Međunarodno izgubljeni

Hrvatska je Vlada, u suglasnosti s predsjednikom Republike, donijela odluku o povlačenju, navrat-nanos, kontingenta od nekih stotinjak pripadnika naših oružanih snaga iz misije Ujedinjenih naroda na Golanskoj visoravni, neuralgičnom području između Izraela i Sirije, točnije području što su ga Izraelci svojedobno okupirali da bi spriječili stalna sirijska granatiranja svojega teritorija, a o kojemu nikako da se postigne za obje strane prihvatljiv sporazum. Taj “golanski kontingent” bio je najveći ulog Republike Hrvatske u misije održavanja mira, kolokvijalno poznate kao “plave kacige”, mada je Hrvatska s po nekoliko časnika, ali ipak više-manje simbolički, angažirana u velikom broju njih širom svijeta. No ova je, vrijedi ponoviti, bila najveća i svakako najozbiljnija.

I sada – povlačenje. Vlada kaže: već do kraja svibnja. Zlobnici bi rekli: panični bijeg. A kako je to prezentirano javnosti? Odluka je donesena, reče premijer, zato što su strani mediji izvijestili kako Hrvatska oružjem opskrbljuje pobunjenike u Siriji, pa su zbog toga, kao, naši vojnici na Golanu ugroženi. Dakle uzrok su medijski izvještaji. Prilično neozbiljno, blago rečeno. Kaže dalje premijer da je o tome obaviještena Austrija, jer su naši vojnici u sklopu austrijskog kontingenta plavih kaciga. Ujedinjeni su narodi došli na red tek za nekoliko dana, a da bi recimo isti taj premijer, ili možda čak i sam predsjednik, poslao osobnu poruku glavnom tajniku Svjetske organizacije, o tome ništa nismo čuli. U najmanju ruku neobično, možda čak i nepristojno. I reče potom premijer, čovjek u čijoj je političkoj biografiji podatak o višegodišnjem stažu u diplomaciji, da zbog te odluke ne treba očekivati nikakve vanjskopolitičke posljedice. Teško je ne primijetiti: krajnje amaterski i gotovo kažnjivo promašeno.

Pozabavimo se sada redom ovim, da upotrijebimo našem premijeru tako drag izraz, bizarnim pojedinostima. Može li neki medijski izvještaj, pa bio on objavljen i u Americi, prema kojoj se odnosimo s toliko strahopoštovanja, biti dovoljan razlog za jednu ozbiljnu vladu da donese odluku poput ove o povlačenju hrvatskih vojnika iz misije plavih kaciga na Golanu? Naravno da ne može. Vlade, doduše, često manipuliraju medijima, zloupotrebljavaju ih u kontekstu promicanja svojih poteza, ali nijedna vlada kojoj je stalo do vlastitog ugleda, bilo gdje u svijetu, neće si priuštiti luksuz da javno kaže da su neke novine objavile informaciju koja je prikazuje u nepovoljnom svjetlu, pa će zbog toga odmah povući konkretan protupotez. A čak i kada se protupotezima reagira na medijske izvještaje, onda se to radi utemeljenim demantijima, prezentiranjem činjenica što objavljeni izvještaj opovrgavaju ili u najmanju ruku dovode u sumnju, ali nikako i nikada – bijegom, podvijanjem repa.

Napokon, kako stoje stvari s našim oružjem u rukama sirijskih pobunjenika? Svakome samo prosječno inteligentnom analitičaru moralo je biti savršeno jasno, onoga dana kada je naš premijer uz zarazni smijeh na sjednici Vlade pročitao odluku o tome da Hrvatska poklanja tisuće automata “Kalašnjikov” Sjedinjenim Državama “za svrhu obuke”, kamo to oružje stvarno ide. Amerikanci ga sigurno nisu trebali (osim da ga proslijede ili izravno u Siriju ili nekom trećem tko će to učiniti). No famozno hrvatsko istraživačko novinarstvo tih je dana očito spavalo. Sada, međutim, imamo i snimke oružja nedvojbeno proizvedenog u Hrvatskoj, a u rukama pobunjenika protiv Asadovog režima. I što sada? Demantirati? Da, to se može, to je i učinjeno, ali snimke ipak govore za sebe. Pa je očito da je razlog povlačenja našeg kontingenta s Golana isporuka oružja iz Hrvatske za sirijske pobunjenike, što je sada “puklo” i u svijetu, a ne nekakav medijski izvještaj.

Idemo dalje: okretanje leđa Ujedinjenim narodima, a o tome je riječ, svjedoči o upravo tragičnoj promjeni fokusiranosti naše vanjske politike, za što u ovom konkretnom slučaju odgovornost snose i premijer i predsjednik. Ministarstvo vanjskih poslova tu je najvjerojatnije samo servis, a ako nije, onda stvari stoje još lošije nego što se čini. O gubitku vjerodostojnosti u redovima Svjetske organizacije očito se ne razmišlja. Kao ni o tome da smo na najboljem putu da se pretvorimo u servis za oružane akcije Atlantskog pakta (diskutabilne i među članicama Pakta), jer kontingent u NATO-ovoj misiji u Afganistanu, trostruko veći od onoga na Golanu, najprije smo povećali (udovoljavajući Vašingtonu), a sada ga polako smanjujemo, sve do povlačenja, ali usklađeno s Amerikom, odnosno NATO-om. Pritom je i svakom političkom analfabetu jasno da su životi naših vojnika u Afganistanu (gdje samo pukom srećom do sada nismo imali mrtvih) daleko ugroženiji nego na Golanu. A izvještaji o tome kako su afganistanske snage sve sposobnije da preuzmu kontrolu, pa treba samo još malo pričekati dok to u potpunosti ne učine, brižno se friziraju kako bi bila “dokazana” spomenuta teza. To je upravo prije nekoliko dana dojmljivo dokumentirala njemačka televizija (a naši su vojnici u sklopu njemačkog kontingenta).

I napokon: tvrdnja kako zbog povlačenja s Golana ne treba računati ni s kakvim vanjskopolitičkim posljedicama izraz je nečega što je teško nazvati drugačije nego političkim amaterizmom, odnosno ispraznom samouvjerenošću, kakvu je teško dugoročno prodavati kao ozbiljnu i promišljenu politiku, pogotovo na međunarodnoj sceni. Točno, taj nam potez najvjerojatnije neće zamjeriti – kao uostalom ni isporuke oružja sirijskim pobunjenicima, što nikako nije doprinos stabilnosti Bliskoga istoka, ionako poljuljanoj tzv. Arapskim proljećem – ni Amerikanci ni Evropljani. Ali u Ujedinjenim je narodima gotovo dvije stotine država. Kad-tad Hrvatska će (opet) trebati njihove glasove u Općoj skupštini, kao što je bio slučaj pri izboru u Vijeće sigurnosti. Hoće li nam i dalje vjerovati, što će sada misliti o Hrvatskoj, kako će nas doživljavati? Kako će gledati na našu spremnost da se i riječju i djelom zauzimamo za visoke ideale Povelje Ujedinjenih naroda, da se, krajnje jasno rečeno, borimo za mir i održavanje mira u svijetu?

Pitanja itekako utemeljena, a sva se mogu sažeti u jedno, ključno: Odlučuju li o politici ove zemlje ljudi koji su izgubljeni u politici?