Genocidne bube u glavi
Nakon Jadranke Kosor i Boruta Pahora, i Ivo Josipović i Boris Tadić održali su prve pokazne vježbe iz nečega što se već može nazvati – izletničkom diplomacijom. Ukazavši se potpuno nenajavljeno u Opatiji na “susretu bez kravata”, uz dobro režirano čavrljanje pred kamerama o sportu i turizmu, htjeli su očito pripremiti svoje dvije zemlje na novo razdoblje odnosa u ex-ju regiji, kada i slastan ručak ili posjet nekoj izložbi mogu biti dovoljno dobar razlog da se sastanu.
Nema veze što se unaprijed znalo da će se njih dvojica već za dva-tri dana ponovno sresti u metropoli Evropske unije, na Bruxelles forumu 2010, čak je to mogao biti i razlog više da se odvojeno vide. Regijom su naočigled počeli puhati neki novi vjetrovi, kada se dojučerašnjim nezaobilaznim političkim sponzorima Washingtonu i Bruxellesu šalje poruka da ovdašnje zemlje sada žele i same pokušati konsolidirati odnose i dati im novi, viši zamah. Tek će se vidjeti koliko je ta poruka iskrena i, još više, dovoljno sazrela da bude tempirana na dulji rok, ali zasad je nedvojbeno da je postala osobito aktualna nakon zapadnobalkanske konferencije na Brdu kod Kranja.
Pritisak Bruxellesa
Taj prvi summit ex-ju zemalja nakon raspada Jugoslavije doživio je neuspjeh vjerojatno najviše zato što su ga Amerikanci kao inicijatori zamislili kao nametnuto mirenje Srbije i Kosova. I onda to stavili u zadatak formalnim organizatorima, Sloveniji i Hrvatskoj, koji tome nisu bili dorasli, te stvarnom, Evropskoj uniji, koja se toga nije htjela prihvatiti. Rezultat je da je ta po mnogo čemu povijesna konferencija mogla završiti čak kao korak nazad a ne naprijed, i Josipoviću i Tadiću ide neosporno u zasluge što su to preduhitrili. Sastanak u Opatiji prvi je ozbiljan signal da ovdašnje države nisu više u normalizaciji međusobnih odnosa narkotički ovisne o vanjskoj pomoći, nego da su spremne i same preuzeti odgovornost za to.
E sad, lako je to reći, problem neće nestati samim tim što su ti sukno i škare u vlastitim rukama, jer sada treba donijeti odluku – što i gdje rezati. To se najbolje vidi na primjeru međusobnih tužbi za genocid, pri čemu su dvije strane vjerojatno i spremnije na njihovo povlačenje nego što javno priznaju. Ali, dogodilo se ono na što su samo rijetki na vrijeme upozoravali. Jednom podignute, te tužbe poslije jedva da se mogu povući, jer funkcioniraju kao luđačke košulje koje teško možeš skinuti a da ne izazoveš novu plimu pseudopatriotskih proklinjanja i naricanja. Tako je Josipovićev stav da te tužbe nisu “same sebi svrha” i da ih treba povući kada se steknu uvjeti (kazne ratni zločinci, rasvijetli sudbina nestalih…) naišao na žustro, umalo i psovačko, protivljenje provladinih braniteljskih udruga. Zatim se oglasila i Jadranka Kosor, upozoravajući Josipovića da se ne zalijeće, jer zadnju o tome ima njena Vlada, a ona o tome još nije zauzela ni početni, načelni stav.
Zbilja, ovo je sklizak teren, na kojem se nije uvijek sigurno na nogama osjećao ni Franjo Tuđman, koji je i odobrio odluku o podizanju te tužbe (popustio je nagovaranjima tek 1999. godine, kada je bilo jasno da njegov kompanjon Milošević broji posljednje dane na slobodi i da s njim više ne može računati). Jer, svi oni koji su na neki način sudjelovali u toj tužbi, a to uključuje, da se ne zaboravi, i pravnika Ivu Josipovića, morali su znati da je prilično kretenski podizati tako olovno tešku, najtežu optužnicu, a onda tražiti odstupnicu u politički udešenoj “izvansudskoj nagodbi”.
