Kartelske stranke

Kamo se kreće stranački život i kuda smjera njegova kritika dobro sažima dosjetka koja je ovih dana kružila društvenim mrežama. U njoj ministar Slavko Linić, na vijest da je oružje porijeklom iz Hrvatske primijećeno u naoružanju sirijskih pobunjenika, pita jesu li transakcije uredno zabilježile fiskalne blagajne. Nije dosjetka, već je važna vijest kako je SDP nekoliko dana zakasnio s predajom godišnjeg financijskog izvještaja o poslovanju stranke. I SDP se ispričava cijeloj knjigovodstvenoj javnosti, obavještavajući nas usput da se tim poslovima u njih bave samo dvije osobe, od kojih je jedna imala zdravstvenih problema. I sve skupa, kako oni nisu neka korporativna firma, budući da imaju smo petnaestak osoba stalno zaposlenih. Oni se drže zakona kao pijan plota. Ta uostalom, što bi i mogla biti njihova politička djelatnost, da ne kažemo aktivizam, ako ne donošenje stalno novih zakona kroz urednu saborsku proceduru? Aktivnost koja se, uz povremenu provjeru na izborima, ne može, a ako i može, ne smije, shvaćati komercijalno. Jer demokracija – koja je procedura – nema cijene!

Dolaze izbori, za lokalne i evropske vršitelje vlasti, i opet se ritualno prizivaju veća kontrola i transparentnost financiranja stranaka. To je stalni žanr kritike otkada je novokomponiranog stranačja: je, je, mi ih biramo. Ali ‘ko ih plaća? Uz implicitni zaključak kako ih onaj tko ih plaća ujedno i kontrolira. Riječ “kontrola” ovdje ne znači ni Velikog ni Malog brata. Nema tu teorije ni društva totalne kontrole ni bar nadzora, možda malo onoga spektakla. A i što će nam teorija, kada je sve to vulgarna trgovina: postoji input i output nečijih sredstava. Prateći trag novca, lako je izračunati dobitnike i gubitnike u onome što se nerazlikovno zove političkom sferom, iako je najčešće riječ o administriranju institucijskih poslova.

Bez mogućnosti da podastremo neki temeljitiji uvid u financiranje, primjerice, SDP-a, ipak kao pristojni ili poslušni građani/konzumenti gledamo što piše na njihovoj web-stranici. A ona je permanentna osmišljena reklamna kampanja za firmu (pa neće valjda institucije same širiti svoju kritiku?). Tu je, pomoću evropskog plana socijalista, zacrtana “Industrijska revitalizacija”, stvorena “Vlada koja jamči priliku”, zemlja ima “Novi Sabor za bolju Hrvatsku”. Zadnji unutarstranački izbori stoje pod egidom “Srce Dobrih promjena” (dobrota je napisana velikim slovom). U SDP se već klikom miša može učlaniti, postati njegovim volonterom, a i donatorom. Ako ste skloni aktivizmu, volontiranjem ćete postati “dio promjene” i priključiti se “rastućem pokretu”. No tek ako se upišete u članstvo “težite promjenama kroz aktivni politički angažman”. Rubrika “donacija” sadrži poziv na bezinteresno sviđanje dostojan lakanovske egide Kanta sa Sadeom: “Odbijamo sredstva interesnih skupina, ali ne i vaše priloge!”

Prošvrljate li pak financijskim izvješćima za 2011. i 2012., koja su dostupna, kao i Izvješćima o financiranju izbornih promidžbi (jezik je, vidimo, na liniji), lako uviđate da ova stranka ne živi ni od članarine (na njoj se ne inzistira, pa iako bi neplatiše nakon godinu dana po statutu trebalo brisati, to se redovno ne čini), ali ni od donacija. Donirati mogu pravne i privatne osobe, a popisi svih pojedinaca, pa i onih koji su stranci dali nekoliko desetina kuna, uredno postoje. No pogledamo li, recimo, strukturu financijskog izvještaja za izbore u 2011., vidimo da je stranka prijavila kako je uprihodila 8.369.011 kuna, od čega je donirani sitniš izračunat u kunu – 369.011 kuna – dok su kao vlastita sredstva prijavili zaokruženih osam milijuna. Otkuda neprofitnoj djelatnosti zvanoj profesionalna politika toliko sredstava? Moguća su samo dva izvora: iz proračuna i iz raspolaganja nekretninama u vlasništvu stranke. Svojedobno je objavljeno da su za izbornu 2011. stranke dobile 59 milijuna kuna, od toga HDZ 25, a SDP 22 milijuna i onda redom svi ostali, bitno manje. Sredstva su se, prema tada važećem Zakonu o financiranju političkih stranaka, dodijelila prema broju zastupnika koje pojedina stranka ima u Saboru.

