Hollywood i zastave

Argo, oskarovac Bena Afflecka

Iako je Oscar odavno obezvrijeđena nagrada, nije se lako sjetiti kad je njome nagrađen slabiji film od ovogodišnjeg pobjednika “Arga”. Uradak Bena Afflecka fiktivna je obrada stvarne i osebujne CIA-ine akcije izvlačenja iz Irana šestoro pripadnika američke ambasade u Teheranu, koji su prilikom islamističkog zauzimanja veleposlanstva u studenom 1979. uspjeli pobjeći i potom se skloniti u rezidenciju kanadskog ambasadora. Stvarne događaje Affleck je iskoristio za kreiranje tipičnog holivudskog trilera prepunog banalnih žanrovskih rješenja i u konačnici okrunjenog odom Americi, no početak filma nije navješćivao smjer kojim ga je redatelj kasnije poveo.

Dokumentarističko otvaranje, s nizom odlično montiranih arhivskih snimaka i ugođajnim ženskim glasom u offu, pripovijeda kako su Amerika i Velika Britanija organizirale puč kojim je demokratski izabran sekularni demokrat Mosadek, čiji je glavni grijeh bila nacionalizacija naftne industrije, svrgnut, što je nakon nekog vremena rezultiralo diktaturom šaha Pahlavija. Dugoročna posljedica američkog uplitanja i podrške šahu bilo je jako antizapadnjačko raspoloženje, a sve je naposljetku kulminiralo revolucijom koja je na vlast dovela islamiste. Kad su Sjedinjene Države primile na liječenje odbjeglog Pahlavija, islamistički studenti zauzeli su američku ambasadu, osoblje uzeli kao taoce te zatražili šahovo izručenje. S napadom na ambasadu igrani dio filma i počinje, i to jako dobro jer je Affleck, s osloncem na vrlo dinamičan dokumentaristički prosede, dojmljivo režirao te dramatične trenutke. Nakon raspleta u veleposlanstvu i bijega šestoro djelatnika, na scenu stupa i Affleck glumac, u ulozi CIA-inog specijalista za akcije izvlačenja, a film postupno zaokreće u smjeru trivijalizacije.

CIA-ina akcija sastojala se od toga da se šestoro diplomata izvuku iz Irana kao članovi ekipe fiktivne holivudske produkcije, koji su u Iran tobože došli razgledati lokacije za snimanje SF filma “Argo”. Najzanimljiviji dio Affleckova istoimena ostvarenja trebao je biti elaboriran prikaz te zajedničke mućke CIA-e i Hollywooda, no od toga gotovo da nema ni traga. Konstrukcija lažne produkcije predstavljena je kroz nekoliko nezanimljivih scene, ali još je gore s drugim potencijalno jakim trenutkom filma. Naime, naglašava se kako je ključ uspjeha akcije to da odbjegli diplomati svladaju uloge filmaša, da na kraju od tog procesa ne bismo vidjeli doslovno ništa. Uostalom, teza o potrebi uvjerljivog ulaska u role filmotvoraca naposljetku se pokaže promašenom, ne zbog razvoja događaja u filmu, nego zbog njegova diletantskog scenarija (nagrađenog Oscarom) i autorske usmjerenosti na artificijelnu žanrovsku dramatizaciju stvarnih zbivanja, koja se podvrgavaju najbanalnijim klišejima (akcijskog) trilera. Jednako tako, šestoro ljudi za čije bi sudbine publika trebala strepiti tek su skice od likova, jer zapravo nisu ni važni.

Ono što autorima filma doista jest važno, usprkos kritičkom prologu o američkoj politici i kasnijih opaski na račun notorne agencije, zapravo je slavljenje dva (nikako samo) simbolička stupa američke države, odnosno društva i kulture. Dotadašnja distanca prema CIA-i uspjelom akcijom preobraća se u potpunu afirmaciju, a velik dio zasluga ide i kooperativnom Hollywoodu. Da bi sve bilo na mjestu, razvedeni junak uz državni orden dobiva i zagrljaj svoje privlačne bivše supruge, dok iza njih, na ulazu u obiteljsku kuću, zaleprša američka zastava (?!). Amerika, obitelj i dom iznad svega, žanrovski klišeji ispred ozbiljnijeg strukturiranja, valjda je stoga “Argo” idealan film za Oscara.