Čudo hrvatske naive

Ljubavnici i luđaci

Svašta živ čovjek može postići ako to dovoljno snažno poželi, pa i otmičare aviona prikazati kao Crvenkapice. Ali ne može baš svatko naći državnu televiziju da mu takvu bajku emitira. Upravo takvo čudo hrvatske naive priuštila nam je u subotu navečer Ljiljana Bunjevac Filipović, čiji je apologetski dokumentarac o Zvonku i Julienne Bušić državna televizija prikazala u prime timeu.

Film otkriva najstrože čuvanu tajnu Bonnie & Clydea hrvatske emigracije: Zvonko Bušić bio je, kako vidimo u filmu, glup kao mlinski točak! “Hrvati su”, kaže Bušić obrazlažući akciju zbog koje je osuđen na doživotnu robiju, “bili ozloglašeni i ja sam imao potrebu kriknuti protiv toga.” Kako bi pokazao da Hrvati ne zaslužuju loš glas – oteo je avion! Usput je u nj unio lažni eksploziv, dok je u ormariću podzemne željeznice ostavio bombu, pa je prilikom demontaže jedan policajac poginuo. “Zašto sam uzeo američki zrakoplov? Da sam uzeo albanski zrakoplov, to ne bi bila nikakva promidžba”, kaže Bušić, koji je stvar zamislio kao neki zračni piknik. “Kako sam ja to zamišljao, sve će proći dobro, s putnicima ćemo postići najveću suradnju i razumijevanje, a onda će, kada se sve završi dobro, velikodušni Amerikanci naći razumijevanje za sve patnje hrvatskog naroda…”

Ideja sigurno spada među najlucidnije koje je čovječanstvo dosad imalo prilike čuti. No Bušićev plan – vidimo dalje iz filma – sadrži niz dopunskih elemenata, koje možemo opisati kao kongenijalne. Recimo, otmicu zrakoplova Bušić naziva “pozajmicom”, pa objašnjava da je upotrebu aviona Amerikancima mislio – platiti. Vraćam vam avion i putnike, koliko sam dužan? A PDV? Hvala, doviđenja. Tako je to Zvonko zamislio, pa zaglavio na doživotnoj robiji.

“Julie je izgledala više kao stjuardesa”, kaže Frane Pešut, jedan od sudionika akcije. “Ja sam držao bombu otraga, Julie je objašnjavala da mi nismo Arapi ni nasilnici…” Ova distinkcija – mi nismo Arapi ni nasilnici – koju je autorica ostavila u filmu jer u njoj očito ne prepoznaje fašizam, sama po sebi pokazuje vrijednosni sustav koji je porodio ovaj uradak. Biti Arapin, biti Drugi, u tom je sklopu identično nasilju po sebi. Drugi je “korozivno drugačiji”, Drugi je zlo, naročito ako je pritom i obojen. Što bi, međutim, bilo da neki Arapin pozajmi avion Croatia Airlinesa, kako bi dokazao da su Arapi bezrazložno na zlu glasu? Bi li Lili Bunjevac snimila film “Ljubavnici i luđaci”, kičerskog naslova koji politički amnestira cijelu akciju, a estetski je na nivou bakinog spomenara?

“Ja sam postavio u gradu pravi eksploziv da bih dao na ozbiljnosti cijeloj situaciji”, dodaje Zvonko koji bi, da je danas odradio svoju zamisao, završio u Guantanamu (procjena: Miloš Vasić), suočen s “pojačanim tehnikama ispitivanja”, ali je imao sreću da mu se napad lucidnosti javio 1976. godine.

Kada je prije mjesec dana HTV emitirao film “Valter brani Sarajevo”, u “Temi dana” neki je lokalni mudrac s diplomom iz ONO i DSZ-a izjavio kako “filmovi o partizančinama” navode ljude na terorizam. Na što bi onda ljude navodili romantizirani ljubavni filmovi o teroristima? Vrag će ga znati, ali nas navode na razmišljanje o katakombama HTV-a. U njih su svi dosadašnji režimi pospremili bivše urednike, ostavivši ih na visokim plaćama, dajući im privilegiju posvemašnjeg nerada (Sutlić, Lončar itd.) ili privilegiju nekakvog “rada” svakih nekoliko godina. Snimajući ovaj film, Ljiljana Bunjevac Filipović očito je protutnjala solidnim komadom Amerike. Otkako je nema u središnjem Dnevniku (a otišla je 2000. godine) snimila je možda pet-šest dokumentaraca. Goran Milić tu normu odradi za jedan kvartal. Tu jedinstvenu poziciju zaradila je ulaskom u Glavni odbor HDZ-a sredinom devedesetih godina i jedinstvenim laudama Poglavaru (“U domaćoj i svjetskoj javnosti vlada golemo zanimanje za zdravlje predsjednika Republike Hrvatske, doktora Franje Tuđmana. To nimalo ne iznenađuje jer je predsjednik Tuđman utemeljitelj hrvatske države, državnik iznimnog ugleda u svijetu”).

Navodno danas na Prisavlju egzistira cijeli “komitet pedesetorice” bivših urednika koji imaju visoke koeficijente – pretplatnici ih plaćaju 20 do 30 tisuća kuna bruto – a da pod milim bogom ništa ne rade. Svaka kuna koji se izdvaja za tu parazitsku strukturu, a koja ni u naponu snage nije vrijedila pišljiva boba, djelujući kao transmisija vladajućih politika, oduzeta je od pravih profesionalaca, unutar kuće i izvan nje. Kada bi Goran Radman poslao u mirovinu samo ljude koji, recimo, u posljednje dvije godine nisu uradili ama baš ništa, mogao bi zacijelo financirati velik broj dokumentarnih i igranih filmova, zavrtjeti vanjske produkcije, oživjeti omlohavjelu scenu, pokrenuti novi ciklus. Pojave poput naše sineastice Lili Bunjevac, koja u dvije godine snimi sat i pol filma, mogu si priuštiti televizije poput katarske Al Jazeere, ali one si ipak ne bi dozvolile zaljubljenički uradak na temu terorista. Ma kako glupi i simpatični bili…

Dobro jutro, Hrvatska

Objašnjavajući prevenciju i terapiju helikobaktera, dr. Milan Kujundžić – onaj koji je za prsa izgubio predsjedničko mjesto u HDZ-u – u dva navrata ponavlja kako bi određenim skupinama ljudi preventivni pregled bio “potrebit”, a pogrešnu stvar doktor označavaj riječju “grješka”.

Jezični savjetnik veli da pridjev “potrebit” znači “koji u čemu oskudijeva, koji treba tuđu pomoć”, recimo potrebite stradalničke obitelji. Dakle, ne treba ga upotrebljavati u značenju pridjeva “potreban”. Kada, daklem, o svemu još jednom razmislimo, iz ove ćemo jednostavne greške izvući nekoliko zaključaka. Prvi je da se dr. Kujundžić nije ubio čitajući knjige, osim vjerojatno medicinskih. Drugi je da baš i nije obilazio pučke kuhinje, ubožnice, karitase i slične ustanove, naročito ne crkvene, jer bi tamo vidio, čuo ili pročitao tu riječ. Treći je da će, birajući između raznih leksičkih opcija, uvijek izabrati onu koja mu zvuči najpravovjernije, makar bila i kriva – a pravovjerje je uvijek krivo. “Proturječje, zastranjivanje, radosna nepovjerljivost, veselje na izrugivanju, znaci su zdravlja; sve Bezuvjetno pripada u patologiju”, reći će Nietzsche u “S onu stranu dobra i zla” i pritom biti debelo u pravu…