio sve što je u njegovoj nadležnosti, pa čak i više od toga, kako bi se investitorima omogućilo investiranje u Poslovnu zonu, realnost je takva da su pojedine tvrtke praktički odustale od već gotovih projekata. Neke su tvrtke čak otkupile i po nekoliko čestica, ali na njima ništa ne grade i mi tu ne možemo ništa napraviti. Nama je iskreno žao što belomanastirska Poslovna zona nije postala pokretač razvoja, i jedino što nam u ovom trenutku preostaje je sačekati neka bolja vremena, mišljenja je Doboš.

Tračak nade da jedini baranjski grad ipak nije na kraju sveta mogla bi biti činjenica da je na nedavno održanoj javnoj dražbi, nakon osmog pokušaja, konačno prodana Upravna zgrada nekadašnjeg trgovačkog preduzeća Dunav.

Radovi na adaptaciji zgrade u strogom centru grada, površine 1.322 četvorna metra, nedavno su počeli. Iako novi vlasnik za sada ne otkriva planove, gradom se brzo proširila vest da će novi stanar jednog dela zgrade biti poznati i veliki kozmetički lanac DM drogerija.

Ako se kuloarske priče i pokažu tačnima to naravno neće biti dovoljno da se bitno popravi krvna slika ekonomije baranjske prestonice, ali svaka investicija je dobro došla i malo je svetlo na kraju tunela.

7000 nezaposlenih Baranjaca

Negativan trend porasti nezaposlenosti samo je potvrda faktičkog stanja. Na području Baranje na kraju februara registrovano je gotovo 7000 nezaposlenih. Iako je prema prognozama, zbog ranog Uskrsa, početka sezone na Jadranu i poljoprivrednih poslova, februarska kulminacija nezaposlenosti kritično se približila rekordnoj 2002. godini kada je registrovano preko 7000 nezaposlenih. Dakako, najveći broj nezaposlenih zabeležen je upravo na području jedinog baranjskog grada, i prema poslednjim podacima njih je nešto više od 1800.

Zoran Popović

Upravnik Narodne biblioteke Srbije (NBS) Dejan Ristić u Zagrebu

Desankina ostavština u Zagrebu

Ristić je inicirao i gostovanje izložbe “Ostaviću vam jedino reči” koja predstavlja rukopisnu ostavštinu Desanke Maksimović

Svoj boravak u zagrebu na Dan Narodne sveučilišne knjižnice, 22. Februara, upravnik Narodne biblioteke Srbije (NBS) Dejan Ristić iskoristio je da se sastane s predstavnicima Srba u Hrvatskoj – mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim Jovanom, čelnim ljudima Srpskog narodnog vijeća na čelu s Miloradom Pupovcem i predsjednikom Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” Čedomirom Višnjićem.

– Tema susreta bila je analiza dosadašnje suradnje s “Prosvjetom” i mitropolitom Jovanom, uspostavljanje suradnje sa SNV-om i razmatranje mogućnosti za daljnje obogaćivanje suradnje sa srpskim institucijama, rekao je Ristić. Dodao je da će se suradnja i dalje intenzivirati u onim okvirima koliko to materijalne mogućnosti dozvoljavaju.

– U NBS-u se trudimo da u najvećoj mogućoj meri iziđemo u susret centralnoj biblioteci Srba u Hrvatskoj koja deluje u okviru “Prosvjete”. Osim toga, naši stručnjaci su bili u mitropolijskoj biblioteci, izvršili stanje knjižnog fonda i napravili detaljnu analizu. Deo građe je ranije preuzet i nalazi se u NBS-u na restauraciji i konzervaciji. Važno je da suradnja svake godine bude bogatija i da radimo ono što svaka nacionalna biblioteka radi, a to je zaštita nacionalnog interesa u oblasti kulture, pre svega zaštite pokretne kulturne baštine, pa sve do baštine koja svedoči o trajanju Srba na ovim prostorima, rekao je Ristić.

