Partnerstvo za razvoj?

U zaoštravanju retorike koje je iz različitih razloga – pa se zato nekima čini i bez ikakvog – na djelu zadnjih tjedana, svi vide niz redukcija i transfera u političkom polju. Glavna linija prigovora može se, u najgrubljim crtama, svesti na konstataciju – ma koliko do nje došlo i iz suprotnih motiva – da dok se političari bave identitetskim borbama i velikim ideologijama, zemlja ekonomski propada. Umjesto da se i ovaj put bavimo dijalektikom identitetskog i opće političkog, što nam je – i po zadanosti manjinskog položaja – stalna tema, pokušajmo učiniti obratno i pogledajmo kako se neke političke vrijednosti prelamaju u samom, naoko neovisnom, ekonomskom polju. Možda ga tako barem na tren uspijemo postaviti s glave, na kojoj beznadno dubi, na noge, kojima bismo i mi mogli potrčati.

Društvena situacija koju smo nazivali tranzicijom, prvenstveno u hladnoratovskom smislu, prijelazom iz navodno neslobodnog u navodno slobodno društvo, pokazuje se na svome “kraju” kao, u zadnjoj konzekvenci, puki prijelaz iz jednog podruštvljenijeg oblika proizvodnje viška vrijednosti u ovaj drugi, više asocijalan. U ponekad oblikom i revolucionarnim, no sadržajem uglavnom retrogradnim procesima postoji dakle linija ozbiljnog diskontinuiteta, ali i kontinuiteta s prethodnim razdobljima. Najsažetije, ona se sastoji u već više od dva stoljeća bitno neprekoračivom horizontu – uz sve socijalističke intervencije u njega – proizvodnje viška vrijednosti, kao temeljne zakonitosti društvenih odnosa.

No da bi vlasti – ekonomske i političke – uspjele nametnuti nove oblike društvenog iskorištavanja u ekspandirajućem ekonomskom polju, uvode se nove “vrijednosti” pri ocjenjivanju stanja većine društvenih odnosa. To, bazično ekonomicističko (a to znači istovremeno širenje ekonomske logike tamo gdje je prije nije bilo, ali i sužavanje njezinog političkog značenja tamo gdje je, primjerice u povijesti radničkog pokreta, već bilo kritički prokazano) “prevrednovanje svih vrijednosti” za cilj ima pokušaj nametanja novog društvenog konsenzusa o zajedničkom životu. Tome služe svi oni, pomoću različitih ekonomskih i političkih PR-ova, inscenirani događaji koji reklamiraju razna “partnerstva za razvoj”, ne na kraju i EU kao jedno takvo kontinentalno partnerstvo. Ta simulacija poštivanja svih mnijenja u društvu – shvaćenom prvenstveno kao agregat identitetskih grupa, a ne kao sukobljavanje interesnih grupa, klasa i slojeva – u dosizanju društvenog konsenzusa o razvoju države i društva, svjedoči da je bivši konsenzus, što se vladajućih tiče, razvrgnut. I da bi oni rado vidjeli što više ritualnih zaklinjanja u novi. Stari, razvrgnuti društveni konsenzus jest onaj koji su radničke i vladajuće klase uistinu djelomično postigle u doba razvoja tzv. države blagostanja, uz sve razlike periferije i centra, i na istoku i na zapadu Evrope. Novi društveni konsenzus, koji nam nude svi naši politički dvorovi – bez obzira na to jesu li dvorjani grupirani oko SDP-a, HDZ-a ili Ureda predsjednika – i njihovi mediji glavne struje (i sada kada te frakcije “ratuju” za vlast i moć, ne na kraju i ekonomsku, a što neuključeni mogu vidjeti samo kao buru u čaši vode), sadrži iste sastojke, od kojih gotovo nijedan nije “izvorni hrvatski proizvod”. Radi se o mješavini konzervativizma (s moćnom ulogom Katoličke crkve u reguliranju svakidašnjeg života velikog broja ljudi), nacionalizma (stvaranje granice između “nas” i “njih”, proizvodnja drugih) i neoliberalizma (od države organiziranog povlačenja nje same iz raznih sektora, naročito kulturne nadgradnje, redukcije prava, reklamiranja tržišta kao oblika demokracije). Vladajući vladaju uglavnom proizvodeći razne kvalitete i kvantitete reketa s obzirom na ove dominantne vrijednosti, čuvajući nas od sebe samih. Ali posebno i u ekonomskom polju.

