Posljednji pozdrav “staroj kurvi”
Enrique Vila-Matas: Dublineska (Edicije Božičević, Zagreb, 2012; sa španjolskoga preveli Matija Janeš i Ana Marija Drmić)
Prijevod “Dublineske”, pretposljednjeg romana poznatoga katalonskog pisca Enriquea Vila-Matasa, dočekan je kod nas oduševljenjem kritičarki i kritičara, ali i skromnim medijsko-promotivnim ehom. Ništa neobično: em ga je objavila kuća koja nakladništvo shvaća kao tihi obrt posvećen manje glamuroznim književnim vrijednostima, em je riječ o autoru koji piše u “nepopularnoj” tradiciji dijaloga s vlastitim prethodnicima iz postmodernistički razmrvljenoga kanona svjetske književnosti. Takva se literatura hrani sama sobom, poput “introvertnog kanibala”, kako je to u svojoj kritici romana u “Guardianu” opisao argentinski autor Alberto Manguel, pa stoga i ne računa na spektakularan recepcijski vatromet izvan krugova pasioniranih bibliofila.
Glavni lik romana Samuel Riba “pripada sve rjeđoj lozi učenih književnih izdavača”: svoju je nakladničku kuću nedavno zatvorio i sada, star i depresivan, tone u bračnu rutinu i provodi dane surfajući internetom. Iz letargije se, potaknut neobičnim snom, odlučuje iskobeljati “engleskim skokom” – odlaskom u Dublin, na Bloomsday, poznato jednodnevno obilježavanje dana radnje “Uliksa” sredinom juna. Sa sobom vodi trojicu prijatelja kako bi, u svojevrsnom “stvarnosnom” pastišu čuvene epizode pogreba iz Joyceova romana, ispratili u vječna lovišta književnost, “staru kurvu”: naslov “Dublineska” Vila-Matas je posudio iz pjesme Philipa Larkina o sprovodu legendarne dablinske prostitutke. Slijedeći intertekstualni entuzijazam njegova pripovjedača, hrvatske čitateljice i čitatelji na ovom će se mjestu vjerojatno prisjetiti antologijske “Addio Pola” Daniela Načinovića, koju su krajem osamdesetih proslavili Franci Blašković i njegovi indie indijanci; a kada Pulu spomenemo u književno-turističkom kontekstu, onda ni Joyce nije daleko…
Baš na ovakvim asocijativno-aluzivnim bljeskovima gradi Vila-Matas svoju priču. Od Rimbauda, preko Cortázara, Amisa i Barnesa, pa do Austera, ulančavaju se citati i reference, a dvije figure imaju pritom povlašteno mjesto: osim Joycea, čiji se visokomodernistički diskurs razvijao kroz hipertrofiju nadopisivanja, dodavanja i usložnjavanja, tu je i njegov mlađi prijatelj i svojevrsni antipod Samuel Beckett, koji najavljuje postmodernu ogoljenim, reduciranim, siromašnim pismom. Pripovjedač “Dublineske” svjestan je, dakle, vlastite nezavidne pozicije na samom kraju tako ocrtanog lûka “uspona” i “pada” novije književnosti, lûka čiju silaznu putanju podebljavaju najavljena “smrt tiska” u vremenu digitalizacije i barthesovska “smrt autora”.
Problemi s kojima se hrva, dakle, odavno su poznate nevolje postmodernizma: što reći ako je već sve rečeno, kako pisati ako nema načina da se napiše nešto zbilja drukčije? A poznati su i odgovori koje nudi: rekombiniranje tuđih motiva, refleksivna metatekstualnost, eksplikacija vlastitih postupaka… Izvedba je pritom vrlo vješta: vrijedi, recimo, obratiti pozornost na suptilnu implicitnu ironiju “engleskog skoka”, jer Samuel Riba s one strane La Manchea pronalazi dvojicu irskih velikana koji su, znamo, sami poduzeli nešto sasvim suprotno, nešto poput “evropskog skoka”, bježeći iz Dublina na kontinent. Pa ipak, Vila-Matas nije na kraju romana ponudio ništa više od mutne nade da će autor, možda, nekako uspjeti preživjeti vlastitu smrt, da još uvijek ima prostora za inovativne, neusporedive pripovjedačke glasove.
Njegov nije jedan od takvih: iako “Dublineska” zaslužuje sve dobivene pohvale, iako je napisana umješno i zasigurno spada među najzanimljivije prijevodne naslove objavljene prošle godine kod nas, ničim ne prekoračuje poznate poetičke horizonte niti uspijeva pronaći izlaz iz notorne slijepe ulice postmodernizma.