Stranke su u nas dakle “bogate” zahvaljujući prvenstveno novcu iz proračuna, što po sebi nije sporno. Sistemi financiranja dosta se drastično razlikuju od zemlje do zemlje, a naš zakonodavac, dakle HDZ i SDP kao glasačka mašina naizmjenično, preferiraju njemačka pred angloameričkim rješenjima. Ovo “bogate” pišemo u navodnicima da bismo skrenuli pažnju na notornu, ali neproblematiziranu činjenicu kako naslovi poput “Glupani štede, HDZ i SDP ne moraju” prikrivaju istinu da štedjeti ne moraju samo klike na vrhu stranaka, odnosno na visokim institucionalnim položajima u državi, dok je njihovo i tako nejasno aktivno članstvo i samo pauperizirano.

Jasno je da su naše naizmjence vladajuće stranke dio istog puta koji je u posljednjih 200 godina prošlo sve građansko stranačje, a na kojem u nas stoji i komunistička iznimka. Tako su tzv. tranzicijske zemlje, “zaboravivši” sve alternative građanskom organiziranju politizacije društva i moguće drugačije političke saveze, takoreći odmah po uvođenju najprije prestigle, a sada tek stvarno dostigle svjetsku krizu stranačja. S obzirom na diverzifikaciju evropskih stranačkih sistema, možemo razlikovati koncepte elitnih, masovnih, narodnih i kartelskih stranaka (u Klaus von Beyme: “Transformacija političkih stranaka”). Sve stranke imaju svoje porijeklo u političkim pokretima, no većina to, čim može, zaboravi. U nas se u jednom trenutku činilo da je HDZ narodna stranka, jer je pod njegovim rukovodstvom došlo do podizanja stranaka na ustavni rang. Po opisu spomenutog njemačkog politologa, radi se o tome da države mogu pravno povlastiti one grupacije koje su organizirane analogno njihovim načelima. Tako u našoj novokomponiranoj povijesti nikada nije bila na redu demokratizacija stranaka, već parlamentarizacija tvorbe volje. U sadašnjoj fazi naše političke kaste, vladajući su organizirani kartelski. Izraz je preuzet iz političke ekonomije i označava sporazumno udruživanje istorodnih konkurenata u monopol. U ekonomiji to znači da se veći profit ostvaruje diktiranjem uvjeta prodaje, monopolskim cijenama i drugim pogodnostima, a ne smanjenjem troškova i racionalizacijom. U tom smislu treba istražiti granice analogije između profitnih firmi i navodno neprofitnih stranaka. Njihov kartel zaista ne stvara unutrašnje tržište političkih ideja, ma što to značilo, a da ono postoji kao međunarodno, recimo u Bruxellesu, još je nevjerojatnije.

Damo li SDP-u kontinuitet koji on neće, osim kada je imovina u pitanju, onda su komunisti prošli put od masovne i narodne do kartelske ili profesionalne biračke stranke. Bitno je primijetiti da profi-stranke, kakve su sada, stvaraju jaku stranačku državu, a u intenciji javno financiranje stranaka dovelo je samo do odvajanja stranačkih vodstava od članova. Dodamo li ovome ujednačujući utjecaj EU-a, u kojem će i izborno-stranački gubitnici – ma kako se inače politički odnosili spram EU-a – cendrati Bruxellesu kako su im prava ugrožena, šanse da stranački život ozdravi i dalje su minimalne. Sve te promjene prate i birači, koji se sa strankama sve manje identificiraju, sve manje sudjeluju na izborima, a raste i fluktuacija glasova, tzv. volatilnost. Ako brzo ne izborimo i druge oblike političkog organiziranja, ono stranačko po sebi, zaoštrenjem krize, vodi u kaos.