Ervin Hladnik: Politička klasa je kolabirala

Nakon što je slovenski parlament prošli tjedan izglasao nepovjerenje vladi premijera Janeza Janše, mandat za sastavljanje nove vlade dobila je Alenka Bratušek iz stranke Pozitivna Slovenija, koja je na izborima prošle godine dobila većinu glasova. O događajima u Sloveniji razgovaramo s kolumnistom ljubljanskog “Dnevnika” Ervinom Hladnikom Milharčičem.

Kad smo razgovarali odmah po dolasku Janšine koalicije na vlast, rekli ste da će to biti “jedan vrlo antipatičan mandat”. Što biste danas rekli?

Bilo je više problema oko Janšine vlade. Prvi je to što je njegova stranka došla na vlast bez ozbiljnog izbornog mandata, s obzirom na to da je koalicija jedva imala većinu u parlamentu. Janšina agenda bila je da s tom vrlo malom političkom snagom napravi revoluciju, pa je s ministrom financija Janezom Šušteršičem, koji je radikalni neoliberal, pokušao privatizirati preostalo državno vlasništvo. Međutim, za to nije imao konsenzus u društvu i čim je postalo jasno što radi, počele su demonstracije. Rezultat je bila jedna jako agresivna godina, u kojoj je vlada postupala kao da nema potrebe ni za kakvom diskusijom jer ona vrši revolucionarne promjene, a na drugoj strani je bio osjećaj bespomoćnosti svih koji su se tome protivili, budući da je opozicija bila potpuno dezorijentirana. K tome, politika je i moralno potpuno kolabirala, s obzirom na to da je predsjednik vlade došao na to mjesto praktički sa suda, zbog trgovine oružjem i korupcije, dok je šef opozicije Zoran Janković također bio pod optužbama zbog korupcije, ali ni jednome ni drugome nije palo na pamet da podnese ostavku.

Najčudniji protesti

Koliko su zahtjevi prosvjednika imali upliva na odluku Janšinih koalicijskih partnera da ga sruše?

Kada su počeli protesti, Gregor Virant iz Građanske liste jednostavno je izračunao da je vrijeme Janše prošlo i da je bolje da izađe iz koalicije nego da padne zajedno s njim. Pučka stranka je izašla znajući da će je Janša pojesti ako ne izađe, a umirovljenički Desus znajući da može otići jer će sigurno biti u sljedećoj vladi. Dakle, nijedna od koalicijskih stranaka nije otišla zbog poruka koje su dolazile s Trga Republike. Isto bih rekao i za opozicijske stranke, ni one nisu ozbiljno uzele u obzir to što se događalo. No to je dijelom i zato što je jedina poruka onih koji demonstriraju bila “Dosta je!” Tako da oni zapravo ni ne ulaze u ozbiljnu diskusiju s vladom.

Jesu li se na demonstracijama čuli i neki konkretni zahtjevi?

Protesti su interesantni jer to što vidimo nije čak ni fronta različitih organizacija i grupa, već svaka od njih ima neke svoje ideje o tome kako ući u politiku. Uz parolu “gotof si”, tamo se govorilo i “nitko nas ne predstavlja”, što ukazuje na negiranje reprezentativne organizacije. Dakle, tu se našlo jedno amorfno društvo koje je izgubilo organizacijske mehanizme civilnog društva iz 1980-ih godina. Sada smo na početku ponovnog strukturiranja civilnog društva, a to se neće dogoditi preko noći. Na jednom od prvih protesta sreo sam na ulici glavnog urednika poljskog dnevnika “Gazeta Wyborcza” Adama Michnika i on je rekao da su to najčudniji protesti koje je ikada vidio. Rekao je da je jasno da je društvo živo, ali i da nema nijednog retka programa. Mislim da protesti najviše govore o nezadovoljstvu ljudi činjenicom da su se obećanja o samostalnoj Sloveniji realizirala u nešto što ima jako bizaran rezultat, jer se Slovenija kao država svojim državljanima više ne sviđa. U tom smislu, kompletna je slovenska politička klasa podbacila jer nitko ne vjeruje ni teoretskom obećanju da ova generacija političara može garantirati bolji život.

