Otvaranje za sam vrh

Meci iznad Broadwaya

To što Treći program ne smije robovati imperativu gledanosti ne znači da mora biti što manje gledan. Ljudi koji ga uređuju, od Deana Šoše naniže, imaju golemu filmsku erudiciju, ali da na tržištu moraju živjeti od prodaje svojih proizvoda, ne bi se baš kruha najeli. Naime, najbolje uratke – skrivaju.

Hit dana, filmski klasik poput Allenovih “Metaka iznad Broadwaya”, urednici su, prema uobičajenoj shemi, pustili u sedam sati navečer, upravo kao i Otta Premingera, Luisa Bunuela ili Franka Capru. Većina ciljane publike u to doba gleda RTL danas, Temu dana, Dnevnik Nove TV ili Dnevnik HTV-a, pa je jasno da će se za film odlučiti samo ako su posvemašnji eskapisti ili fanatični filmoljupci. U ovom drugom slučaju zacijelo već imaju “spržene” sve moguće klasike.

Što je izlaz iz ove nesretne situacije? Zamislivo ih je nekoliko. Najjednostavnije bi bilo promijeniti termin i odlučiti se za 20, 22 ili 23 sata. Drugo jednostavno rješenje jest repriza – Treći program reprizirao je “Metke iznad Broadwaya” dan kasnije, u deset sati ujutro – ali tada su na poslu ili u školi svi osim penzionera i onih 370.000 nezaposlenih. Treća opcija – koja na Prvom važi za sve emisije – jest osigurati funkciju snimanja putem MaxTV-a ili B-neta. Ta pogodnost vrijedi samo za korisnike ovih usluga, ali njih je skoro pola milijuna, a daljnjom penetracijom širokopojasnog interneta bit će ih i više. Četvrta varijanta jest razraditi cijelu shemu Trećeg programa na način Klasik TV-a, dakle reprizirati udarne filmove i serije unedogled, kako bi ih u duljem eksploatacijskom razdoblju mogao vidjeti što širi krug ljudi.

Najgluplje rješenje bilo bi ostaviti postojeću shemu netaknutom. Doajen HTV-a Miroslav Lilić znao je – još u socijalizmu, oslobođen konkurencije komercijalnih televizija – tjednima, pa i mjesecima prije stavljanja određene emisije u shemu gledati ponuđeni sadržaj, tražeći mu pravi termin, koji će odgovarati potrebama najšireg kruga publike, a neće se sudarati ni sa kojim načelom zdrave logike. Saša Zelepugin počeo je, recimo, prvi u Jugoslaviji emitirati telenovelu “Santa Barbara”, ali u krivom terminu, pa je kratko vrijeme nakon početka prikazivanja skinuta s programa. Lilić ju je vratio nakon višemjesečnog traženja pogodnog termina, odlučan podnijeti ostavku ako serija opet krahira. Ovaj put “Santa Barbara” je uspjela, velikim dijelom i zato što joj je nađen termin kada je može gledati najveći broj domaćica, baki, tetaka, strina i ostale zainteresirane ciljane publike. Programska shema velika je umjetnost, kao izrada naslovnice ili novinskog špigla, pa je ne bi trebalo prepuštati čistoj intuiciji, čak ni na kanalima koji imaju tu sreću da su posve lišeni tržišnih imperativa. Naročito s ovako dragocjenim sadržajima.

Damin gambit

Razgovor s Jadrankom Stojaković bio je jedan od vrhunaca sezone ove inteligentne, promišljene, suptilne ženske emisije, kakve jedva da smo imali priliku gledati u novijoj povijesti HTV-a. “Danim gambit” ezoterično je, teško ime, koje na samom početku nije izgledalo kao magnet za širu publiku – naročito ne u tom terminu – ali Elizabeta Gojan uspjela je nadvladati sva početna ograničenja. Nomen est omen, žrtvovala je otvaranje za kasniji razvoj bitke i pokazala poprilično ljepota “stare škole” hrvatskog novinarstva: erudiciju, dikciju, upućenost, profesionalnu ležernost, ali i spontanost, nalik na glasovitu seriju razgovora “Srdačno vaši” prvog aristokrata naše dalekovidnice Ivana Hetricha. Recept Elizabete Gojan posve je suprotan svim formulama modernog komercijalnog TV novinarstva: nasuprot gošćama koje su poznate zato što su poznate, u “Gambitu” gostuju isključivo žene od postignuća koja ne privlače masovnu pažnju, nasuprot djevojaka koje pričaju uglavnom o ugradnji ili skidanju silikona, misle da je “Nivea” društvena krema i da je Pojas Gaze u kutiji prve pomoći, ona u jedan termin sabije cijeli jedan život, fokusiran najčešće na nekoliko dramatskih detalja ili čak tragičnih, kakav je bio slučaj s Marijom Braut. Ovdje gostuju karakteri, ličnosti od formata.

“Damin gambit” vjerojatno je najjači proizvod iz kuhinje dosadašnjih vršitelja dužnosti, tranzicijskih šefova čije će nasljednike izabrati novi suveren Prisavlja Goran Radman. Možemo se samo nadati da će njegova shema poroditi više ovakvih emisija i popuniti prazna mjesta Informativnog programa, prije svega osmišljavanjem širokog, dubokog i eksplozivnog dnevnog debatnog formata, nalik na “Otvoreno”, ali s poštenim i pametnim voditeljima, iza kojih se neće vući kriminalni repovi.

Dnevnik Nove TV

Za razliku od kolega s HTV-a, Andrija Jarak nije bio egzaltiran u izvješćivanju o oslobađajućoj presudi za generala Momčila Perišića. Hladno je prikazao činjenice, citirao presudu i to je bilo to, bez osobnih konsideracija.

HTV nije dao nikakvu specijalnu emisiju na tu temu, a trebao je: čini se da na Prisavlju dominiraju kadrovi koji bi željeli uređivati anale, godišnjake, ljetopise i slične sporovoze. Momčilo Perišić nije, naime, bilo tk on je najizravnija spona Beograda i pobunjenih krajišnika, pa je jasno da je riječ o presudi dalekosežnog značaja. Najjače tumačenje dao je, prema običaju, odvjetnik Srđa Popović na Peščaniku, koji misli da je do ovakve presude došlo jer Haag pošto-poto želi izbjeći kriminalizaciju države ili stigmatizaciju vođenja rata. “Shvatam ovo”, rekao je Popović, “kao što sam razumio i oslobađanje Gotovine i Markača, i oslobađanje Haradinaja, i oslobađanje Orića. Svakom je tu nešto poklonjeno, a naročito se pazilo da ne ostanu optužene države: Hrvatska za ‘Oluju’, Srbija za genocid u Srebrenici i, sada preko ove presude Perišiću, za sve zločine koji su činjeni po Bosni.”

Ukratko, tim su presudama Sjedinjene Države amnestirane za sve buduće ratove, a ukoliko je Popovićeva logika točna, Jadranko Prlić, Slobodan Praljak i ostatak bh. ekipe može se radovati: osuđeni će možda biti, ali čini se da inkriminacija zločinačkog poduhvata neće preživjeti pravorijek.

Retrospektivno, ove presude oslobađaju i saveznike za Dresden, Hamburg i druge spržene njemačke gradove, beatificiraju “Oluju” i ekskulpiraju Tita. Presude, naime, pišu pobjednici, oni određuju norme moralnog i dopustivog u ratovanju, a pax americana jedina je konstanta i vječni pravni okvir, unazad i unaprijed gledano.