Šutite i delajte!

Kada je prije tri godine javno obznanjena informacija da kooperanti Benettona, Stefanela i drugih svjetski poznatih odjevnih marki u tvrtki SMIV-NOVA u Ivancu izrabljuju radnice – tjerajući ih na prekovremeni neplaćeni rad, uskraćujući im pravo na godišnji odmor i nezakonito im uručujući otkaze – postavilo se pitanje o argumentiranosti tih tvrdnji koje bi, tobože, dovele u opasnost radna mjesta zaposlenih, a sve zbog odmazde koju bi zbog “narušenog ugleda firme” protiv radnica mogao poduzeti poslodavac. Tvrtka pod navedenim imenom u međuvremenu je prestala poslovati, a nekolicina odvažnih radnica, uz pomoć Regionalnog industrijskog sindikata, dobila je sudski spor protiv poslodavca koji ih je zakidao za plaće.

Prema procjenama sindikata, u sektoru više desetljeća uspješne i izvozu orijentirane tekstilne industrije od predratnih 120.000 danas je svega 20.000 do 25.000 zaposlenih, uglavnom žena, koje rade u neljudskim uvjetima i za mizernu plaću. Primjera za tu tvrdnju ima dovoljno, ali onih koji su spremni o tome pričati jako je malo: razumljivo, jer istupanjem u javnosti radnice riskiraju bijes poslodavaca i otkaz na ionako nesigurnom radnom mjestu. Sindikati im pritom ne mogu pomoći, jer novopečeni vlasnici tvornica uglavnom, i bez posebnog obrazloženja, zabranjuju sindikalna udruživanja radnika.

Takvu vrstu poslovanja nalazimo u nekadašnjem tekstilnom gigantu Pamučnoj industriji Duga Resa (nekada je zapošljavala i do pet tisuća radnika!), čiji je proizvodni pogon nakon proglašenja stečaja 2002. godine i 18 javnih dražbi u srpnju 2010. za 30,8 milijuna kuna kupila varaždinska tvrtka T7 VIS d.o.o. u vlasništvu Davora Patafte. Vlasnik je, podsjetimo, sudionik tekuće afere u kojoj se povezuje s bivšim varaždinskim gradonačelnikom Ivanom Čehokom, optuženim da je Pataftinim tvrtkama nezakonito isplatio 35,8 milijuna kuna proračunskog novca. Patafta je trenutačno na uvjetnoj slobodi, jer je u prosincu prošle godine za izlazak iz zatvora u Remetincu platio 12 milijuna kuna (!) jamčevine.

Bivša sindikalna povjerenica dugoreške Pamučne industrije Višnja Pavlić za “Novosti” kaže da je Patafta nakon preuzimanja tvornice zabranio sindikalno udruživanje radnika (tradicionalno jake i ugledne organizacije u toj tvornici), što je protuzakonito. Nadalje, nije poštovao ugovornu odredbu po kojoj kroz godinu dana od preuzimanja mora zaposliti stotinu radnika i nastaviti s izvornom proizvodnjom.

– Iako Pamučna ima sve faze proizvodnje pamuka, od predionice do konfekcije, što je njena primarna funkcija, tvornica u prosjeku zapošljava od 50 do 100 radnica, ali samo u najboljem periodu godine. To je vrsta sezonskog posla koja ovisi o količini ugovorenih poslova, koji se odvijaju uglavnom od proljeća do ranog ljeta – kaže Višnja Pavlić.

Pitamo je što se danas proizvodi u pogonima tvornice.

– Tvrtka VIS proizvodi suncobrane u Varaždinu i to je njezinu vlasniku sezonski posao. Potom se u Dugu Resu dovozi određeni broj suncobrana koje radnice dorađuju, odnosno u pogonima šivaju platno za njih, iako to nije u opisu posla tvornice kao primarno pamučne industrije. Za izradu suncobrana radnice se pozivaju sa Zavoda za zapošljavanje, kako bi tu robu vlasnik distribuirao prije ljetne sezone. Na taj način radnice Pamučne fluktuiraju na relaciji Zavod – tvornica – govori Višnja Pavlić koja, iako nominalno u mirovini, i dalje vrlo aktivno prati problematiku dugoreške tvornice.

Što se procjene stvarnog broja radnica u tvornici tiče, od naše sugovornice doznajemo da je u posljednja tri mjeseca prošle godine u konfekciji bilo zaposleno svega desetak njih; nadalje, radnice u ovoj godini, unatoč stalnim obećanjima, još nisu primile plaću, koja je ionako ispod minimalca (do 1.800 kuna), na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme.

S obzirom na činjenice o uvjetima rada u dugoreškoj tvornici, pitali smo bivšu sindikalisticu je li u vrijeme prodaje tvornice sindikat pozivao Inspekciju rada i ukazivao na eventualna kršenja radničkih prava.