Najavio je da će stručni, tehnički i materijalni resursi NBS-a biti angažirani na evidentiranju, zaštiti i prikupljanju građe srpske provenijencije na prostoru Hrvatske kao i  pružanju pune podrške kroz više aspekata saradnje  institucijama i udruženjima Srba u Hrvatskoj. Radiće se na obogaćivanju bibliotečnih fondova i afirmaciji kulture na ovim prostorima.

Ristić je inicirao i gostovanje izložbe “Ostaviću vam jedino reči” koja predstavlja rukopisnu ostavštinu Desanke Maksimović.

– Nedavno, 11. februara bilo je 20 godina od njene smrti, a 16. maja obeležiće se 115 godina rođenja velike pesnikinje. Ta izložba u Beogradu izazvala je veliku interesovanje, a gostovaće u velikom broju gradova u Srbiji i Narodnoj i univerzitetskoj bibloteci RS u Banjaluci, rekao je Ristić izrazivši vjerovanje da će se izložba realizirati tokom Desankine godine kao poklon NBS-a okolnim zemljama, pa je to prilika da se u glavnom gradu Hrvatske predstavi njeno stvaralaštvo.

– Predstavićemo njeno delo ne samo sunarodnicima, nego i hrvatskoj javnosti koja je upoznata sa stvaralaštvom Desanke Maksimović koja i 20 godina nakon smrti ima veli broj zaljubljenika u svoju poeziju, rekao je Ristić.

Višnjić i voditelj biblioteke Srba u Hrvatskoj Velimir Sekulić izrazili su zadovoljstvo dosadašnjom suradnjom, zahvalivši i i na pomoći u obogaćivanju knjižnog fonda.

Posjetu Zagrebu Ristić je završio obilaskom izložbe akvarela Đorđa Petrovića koja je povodom 80. godišnjice slikarevog rođenja postavljena u centralnoj biblioteci Srba u Hrvatskoj.

N. Jovanović

Vidoja Bijelić, veliki poznavalac starog Bolmana

Vidojine priče iz davnine

Deda Vidoja se živo sjeća bolmanskih pripovijetki koje je čuo od svoga dede i drugih starih ljudi iz djedinog društva

Veoma značajan doprinos u nastanku velike monografije “Bolman je bio Bolman” (758 stranica!), posvećene baranjskom selu Bolmanu, koja je upravo u štampi, dao je poljoprivrednik Vidoja Bijelić. Cijelo drugo poglavlje, po kome je nazvana i cijela knjiga (267-334 str.), ispunjeno je bolmanskim pričama koje je on ispričao. Vidoja se živo sjeća pripovijetki koje je čuo od svoga djede i drugih starih ljudi iz djedinog društva.

Vidoja Bijelić – Bartulin rođen je 16. decembra 1941. godine u Bolmanu od oca Dušana i majke Jelene. Osnovnu školu pohađao je u Bolmanu, “šest razreda, a sedmi mal’ oko škole”, kako sam kaže. Otac mu je umro prije nego što je pošao u osnovnu školu i otada je živio s majkom kod njenog oca, a svog djede Damjana Dmitrića – Bartule.

– Stričevi su naginjali da nakon osnovne škole idem dalje u školu ili na zanat. Trebalo je da završim još dva razreda kako bih postao trgovac. Tada je, naime, za trgovca bilo dovoljno osam razreda. Druga mogućnost bila je da idem u Kneževo i da učim za “majstora”. Smatrao sam, međutim, da nema mogućnosti za školovanje jer ni jedan ni drugi djeda, a ni mati, nisu mogli financirati školu, priča Bijelić.

– Tada nije bilo lako biti ni seljak. Nakon ukidanja seljačkih radnih zadruga vladalo je siromaštvo i oskudica do te mjere da se nije imalo čime raditi i obrađivati zemlja. Dodatni izvor zarade bio mi je rad u šumi za nadnicu, što mi je omogućavao moj stric Milan Bijelić – Pincika, koji je bio lugar, kaže Vidoja.