Jednostavno, kada nekom staviš na dušu genocid, ne ostavljaš ni sebi ni njemu prostora za povlačenje, ne znam kako dobro sročen kompromis bio, a da to ne bude novo ubijanje žrtava tog s ničim usporedivog, apsolutnog zločina. Zato treba smoći snage da se otvoreno i jasno kaže da genocida nije bilo ni sa srpske ni s hrvatske strane. No, u Hrvatskoj nema nitko petlje da to eksplicitno i bez mucanja izgovori, a ni u Srbiji nitko ne žuri da pomogne tim hrvatskim mucavcima. Tako i ugledni beogradski pravnik Vojin Dimitrijević ovih dana u “Politici” samo kaže da je tužba Zagreba neosnovana već zbog toga što optužba za genocid nikada nije podignuta ni pred hrvatskim sudovima, i to je, bez sumnje, točna i važna konstatacija. Ali, ona bi bila kompletna tek ako bi se reklo da se ni u pravosudnim ni ozbiljnim političkim krugovima u Srbiji nije dosad hrvatsku stranu teretilo za genocid. Tek time izreklo bi se s one strane Dunava ono što vapijuće nedostaje i s ove, a to je da su obje optužnice, i hrvatska i srbijanska, politički isfabricirane i lažne. Točka.
Ali kako tu točku nema tko staviti, reagirali su iz centrale EU-a – gdje gaje duboki prezir prema jugoslavenskim ratovima – “preporučivši” navodno Hrvatskoj da povuče tužbu za genocid. Tako bi se, kaže za “Slobodnu Dalmaciju” neimenovani briselski izvor, olakšalo položaj Borisu Tadiću, koji se ionako teško nosi s problemom Kosova, a dok se tu ne nađe rješenje, sve zemlje Zapadnog Balkana bit će blokirane u napredovanju prema Uniji. Tko zna je li anonimni evropski diplomat baš do zadnjeg slova dobro citiran, ali iz hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova ništa nisu htjeli prepustiti slučaju i smjesta su demantirali cijelu njegovu izjavu. Nikakvo čudo, službeni Zagreb jedva se nosi i sa spekulacijama da će Hrvatska samoinicijativno povući tužbu, a od toga da bi to mogla učiniti pod pritiskom Bruxellesa doslovce ga hvata užas.
Popravljanje Mesićeve štete
I gdje smo sada? Po svemu sudeći, bliže kraju početka nego početku kraja. Tadić i Josipović odlično su odradili prvu dionicu upoznavanja i zbližavanja, poništivši u samo nekoliko dana štetu koju je napravio Mesić (srozavši se u posljednjim mjesecima mandata od inicijatora relaksiranja odnosa u regiji do inatljivog troublemakera). Sada su već negdje na razini koju su u nekoliko tjedana postigli Jadranka Kosor i Pahor, s tim da je veliko pitanje mogu li se te dvije stvari ozbiljno uspoređivati. I kada najviše eskaliraju, hrvatsko-slovenski sporovi opterećeni su s daleko manje naslaga iz dalje i bliže prošlosti nego hrvatsko-srpski, što znači da su po dubini inferiorni otprilike koliko su jezera inferiorna moru. Jasno, kada iza sebe imaš kao ocean debelo povijesno nasljeđe, a ispred sebe tako zaguljenu misiju kao što je istjerivanje genocidnih buba iz glave, tada si suočen s realnom mogućnošću da sve ode utaman. Dakle, da se najnovije otopljavanje između Hrvatske i Srbije raspline prije nego što donese prve opipljive rezultate. Pred tom mogućnošću svojedobno se zamislio i hiperaktivni Zoran Đinđić, koji je smatrao da se bremena prošlosti treba u najbržem roku osloboditi. Ali, onda je realno procijenio da se najprije treba prihvatiti lakših, brzo rješivih pitanja, a teža, zasićena kolektivnim resentimanima, ostaviti za kraj.
Josipović i Tadić odabrali su drukčije, bacili su se u bujicu najtežih pitanja, i sada je vrlo dvojbeno može li se takav pristup održati na vodi ili će ga progutati mutni vrtlozi strasti koje su preživjele devedesete. Dodatni hendikep je što se u međuvremenu Pahor suglasio da se arbitražni sporazum s Hrvatskom stavi na obavezujući referendum (dosad je pristajao samo na savjetodavni), jer je normalizacija na relaciji Ljubljana-Zagreb bila evidentno poticaj i za normalizaciju Zagreb-Beograd. Sada trilaterala Ljubljana-Beograd-Zagreb ostaje na jednoj nozi i pitanje je koliko bez novih poticaja može izdržati.