Najkarakterističniji oblik ovog novog postizanja političkih ciljeva ekonomskim sredstvima jest napad vladajućih na socijalnu državu. Ona je označena ne samo kao pogubna po gospodarstvo koje ne može postati privredom, već i kao nepravedna. Jer navodno zatire razvoj, preskupa je, te stvara lijene i gotovanske državljane, koji hoće prava bez da imaju odgovornosti. Iako je sada, kada kriza ubire svoj danak u rastućem broju nezaposlenih, teško i dalje braniti stav kako su dugotrajno nezaposleni sami krivi za svoju nesretnu sudbinu, stav da rad – shvaćen naravno kao nužnost služenja kapitalu, a ne možda kao stvaralačka praksa – mnogima još nije prva vrijednost, on će još dugo ostati lajtmotiv i “lijevih” i desnih na ovim prostorima. Vrijedni, radišni, sposobni i inovativni ljudi prisiljeni su plaćati previsoke poreze, izdržavati lijene i nesposobne protuhe, naročito one uhljebljene u državnim službama itd. i sl. Zbog svega toga treba, kažu “politički neutralni” neoliberalni ekonomisti, redefinirati naša tradicionalna, dakle zastarjela, shvaćanja pravde, solidarnosti, jednakosti i slobode. Svaki zaposleni ima pravo da uživa u cjelokupnom svom dohotku koji je ostvario, te on treba biti samo njegov. Ako je ikakvo oporezivanje uopće pravedno, onda ono mora biti po jedinstvenoj poreznoj stopi. Potrebno je uvesti negativnu solidarnost, tj. zabraniti da novac odlazi od onih vrijednih i sposobnih radnika u realnom sektoru nesposobnima u područjima kulture i socijalnih transfera, koji nisu u stanju ostvarivati dohotke u tržišnom takmičenju.

Do kuda može ići sloboda shvaćena individualistički a na račun drugih, tek ćemo naučiti, integriramo li se u budućnosti još jače u vladajući euroatlantski svijet, gdje recimo američki neoliberalni ekstremisti tvrde da bi univerzalno socijalno osiguranje demotiviralo sposobne u kompetitivnim vještinama, bez kojih nema svjetski uspješne privrede. Ideja građanske jednakosti otpravljena je u nas (o)lako, plašenjem socijalističkom uravnilovkom, kao dakle duboko nepravedna, pošto potire pozitivne posljedice investiranja pojedinaca u vlastiti razvoj. Oni na rubu društva, ukratko, moraju osjetiti posljedice za svoj samoskrivljeni položaj, do čega su došli krivim izborima u društvu inače vladajuće slobode volje. A onima koji ekonomski uspijevaju, taj je uspjeh po sebi i nagrada i preporuka za bolje mjesto i na drugom svijetu.

Zato kada se ovih tjedana puno priča o “povratku u 1990-e” i prijetnji od desnog, a sada i od “lijevog” ekstremizma, treba iskoristiti priliku ne za doslovno ponavljanje, već za isticanje onoga što je u civilnoj obrani od fašizma tada uglavnom nedostajalo. A to je uvid da postfašizam ne nastaje samo na polju “kulturnih ratova” – kod nas konkretno na polju realnih sukoba fiktivnih “hrvatskih” i “srpskih” identiteta – već prvenstveno na gore skiciranoj nemogućnosti postizanja “novog društvenog konsenzusa”. Jer njegovi su temelji od početka protunarodni. Podjelama na “Hrvate” i “Srbe” alternativa zato ne može biti zajedničko “partnerstvo za razvoj” građana Hrvatske, već samo zajednička borba hrvatskog i srpskog naroda protiv tako “ekonomski” postavljenog društva.