– Još je bivša predsjednica Sindikata tekstila, odjeće, kože i gume Hrvatske (TOKG) Svjetlana Šokčević obavještavala Inspekciju kako u pogonima radnice rade bez grijanja, da se plaće ne isplaćuju na vrijeme i slično. Inspekcija je dolazila u nekoliko navrata, znam da su pisane i neke kazne, ali mi je sada teško reći kakve i u kakvom obimu – rezimira Višnja Pavlić.

Nenad Leček, aktualni predsjednik TOKG-a, kaže da se uvjeti rada u tekstilnom sektoru mogu usporediti s robovlasničkim i ne zazire imenovati pojedine tvrtke, poput čakovečkog Haixa ili Calzedonije, koje ne dopuštaju nikakvo sindikalno organiziranje radnika.

– Pod izlikom da to radnici ne žele, ne dopuštaju nam ni da na porti podijelimo svoje promidžbene letke. Haix je išao toliko daleko da su radnici koji su se htjeli zaposliti kod njih morali potpisati izjavu da ne žele biti članovi sindikata. Takav primjer je i tvrtka Neores iz Murskog Središća – kaže Leček.

Dodaje da je to samo manji dio problema s kojima se u Sindikatu suočavaju, jer u pojedinim tvrtkama poslodavci radnicima onemogućuju zakonsko pravo na pola sata dnevnog odmora, dajući im tek pet minuta za fiziološke potrebe. Isto tako, više nije izuzetak da se kod nekih poslodavaca radi više od 50 sati tjedno za bruto minimalac od 2.814 kuna.

– Što se tiče bolovanja, javna je tajna da ih, recimo u Calzedoniji, ima manje od jedan posto godišnje i da većina radnica ne ide na bolovanje zbog bojazni da će izgubiti posao, budući da se to već događalo nekim njihovim kolegicama – kaže sindikalist Leček.

Prema informacijama Sindikata TOKG-a, od 2008. i početka krize izgubljeno je oko 10.000 radnih mjesta, a samo je u prva četiri mjeseca prošle godine na Zavod za zapošljavanje prijavljeno 3.376 radnika koji su radili u sektorima tekstila, odjeće ili obuće, u prosjeku 844 mjesečno. Iako je prema Strateškim odrednicama razvoja industrije tekstila i odjeće u Hrvatskoj, koje je Vlada donijela 2007., za taj sektor bilo previđeno 1,6 milijardi kuna poticaja, osigurano je samo 215 milijuna, a novac je, kaže Leček, podijeljen bez čvrstih kriterija.

– I to polovici firmi kojih više nema ili su već kod dodjele sredstava imale uvjete za stečaj ili likvidaciju. Primjer možemo naći u čakovečkoj tvornici čarapa MTČ, koja je dobila poticaje iako je državi bila dužna gotovo 40 milijuna kuna na ime poreza i doprinosa – tvrdi Leček.

Zanimljivo je da je krajem 2010. predsjednik Ivo Josipović dodijelio nagradu za posebne zasluge u tekstilnoj industriji talijanskom investitoru Sandru Veronesiju, vlasniku tekstilne grupacije Calzedonia: to je obrazloženo gradnjom njihovoga prvog pogona u Hrvatskoj, čakovečke tvornice Tubla, te mnogim donacijama i sponzorstvima. Upravo strani investitori daju osebujan završni pečat tekstilnoj industriji. Posljednji je primjer, iz siječnja ove godine, Pletenina Iris iz Kukuljanovog kraj Rijeke, čiji je direktor Roberto Scapinello odvezao strojeve iz tvornice, pa osamdesetak radnica, koje su nakon stečaja tvrtke završile na cesti, nema čime naplatiti svoja potraživanja. Leček kaže da su uglavnom svi dosadašnji investitori došli samo da izvuku profit i iskoriste povlastice koje im daje država.

– Oni su deset godina oslobođeni plaćanja poreza na dobit, dobivaju zemljišta u industrijskim zonama, oslobođeni su plaćanja komunalne naknade i slično. Nakon određenog vremena, sele se u druge krajeve, ostavljajući prazne hale i iskorištene radnike pred invalidskom mirovinom. Kada takve činjenice podastrete na određenim mjestima, nailazite na zid šutnje, uz konstatacije da su te informacije netočne ili krivo interpretirane. No nikada nisu do kraja demantirane – dodaje Leček.