Rekli ste ni da ni Pozitivna Slovenija nije zainteresirana za zahtjeve prosvjednika. No Alenka Bratušek je izjavila da nova vlada znači “prestanak namjernog ignoriranja onih koji nemaju političku moć”?

Alenka Bratušek je pametna političarka, skočila je praktički iz anonimnosti na prvo mjesto. Mislim da je njezina kalkulacija kako kooptirati snage koje su se našle na ulicama u politiku, jer ih ne može ignorirati. Ali ipak mi se čini da je kod ljudi prisutan jak osjećaj skepse i da oni neće vjerovati obećanjima. Ne treba zaboraviti da protesti nisu bili samo protiv Janše, već protiv cijele političke klase. To je bila njihova snaga, ali istovremeno i njihova mana. Politika sada sebe treba ukomponirati u nekakav inteligentan politički jezik, ali to se događa u situaciji u kojoj se društvo probudilo, a politički diskurs izgubio performativnu moć. Politika će se morati baviti banalnim problemima kao što su javni dug, BDP i porezi, i morat će dati garancije da neće biti daljnje degradacije zdravstva, školstva i socijalnog sustava, a tu se ne može baratati samo riječima.

Bratušek se mora dokazati

Može li se onda od nove vlade očekivati zaokret od politike štednje?

Mislim da će tu biti niz problema jer su preživjele najradikalnije Janšine ideje da stavi pod kontrolu i privatizira ono što je ostalo od državne ekonomije. Ako nova koalicija želi izdržati više od godinu dana, onda je potreban realističan dogovor o tome što treba napraviti i to tako i predstaviti, jer ideje o totalnoj privatizaciji neće proći. Ono što su protesti donijeli nije imalo velikog utjecaja na politiku, ali jeste na stupanj diskusije u društvu. Prije su ekonomski argumenti bili apsolutni, dakle EU je nešto rekla i mi to moramo napraviti, o ekonomiji se nije diskutiralo. Sada ta logika više nije moguća kao uvjerljiva politika, jer postoji skepsa prema takvoj Europi koja je uništila Grčku i čija politika ne daje rezultate. Ukoliko vlada ne nađe barem jezik politike kojim će uvjerljivo objasniti korake koje će napraviti, neće imati dug život.

Ima li Pozitivna Slovenija potencijal da nađe takav jezik?

Alenka Bratušek je svojim prvim govorom pokazala da zna govoriti, a sada će morati pokazati zna li nešto reći o ključnim socijalnim temama, ali i o korupciji. Što se tiče Jankovića, on je kao biznismen neoliberal. To što je kao gradonačelnik razumio grad kao poduzeće funkcioniralo je briljantno, ali država nije poduzeće. O državi ima jako malo toga za reći i u tom smislu nije garancija za drugačiju politiku. Dobro bi bilo za Pozitivnu Sloveniju i politiku općenito da on ne dođe ni na jednu ključnu funkciju, iz jednostavnog razloga što politiku ne bio smio voditi čovjek osumnjičen za korupciju. Ako stranci to pođe za rukom, onda imaju puno šanse, ali ako to budu relativizirali, onda nemaju nikakvih. A to bi onda mogao biti i jak argument protiv Janše, koji će biti u opoziciji i sigurno neće otići iz politike ni ako ga stave u zatvor. Bila bi apsolutna komedija da se dogodi situacija da smo prvo imali šefa vlade na sudu zbog korupcije, a šefa opozicije pod sličnim sumnjama, a da onda zamijene uloge. Ako se to dogodi, mislim da Sloveniju treba zaključati i baciti ključ. Ako pak iz te degenerirane situacije može izaći nešto dobro, onda je to da zakon ponovno postane normativ društva.

Kako će se ova nova situacija odraziti na odnose s Hrvatskom?

