Strah od građana
Kada se glas građana digne, padaju demokratske maske: u dinamici te političke klackalice, elite nepogrešivo pokažu prijeteće lice. Poput potpredsjednika Vlade Branka Grčića, koji je uspjeh dubrovačke peticije za raspisivanje referenduma o Srđu – skoro trećina stanovnika potpisala ju je u samo dva tjedna, znamo, obilato premašivši zakonski prag – spremno dočekao šireći strah od “masnih odšteta” investitorima. Između prava na grad i prava na gradnju, dakle, između građana i građevinara, izbor je jasan. To što je Grčić idućeg dana pokušao vlastitu izjavu proglasiti apstraktnim razmatranjem načelne stabilnosti pravnog okvira samo dokazuje da je zdrav razum glasača spreman vrijeđati jednako nonšalantno kao i njihovu volju. Baš kao što ih vrijeđa gradonačelnik Andro Vlahušić insinuirajući da su peticiju potpisivali ljudi koji u Dubrovniku ne žive i pišući otvorene epistole o mogućim financijskim reperkusijama dubrovačkog otpora. Baš kao što ga je uvrijedila ministrica graditeljstva Anka Mrak Taritaš ciničnom tvrdnjom kako su građani imali šest godina da se projektu usprotive pa im je sada, valjda, bolje da šute…
Ništa novo, uostalom: pamtimo da je uoči prošlogodišnjeg referenduma o pristupu Evropskoj uniji ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić unaprijed ležerno suspendirala demokratski proces najavivši ponavljanje glasanja ukoliko većina kojim slučajem ne zaokruži točan odgovor. Pamtimo i kako je one neodlučnije dodatno motivirala prijeteći neisplatom plaća, mirovina i – osobito zabavno iz današnje perspektive – padom kreditnog rejtinga države. A pamtimo i da je dvije godine ranije, nakon prikupljanja više od sedamsto tisuća potpisa za referendum o izmjenama Zakona o radu, tadašnja premijerka Jadranka Kosor lažnu procjenu iznosa potrebnog za organiziranje glasanja pretvorila u snažnu ucjenu rezanjem “pojedinih socijalnih prava”.
Vodeći političari, dakle, sporo se i tegobno privikavaju na skromni direktnodemokratski korektiv predstavničkog sistema: trinaest godina nakon što je Ustav sramežljivo otvorio prostor neposrednog odlučivanja inicijativi građana, postavivši je pritom pred restriktivnu barijeru od četiristotinjak tisuća potpisa koje treba prikupiti u samo petnaest dana, svaki iole snažniji pritisak odozdo tumači se kao bezrazložno zlonamjerna, ignorantska opstrukcija unaprijed zacrtanih ekonomsko-političkih odluka. Nema tolerancije za pokušaje direktne demokracije: kada se glas građana digne, po njemu redovito padaju stigme.
S druge strane, opet, već je letimičan pogled na nedavne neuspjele, ali relativno utjecajne pokušaje pokretanja referenduma sasvim dovoljan da rasprši eventualne iluzije o neupitno emancipatornim potencijalima građanske volje. Izuzmemo li onih stotinjak tisuća potpisa skupljenih u proljeće 2008. uoči pristupanja Hrvatske NATO savezu, zapaženije akcije redom su kanalizirale nacionalno osviješten, konzervativno kodiran svjetonazor: od HSP-ovog poziva na prekid suradnje s haškim sudom, preko inicijative za suspenziju hrvatsko-slovenskih dogovora o granici, pa do nedavnog opskurnog “Referendumskog ustanka”, koji je ispod svoja četiri prijedloga upisao čak šestotinjak tisuća potpisa, mahom su dobacivale solidne argumente skeptičnijim oponentima neposrednog odlučivanja. Onima koji, ne bez razloga, upozoravaju kako referendumske odluke u Švicarskoj, “najdirektnijoj” svjetskoj demokraciji, najčešće naginju državnu politiku udesno; onima koji, u radikalnijoj varijanti, podsjećaju da su Hitler i Musolini rado i uspješno koristili političke poluge plebiscita.
Pa ipak, postoji konstanta novijih referendumskih ishoda koja nam, u doba naizgled nezaustavljive globalne radikalizacije društvene i ekonomske nejednakosti, daje dovoljno povoda za povjerenje u odluke mnoštva. Nisu li, naime, baš u Švicarskoj prošloga tjedna referendumom značajno ograničeni somnambulni bankarski bonusi, usprkos žestokoj predizbornoj propagandi financijskog sektora? I nisu li, primjerice, islandski glasači dva puta uzastopce odbili plan recesijske socijalizacije bankarskih dugova? Hrvatski primjeri, iako se na prvi pogled tako možda ne čini, dosljedno nastavljaju ovu liniju. Točno je da veći dio samoorganiziranih inicijativa zahvaća svjetonazor desnoga spektra, ali jedina dva pitanja koja su motivirala građane dovoljno snažno da potpisima spektakularno prebace desetpostotnu glasačku rampu bila su pitanja eksplicitnog sukoba njihovih interesa i interesa kapitala. U prvom slučaju, pokušaj demontaže radničkih prava kroz izmjene ZOR-a; u drugom, investicijski plan nekretninske uzurpacije javnog prostora iznad Dubrovnika. Kada se socijalni antagonizmi brutalno ogole do svoje ekonomske srži, vidimo, građani itekako znaju prepoznati protivnika.
Premalo je to za artikulaciju jasne socijalne politike, naravno, premalo za izgradnju konzekventnih antikapitalističkih pozicija. Ali još uvijek je znatno više od onoga što sugeriraju tutorski napisi o neupućenim masama koji se valjaju maticom javnog prostora, znatno više od niskih pokušaja prijetnji “masnim odštetama”. Građani, izgleda, ipak dobro znaju što čine. I znaju na vrijeme prepoznati odštetočine.