Tomislav Perica: Pet priča o snazi žena

Film “Pet žena” Tomislava Perice, prikazan na netom završenom Zagrebdoksu, govori o pet srpskih povratnica koje su inicirale povratak svojih porodica u zavičaj, gdje – s više ili manje sreće i uspjeha – grade novi život. To je prvi dio trilogije, koju će činiti i film o petorici muškaraca koji su s ratnih područja izbjegli 1991. a vratili se 1995. te priča o pet porodica doseljenih u Hrvatsku iz BIH-a i Srbije. Perica je rođen i odrastao u Novom Sadu, a Akademiju dramske umjetnosti završio je u Zagrebu. Radio je u Italiji, Njemačkoj, Austriji, Velikoj Britaniji, a posljednjih desetak godina uglavnom u SAD-u. U rodnom je gradu manje-više nepoznat; posljednji je put ondje radio prije 22 godine. Razgovor počinjemo pitanjem što mu je bila inspiracija za film “Pet žena”.

– Prije dvije i pol godine, moji prijatelji su za UNHCR radili TV emisiju o Srbima izbjeglima za “Oluje” koji su se, uglavnom oko 2000. godine, odlučili na povratak. Upoznao sam fascinantne ljude koji su vratili na ništa i počeli život ispočetka, koji su ostavili pune kuće i upoznali golgotu izbjegličkog života. Odlučio sam snimiti film o ženama koje su potaknule svoje obitelji da se vrate i počnu novi život. Razlog za povratak je bio taj što se nisu dobro osjećale u izbjeglištvu, gdje su uglavnom bile bez posla, a odnos prema njima ponekad je bio vrlo ružan i to ih je smetalo. Projekt sam počeo raditi s UNHCR-om, koji je prvo pokazao veliki entuzijazam, da bi se potom povukao iz njega: ne znam zašto, film ne govori samo o naporima hrvatske Vlade nego i o naporima UNHCR-a da se ljudima omogući povratak. Budući da smo ostali na suhom, oslonili smo se na savjetnika u MUP-u Iliju Krnetu koji nam je, kao bivši novinar s velikim iskustvom i poznavanjem ljudi, pomogao pronaći osobe prikazane u filmu.

Teške pripreme

Kako je tekla potraga za junakinjama filma?

Razgovarali smo s desetak žena dok nismo izabrali njih pet: neke su same odustale, a neke se nisu uklapale u koncepciju – imale su sličnu životnu priču, a mi smo htjeli prikazati različite sudbine, prilike i dijelove Hrvatske, iako su na kraju sve bile iz Like i Dalmacije. Pokušao sam naći i žene s Banije i Korduna, ali bez uspjeha.

S kakvim ste se problemima susretali za vrijeme snimanja?

Uglavnom meteorološkim – film smo snimali u tri navrata, jer sam htio snijeg u nekim scenama, kojeg je te zime bilo malo. Kada je konačno pao, uspjeli smo snimiti što je trebalo, no do nekih ljudi nismo mogli ni s policijskim džipom s pogonom na sva četiri kotača.

Koliko su žene s kojima ste razgovarali bile spremne otvoriti dušu?

Komunikacija na filmu prošla je lagano, ali pripreme su bile teške. Neke su nas odbile, jer su mislile da ćemo snimljeno zloupotrijebiti, no s onima koje su prikazane u filmu suradnja je bila sjajna. Zato mi je žao što su bile spriječene doći na Zagrebdoks. Prije snimanja sve smo se dogovorili, one su se pripremile i znale su što mogu očekivati, kao što sam i ja znao što očekujem od njih, pa je snimanje išlo vrlo lako.

Film počinje pričom Sonje Leka, koja u Ličkom Petrovom Selu vodi Udrugu Tara, što se bavi izradom odjevnih predmeta i suvenira sa starim i tradicionalnim motivima. Kako ste s njom surađivali?

Već pri prvom susretu, kada sam je posjetio s prijateljima koji su radili za UNHCR, bila je sjajna i vrlo otvorena. Na snimanju je bila perfektna suradnja. Njena je priča fascinantna: morala je bježati iz Karlovca, a zamalo je poginula u NATO-ovom bombardiranju Beograda 1999. godine. Vratila se u Ličko Petrovo Selo s bolesnim ocem, obnovila staru vikendicu te osnovala Udrugu Tara, za koju je nabavila tradicionalne tkalačke stanove, ali i najsuvremenije strojeve za vezenje.

Udruga Tara izrađuje i nakurnjake: jeste li ga i vi dobili na dar?

Nisam, no svi koji pogledaju film doznat će sve o tom dijelu miraza koji su žene za budućeg muža pravile na neviđeno – kao kalup bi im poslužio mlinac za kavu.

Poticaj za povratak

Što vas se još dojmilo u životnim sudbinama junakinja filma?

Na dan kada se Ojdana Vještica iz Knina trebala udati, počela je “Oluja”, pa nije bilo slavlja: vjenčanica je ostala, a svadbenu su tortu pojeli u bijegu. Ojdana se udala nekoliko mjeseci kasnije, u izbjeglištvu. Opet bez svadbenog slavlja… Radmila Vojnović iz Mazina neko je vrijeme živjela u kući izbjeglih Hrvata u istočnoj Slavoniji koji su joj, kada su se vratili, ponudili da žive zajedno. Ona se ipak vratila u Mazin, a svoju je najmlađu kći ostavila kod te obitelji, da u Vukovaru završi srednju školu. Žena u čijoj je kući u progonstvu boravila postala joj je poput rođene sestre. Seka Prica, koja živi kod Borja u plitvičkom kraju, aktivna je u lokalnoj samoupravi: organizira mnoge akcije, posjeduje turistički objekt s desetak ležaja i završava novi, još veći, a proizvodi i hranu za turiste. Sonja Kranjc udata je za Slovenca i dio godine živi u Mariboru, ali se sve češće vraća u rodne Biljane Donje kod Zadra, gdje je – unatoč pritiscima i teškim okolnostima – obnovila staru očevu kuću.

Što nakon Zagrebdoksa planirate s filmom?

Na Zagrebdoksu je bila hrvatska premijera, a film je dosad dvaput prikazan u Novom Sadu: jednom na mojoj autorskoj večeri, a drugi put na festivalu Europain. Premda stalno govorim da je to film o snazi žena i njihovim specifičnim sudbinama, njegova je funkcija da animira i potakne ljude na povratak, pa ga uz pomoć Asocijacije izbjegličkih udruženja Srba iz Hrvatske u ožujku planiram prikazati u Beogradu: nadam se da će ga ondje vidjeti puno tamošnjih izbjeglica. Osim toga, ići ćemo na nekoliko zanimljivih festivala u Europi i SAD-u.