Slovenija nema snage blokirati ulazak Hrvatske u EU, tako da sumnjam da će biti problema oko pitanja granice, uostalom dogovoreno je da to riješi arbitražna komisija. Što se tiče građana Slovenije, tu postoji konsenzus, potvrđen i na referendumu, da s Hrvatima nema problema. Ljubljanska banka praktički je tehnički problem za bankare i političare, a on nije izmišljen jer su ljudi izgubili novac. Mislim da bi Slovenija otežavanjem ulaska Hrvatske u EU zakomplicirala život i samim Slovencima, naime, to treba riješiti prije ljeta jer treba ići na more, i to baš u Hrvatsku, jer se zbog krize nema novca za negdje dalje. Dakle, to je strateški interes Slovenije.

Grillov pokret nije glup

Pratili ste za “Dnevnik” nedavne izbore u Italiji? Kakvi su vaši dojmovi?

Kada sam otišao u Trst na skup Beppea Grilla, čiji je Pokret 5 zvijezda dobio najviše glasova, ostao sam zapanjen time koliko ljudi je došlo i kako je on dobar govornik, ali i time kako su ga mediji ignorirali. Njegova posebnost bila je u tome što je nagovarao ljude kao političke subjekte, što nitko drugi nije činio. Svi su, naravno, odmah počeli vikati da je to populizam i demagogija, ali ja mislim da je stvar u tome da je Grillo shvatio da su Talijani krizu osjetili kao intimni gubitak, da je svaki građanin osobno doživio gubljenje posla, kao i činjenicu da nema novca za restoran ili cipele koje mu se sviđaju. Shvatio je da se tim ljudima više ne sviđa živjeti u takvoj Italiji, ali i da im nijedna od standardnih političkih stranaka nije prišla sa stavom da razumije njihovu situaciju. Grillo je, međutim, ljudima rekao “Mi imamo velik problem i samo ga zajedno možemo riješiti.” Rekao je: “Dođite, kandidirajte se, glasajte, ne znamo kako ćemo točno riješiti problem, ali znamo da ga želimo riješiti.” I ljudi su to čuli, on je uzeo glasove desnici i ljevici, uzeo je glasove svih onih koji se nisu osjećali uključenima u politički diskurs. Moj je osjećaj bio da se dogodilo nešto veliko, da nije u pitanju samo protestno glasanje, nego da se pojavila snaga koja onemogućava da se “stari” političari dobro osjećaju. Primjerice, sada imaju Grillove senatore koji će 75 posto svoje plaće, a to je preko 7.000 eura, davati u fond za mikro-kredite, i to je strašan pritisak na tradicionalne političare.

Te “stare” političare i analitičare poprilično je zbunio činjenicom da se ne deklarira na uobičajen ideološki način?

Da, jer on nije ljevičar, ali nije ni fašist, a ni centar. To je politika sui generis, produkt činjenice da ni ljevica ni desnica nisu sposobne reći ništa novo. On vjerojatno može biti sve od nabrojanog, ali mislim da je to irelevantno. Bitno je da je on nova pojava u talijanskoj politici koja ne pristaje da se politička klasa ponaša kao da je država njezino privatno vlasništvo i koja je u politiku uvukla ljude koji se njome nikada nisu bavili. Bio sam na tribini njegovog senatora u Rimu i ljudi su ga pitali da kaže tko je, a on je rekao da je automehaničar. Bilo je jako zanimljivo gledati kako ljudi reagiraju na činjenicu da je senator automehaničar, koji o politici govori jezikom kojim govore i oni. Onda su ga pitali što će prvo napraviti, a on je odgovorio da će zajedno s još četiri senatora naći stan u Rimu u kojemu će zajedno živjeti. Onda je pričao o tome koliko novca političari potroše za catering, stanove i slično, pa će zato oni svoje plaće dati u fond za mikro-kredite. Njihova je poruka da politiku kao zanat treba podcijeniti, da ona ne treba biti skupa i da političari moraju živjeti istim životom kao obični građani. Dakle, ulaze s idejom praktičnog morala, ne govore što je dobro i loše, nego pokazuju primjerima. Nisam siguran što će se iz toga izroditi, ali zasad još nisu rekli ništa što bi ukazivalo na to da je u pitanju glup pokret.