Poslije odslužene vojske, Vidoja se oženio Spomenkom Matković, s kojom ima sina Duška. Kako je Spomenka živjela sama s roditeljima, Vidoja se prizetio i nastavio živjeti u njihovoj kući, čiji su “grunt” i imanje u Bolmanu bili pojam uređenosti. Nenadana smrt supruge Vidoju je veoma potresla i rastužila. Otada živi sam “u jedinoj kući u Bolmanu na desnoj strani kanala Darovca”.

Vidoja je bio dugogodišnji član i komandir Dobrovoljnog vatrogasnog društva Bolman. Dugo vremena je član Crkvenog odbora u Bolmanu, a njegov predsjednik bio je preko 20 godina. Za rad u Crkvenom odboru dobio je 1993. orden Svetog Save III. stepena, koji mu je – na prijedlog episkopa osječkopoljskog i baranjskog Lukijana – dodijelio Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve. Evo Vidojine priče: “Kako_j’ Zebić nadmudrijo druga Zagorca”.

Dočeko_j’ Milan Zebić kraj Drugog svjetskog rata i kreno jedamp’ta u Monoštor (Beli Manastir, op.) pa se opijo. Išli neki Bolmanci iz Monoštora kuć’ na_kol’ma i vide Milana kod baba-Staninog bircuza (krčme, op.) pijanog.

– Eno Milana, da ga povezemo kuć’?

– A šta će nam Milan, vidiš da_j’ pijan!

Al’ vidi Milan nji’ i ne mogu ga proć’, moraju ga povest’. Sad Milan nji’ zove u_bircuz. A-ja, neće. Kad su došli do Pijetlovca, već se komešaju, ipak bi išli u_bircuz, a i da vide te nove ljude što_s’ došli u Pijetlovac, Zagorce. Drugov’ su došli, pa da vide kaki_s’ to ljud’.

Kola_j’ voz’jo Milenko Marković, a on ne_b’ išo u bircuz. Al’ ne možeš ti protiv većine, oće svi u_bircuz pa oće. Ajd’, idu na čaš’ vina. A i ti novi ljud’ idu u_bircuz’, pun i’ bircuz. Bolmanci ušli unutra i za jednim astalom (stolom, op.) vide da sjedi jedan jaki Zagorac. Zasuko se, pred njim litra vina. Kad i’ je vid’jo, u’vati astal za jednu nog’ i digne u_zrak i astal i litru. Vid’jo_j’ da_j’ i Milenko jak pa oko njega da se klade da Milenko to ne mož’. Za litru vina! Neće se Milenko kladit’ pa kaže:

– Man’ se ti mene, druže. Ja sam došo pop’ti čaš’ vina. Neć’_se ja kladit’ ni_s_kim.

Al’, ne možeš ti smir’ti Milana. Stalno obilazi oko Zagorca, divani š_njim, fali ga što može dignit’ astal, to mu priznaje. A Zagorac cijeli dan dizo astal i klad’jo se pa_j’ zarad’jo već pet litri vina. Gleda ga Milan i kaže mu:

– Čuj, svaka teb’ čast, druže. Ti to stvarno dižeš. Al’ ti, druže, ne možeš ono što ja možem!

Sad se čudi Zagorac:

– Ti Boga malog, pa šta ti možeš što ja ne mogu. A Milan dalje:

– Ti to, druže ne možeš. O pet litri vina?

Sad jedni viču:

– Man’ se, Milane, ne moj se kladit’!

Drugi ope’ znadu kaki_j’ Milan. Sigurno_j’ prošaco (ocijenio, op.) Zagorca pa i’ interesuje šta će Zebić š_njime.

– Važi – kaže Zagorac.

– Oklada_j’ oklada! Tu nema pogovora. Ko izgubi mora platit’ pet litri vina – kaže Milan i počne okupljat’ ljude oko sebe:

– Ajte vam’ (ovamo, op.) bliz’ i da bude tišina!

Skup’li se ljud’, ušućel’, muva se mož’ čut’ u_bircuz’, nema više graje.