Za kraj ove sumorne priče ostavljamo primjer iz jedne druge tvornice, u kojoj kao da vlada izreka “Sit gladnome ne vjeruje”. Iz razumljivih razloga, onaj koji ga je opisao želio je ostati anoniman, a prenosimo ga u upravnom govoru:

“Našoj vlasti nije jasno da nekome tko pošteno radi svoj posao minimalac nije dovoljan da bi preživio. U samoj šivaoni ima sitnih poslića koje staviš u vrećicu i nosiš doma. To znači da mi, da bismo ispunile normu, posao radimo od kuće. Što to radimo kod kuće? Lijepimo trakice na dijelove gornjišta obuće, izrađujemo špange, uvlačimo etikete u kabanice – sve ono za što nisu potrebi strojevi. Sve se to radi kako bi se povećao fond radnih minuta. Neke radnice na taj način ispunjavaju normu koju ne stignu ispuniti u tvornici. Jer mi smo plaćene po minuti: osam sati dnevno radimo, uz pola sata pauze, dakle 7,5 sati, to je 450 minuta. Iako, naša norma je 480 minuta, dakle imamo pauzu, ali je moramo odraditi kako bismo ispunile normu. Normu izvršavam u prosjeku 124 posto, a moja plaća s prijevozom iznosi od 2.500 do 2.800 kuna. Ne dopustite vlastitom djetetu da ide u tu branšu.”

Zaključni komentar ostavljamo Siniši Miličiću, predsjedniku Regionalnog industrijskog sindikata.

– Poznato mi je u ovom slučaju da poslodavac toliko nabija radnu normu da se radnice doslovno istroše do svoje pedesete godine i tako postanu psihički i fizički invalidi. To su tvornice invalida. Profit se, dakle, ostvaruje na izrabljivanju i iživljavanju nad radnicama – kaže Miličić.

Radimo bez grijanja, s najlonima na glavi jer krov prokišnjava

Zbog straha da im poslodavac neće produljiti ugovor radnice šute i trpe, ne usuđuju se proturječiti i tražiti bolje uvjete rada. A o kakvim je uvjetima riječ najbolje govori sljedeća priča iz dugoreške Pamučne industrije, također iz opravdanih razloga anonimno iznesena. Dakle, u tvornici se rade tri smjene, one noćne nisu posebno plaćene. Radi se, po potrebi, i subotama i nedjeljama; nekada su radni vikendi također bili neplaćeni, a danas se za pet radnih subota dobije do 300 kuna veća plaća. Zimi se u pogonima radi bez grijanja, iako je temperatura u njima svega pet-šest stupnjeva, ponegdje i nula, pogotovo uz strojeve za pređu, koji se zbog toga ne daju pokrenuti – pamuk inače traži radnu temperaturu iznad 20 stupnjeva, na nižoj se pamučne niti lijepe. Proizvode se stolnjaci, nadstolnjaci i salvete, uglavnom za inozemno tržište. S krovišta tvornice za vrijeme i nakon većih kiša često zna curiti voda: prije nego što je dio krova popravljen, radnice su bile primorane raditi s najlonima na glavama. Radnu odjeću radnice često nose od kuće, gumene čizme i ostalo. “Šutite i delajte”, gotovo je jedino što svojim zaposlenicama dugoreški poslodavac zna poručiti.

Četiri optužna prijedloga protiv tvrtke T7 VIS

Komentar o stanju u Pamučnoj industriji Duga Resa zatražili smo i od vlasnika tvornice, tvrtke T7 VIS iz Varaždina. Do objavljivanja ovog teksta nismo ga dobili. Državni inspektorat izvijestio nas je da tekstilna industrija spada u grupu posebno rizičnih djelatnosti, pa su njihovi inspektori u duljem vremenskom razdoblju obavili pet inspekcijskih nadzora u dugoreškoj Pamučnoj industriji i protiv pravne osobe podnijeli optužni prijedlog Prekršajnom sudu u Karlovcu, zbog toga što poslodavac radnicima nije isplatio minimalnu plaću sukladno Zakonu o minimalnoj plaći. Inspekcija je također zabranila korištenje strojeva za rad dok poslodavac ne osigura zagrijavanje radnih prostorija, zabranjeno je korištenje drugih jer još nisu ispitani, a protiv poslodavca je podnijela nova tri optužna prijedloga zbog osnovane sumnje u počinjenje više prekršaja iz područja zaštite na radu. Posljednji optužni prijedlog podnijet je početkom ove godine.

Inače, Inspekcija rada je u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 4. ožujka 2013. obavila 131 inspekcijski nadzor kod poslodavaca koji obavljaju tekstilnu djelatnost. U navedenim nadzorima utvrđena je osnovana sumnja u počinjenje 123 prekršajna djela iz područja radnih odnosa, zbog čega su inspektori protiv poslodavaca nadležnim prekršajnim sudovima podnijeli 56 optužnih prijedloga i donijeli pet rješenja kojima su poslodavcima privremeno zabranili obavljanje djelatnosti, od kojih su tri usmena rješenja ukinuta sukladno zakonu, budući da su poslodavci otklonili nedostatke u poslovanju i u državni proračun uplatili 120.000 kuna.