Davor Mišković: Ključni problem kulture je izbjegavanje odluka

Davor Mišković, sociolog i suosnivač udruge Drugo more iz Rijeke, jednog od najupornijih i najotpornijih kulturnih subjekata takozvane nezavisne scene koji se desetak godina, najšire kazano, bavi radom u kulturi kroz edukaciju, umjetničku proizvodnju i teorijsku analitiku, govori o statusu kulturnog trenutka u domaćem okruženju i slutećim promjenama čitavog kulturnog polja.

Imate li dojam šutnje o problemima kulture/kulturne politike u javnom diskursu? Čega je to simptom, odnosno posljedica: resantimana, općenite egzistencijalne mizerije, depolitizacije, trivijalizacije – kojim točno redoslijedom?

O kulturnoj politici se ne govori jer nije u fokusu društvenog interesa. U 1990-ima kultura je bila u žiži interesa zbog svoje uloge u proizvodnji nacionalnog identiteta, ali nakon što je iz kolektivnog identiteta nestalo sve što je imalo primjese “jugoslavenskog”, kultura je posve marginalizirana. Svoju je društvenu ulogu odigrala, ali novu nije dobila. Unutar kulturnog sektora ne jenjava rasprava o tome kakva bi nova uloga trebala biti, iako se do šire javnosti probijaju samo oni dijelovi koji kulturu vide kao gospodarsku pokretačku snagu, kulturu u funkciji razvoja turizma i općenite ekonomije. Nije, dakle, baš tako da rasprava o kulturnoj politici ne postoji. Postoji, ali nije društveno relevantna. Drugo je pitanje što je u našem društvu relevantno ako to nisu ni kultura, ni znanost, ni zdravstvo.

Novi modeli očuvanja javne sfere

Ne postoji politički interes za kulturu, a u pristupnom svjetlu EU-a kultura je meko lobističko oružje. Ima li smisla mjeriti status domaće i izvozničke kulture, oblikovane kao imperativ nacionalnog turističkog brenda?

Razlikovanje domaće i strane kulture (i kulturnih proizvoda) uopće nema smisla. Ono što ima smisla jest stvaranje uvjeta za kulturnu proizvodnju koja neće biti samo lokalnog značaja. Ali poseban problem u nas je to što većini kulturnog sektora referentni sistem ne prelazi granice vidokruga. Riječ je o problemu koji kulturna politika treba rješavati utjecajem na promjenu vrijednosnog sustava i redizajna kulturnih ustanova. Konteksti u kojima živimo i radimo sve su sličniji, a problemi koji su nekada bili specifični danas su globalizirani – pogledajmo dubioze uz privatizaciju javnog sektora, odnos prema temeljnim životnim resursima poput prostora ili vode. Nemoguće je od kulturne proizvodnje očekivati da stvara “nove” posebnosti. U tom smislu, logika kulturnog turizma, koji počiva na specifičnostima, doista nema veze s kulturom nego tek s marketingom, logikom brendiranja koja u uniformnosti nalazi tobožnje “nove vrijednosti”.

Radite u specifičnim uvjetima kulture između tržišta, hijerarhiziranih i mrežnih organizacijskih odnosa. U neoliberalnim okolnostima, po kojima kultura kao javno dobro u najvećoj mjeri “ispada” iz državnog budžeta, paradigme će se promijeniti: kako vidite situaciju?

Istina je da se sužava prostor onoga što smatramo javnim dobrom i da je sva kulturna proizvodnja u procesu izuzimanja iz javnoga prostora u privatni. Pa ipak, vidim i suprotne sile, one koje se zauzimaju za javni prostor i pronalaze nove modele očuvanja javne sfere. U tom smislu, velike nade polažem u tzv. civilno-javna partnerstva. Potencijal povezivanja privatnog interesa, ali ne onog motiviranog profitom, s javnim je novost za sve nas. Nova institucija poput zagrebačkog Pogona, primjerice, predstavlja model u kojem se afirmira privatni interes koji je društveno konstruktivan i koji doprinosi očuvanju javne sfere.

Promijenit će se status institucionalne i nezavisne kulture, na čijoj je sceni stasala generacija sposobnih kulturnih menadžera. Što je ključno da se okrene kompletna upravljačka matrica u kulturi?

Upravljanje smatram ključnim problemom u kulturnom sektoru u Hrvatskoj. Ključni moment u upravljanju je odlučivanje, a čitav model upravljanja kulturom u Hrvatskoj počiva na izbjegavanju odluka. Zbog toga je upravljanje svedeno na održavanje ravnoteže, na to da ne padnemo. Kao što je još Herbert Simon pokazao, ljudi ne donose najbolje nego one odluke koje ih zadovoljavaju: one koje omogućavaju neposrednu egzistenciju. Motivacija svih sudionika u odvažnijem, odgovornijem donošenju odluka, koje premašuju interese suhog preživljavanja, jedini je način da promijenimo moment upravljanja u hrvatskoj kulturi. Naravno, teškoća je u tome što i tu ključnu odluku moraju donijeti oni koje općenito zadovoljava održavanje statike. Svaki iskorak za njih bi bio rizik gubitka ravnoteže, gubitka pozicije.

Svi aspekti mobilnosti

U istraživanju o riječkoj kulturi koje ste radili od 2009. do 2011. pišete i o opsesivnoj fokusiranosti EU-a prema mobilnosti, kulturnoj difuziji. Shvaćaju li domaće lokalne zajednice da je umjetnička mobilnost financijski fundirana?

Mobilnost svakako ima pozitivne i negativne aspekte, ali ono što je važno jest njezino uklapanje u cjelokupnu neoliberalnu matricu koja zahtijeva stalnu potrošnju i tako generira rast. Naše lokalne umjetničke zajednice vlastitu nemobilnost razumijevaju isključivo u tim negativnim kategorijama, u nedostatku sredstava za mobilnost. S druge strane, mobilnost ima i pozitivne aspekte u razumijevanju vlastitog konteksta i djelovanja. Naime, pojam se ne odnosi isključivo na mobilnost proizvoda, nego i na mobilnost znanja, vještina, ljudi. Neoliberalna matrica mobilnost uglavnom shvaća vrlo usko, u smislu mobilnosti roba, što je problem u shvaćanju njezine vrijednosti. Trebali bismo valorizirati drugačiju svrhu mobilnosti: u odnosu na ono što ona može i treba biti, a ne samo u odnosu na ono što ona trenutno predstavlja.

Analizirajući organizaciju kulturne proizvodnje u Rijeci, govorite i o “ceremonijalnom diskursu” kulturne javnosti. Je li on dominantan u riječkoj kulturi i/ili širem domaćem prostoru?

Ceremonijalni diskurs kulturne javnosti dominantan je u hrvatskoj kulturi. Jednostavno rečeno, radi se o kukanju nad stvarnošću koje postaje ritualom, a taj iscrpljuje potrebu za kritikom i djelovanjem. Dakle, stvorimo diskurs koji je poticajan za promjene, ne zadovoljimo se jadikovkom. Boris Buden je na jednom predavanju govorio o dominaciji ceremonijalnog diskursa u hrvatskim medijima, pa će biti da je on širi od onoga što, u najširem smislu, nazivamo kulturom.