Milan je bijo stariji čojk, al’ je imo, što kažu, sve zube u glav’, žute ko duvan.

Škripi Milan zub’ma, sve rči bircuz.

– Ajd’ sad ti, druže – kaže.

– Ti Boga maloga, pa kako si videl da nemam ni jednog zuba – Zagorac je bijo jak, al’ nije imo zube. Prošaco ga Milan i dob’jo pet litri vina.

Jovan Nedić

Stogodnjak (152)

1. 3. – 8. 3. 1913: “Danas mi stiže lista koja objavljuje da ste Vi izabrali moga ‘Narodnog poslanika’ za proslavu svoje 25-godišnjice. Interesantno je da baš ovih dana krajem februara i sam komad ‘Narodni poslanik’ proslavlja svoju 25. godišnjicu od kako je napisan. Ja sam prošle godine pokušao da ga prefarbam, ali ne pomaže, pored nove farbe vidi se još uvijek stara početnička farba. Samo, u ‘Poslaniku’ je mnogo lokalnoga i ne znam hoće li ga zagrebačka publika usvojiti. Jedino se još nadam u onu laskavu okolnost da mene Zagrepčani primaju i razumeju kao da sam njihovo dete… Vrlo sam zadovoljan deobom rola i vrlo blagodarim hrvatskim glumcima koji su se u mojim komadima uvek i sa bratskom gotovošću prihvatili i najmanjih rola, te obezbedili uspeh mojim komadima, i tako pripomogli mi da se odomaćim na hrvatskoj pozornici. Molim Vas da u ime moje izjavite naročitu blagodarnost gospođama Savić i Vavri, koje se stalno zalažu za moj repertoar, i tako isto gospodi Frajdenrajh, Prejac i Štefanac… Žalim što ne mogu svima da stisnem ruku, ali dužnost prema otadžbini i težak položaj koji mi je ovih sudbonosnih dana dodeljen, udaljio me mnogo od moga miloga Zagreba. Daleko na jugu gde sam sada, ja se ipak rado sećam Vas. gosp. Raškoviću i svih prijatelja zagrebačkih, i uvek u časovima odmora, mislim samo na to, kako ću se, kada se jedanput bude razagnao barutski dim sa Balkana, što pre videti sa svima, koji su mi tako mili…” piše komediograf Branislav Nušić iz Bitolja, gdje je imenovan za načelnika okruga, glumcu Bori Raškoviću u Zagreb.

* Neke novine u Hrvatskoj objavljuju ovu vijest: “Ugarske vlasti su pustile na slobodu nekoje od uhapšenih Srbijanaca, koji su u Ugarskoj uhapšeni za vrijeme napetih odnosa između Austro-Ugarske i Srbije. Vlada je intervenirala da se propuste i onih četrdesetak Srba koji su kao bivšu turski vojnici za vrijeme rata dezertirali u Grčku, pa htjeli preko Austro-Ugarske da otputuju u Srbiju. Dosad su ti dezerteri zadržani u Jozefntalu…”

* “Usljed znatnog povećanja broja kilometara željeznica u Staroj Srbiji nastala je oskudica u mašinovođama i ložačima. Dvadeset mlađih mašinista i ložača, koji su već položili ispit za mašinovođu, mogli bi odmah dobiti namještenje uz povoljne uvjete. Prvenstvo imaju Srbi i Hrvati, a zatim oni koji vladaju srpsko-hrvatskim jezikom”, kaže su jednom oglasu u “Srbobranu”, a u drugom i ov “Kupujmo srpske školske žigice! Molimo naše rodoljubive Srbe i Srpkinje da kupuju i traže samo srpske školske žigice. Srbe trgovce molimo da prodaju ove žigice sa što većim marom, a gde nema Srba trgovaca, molimo da naše sveštenstvo, učiteljstvo i zadruge traže od trgovaca da ih nabave…” Oglas potpisuje Eparhijska uprava budimska.

Đorđe Ličina