Spomen-ploču u Stajićevo i Loru

Savjetnik predsjednika Ive Josipovića za branitelje, poznati vukovarski borac Predrag Matić Fred uzburkao je duhove prijedlogom da se objavi registar branitelja. Prijedlog je dočekan na nož, prvenstveno od strane Josipa Đakića, predsjednika nekada izuzetno moćne HVIDR-e. Đakić je izjavio kako Matić ima skriveni motiv, a to je dobivanje generalskog čina koji do sada nije dobio nijedan vukovarski branitelj.

Predsjednik veterana Prve gardijske brigade Vinko Mažar izjavio je pak kako Matić nije dragovoljac, jer ga je na ratište u Vukovaru tek u listopadu 1991. privela Vojna policija. Mažaru se priključio i predsjednik Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara Damir Jašarević, koji je s Matićem bio u logoru Stajićevo i koji traži da se provjeri kako je Matić dobio 80 posto invaliditeta. Jašarević je ogorčen i zato što je Matić objavio fotografiju s, kako Jašarević tvrdi, kumom Draganom Lapčevićem, koji je u Vukovaru 1997. osuđen za ratni zločin.

O prijedlogu da se objavi popis branitelja i o teškim optužbama izrečenim na njegov račun razgovarali smo s Predragom Matićem, koji je po mnogo čemu netipičan hrvatski i vukovarski branitelj. Najprije, Matić je fakultetski obrazovan. Pedagogiju je završio prije rata. O svom ratnom putu objavio je bestseler “Ništa lažno”. Knjiga demistificira brojne legende iz vukovarske bitke, poput one o stotinama tenkova koji su navodno odletjeli u zrak na Trpinjskoj cesti. Matić, koji se borio u Hercegovačkoj – jednoj od ulica koje sijeku Trpinjsku – kaže da ih je uništeno oko 40. On sam uništio ih je osam plus jedan transporter. Za svaki uništeni tenk ima brojne svjedoke. Kaže kako je broj od 40 zaustavljenih tenkova dovoljno velik, pa nema razloga da se to herojstvo preuveličava.

Merčep mi je rekao da nisam normalan

Je li vas iznenadila količina napada zbog vašeg prijedloga da se objavi registar branitelja?

– Nažalost, mnogi ljudi još žive u prvoj polovici devedesetih godina i misle da se problemi rješavaju argumentom sile, a ovo je 21. stoljeće u kojem se razgovara silom argumenata. Kada takvim ljudima ponestane argumenata, kreće vrijeđanje, laganje i podmetanje. Ja se na takve stvari još uvijek nisam navikao. Imam sreće jer je moj životopis, već deset godina, javnosti predstavljen na 400 stranica i svi koji imaju primjedbe mogu reagirati. Upravo je izišlo sedmo  izdanje knjige koja je do sada prodana u više od osam tisuća primjeraka. U devet godina, otkad se pojavila na tržištu, bilo je dovoljno vremena za prigovore, tako da je jasno da oni danas imaju političku pozadinu. U knjizi spominjem 370 ljudi koji su do sada u javnosti šutjeli. Moj je ratni put u njoj opisan do detalja. Ali, u redu, rekao sam sto puta i opet ponavljam: reviziju sam prošao i spreman sam je ponoviti, i to kao prvi branitelj u nizu, ako će to kritičare zadovoljiti.

Recite konkretno, kada ste i na koji način obukli uniformu i stupili među branitelje grada heroja?

– Dakle, kao što i u knjizi opširno piše, gdje god se nešto događalo, nisam bio sam. Uvijek sam imao svjedoke. Tako je bilo i tog 15. lipnja 1991. Naš dragi prijatelj Nikola Živković, danas nažalost pokojni, doveo me zajedno s bratom i trojicom najboljih prijatelja u Ured za obranu, gdje smo se prijavili. Interesantno je da u ovih 15 godina nitko nikada nije prozvao nekoga od njih koji su se sa mnom prijavili, nego samo mene. Osim toga, zanimljiva je još jedna stvar o kojoj se šuti. Naime, Tomislav Merčep je tri do četiri tisuća potvrda o pristupanju HV-u izdao s datumom – 1. svibanj 1991. Tako isto i mom bratu i prijateljima koji su se uključili, ponavljam, 15. lipnja. Ni ovih ostalih nekoliko tisuća nije se uključilo taj dan. Dobro, vjerojatno netko i jest, ali velika većina nije. To je napravljeno tako da svi budu evidentirani od datuma koji se vodi kao početak ratnih zbivanja u gradu, iako je pravi rat počeo kasnije.

Koliko mi je poznato, ja sam jedini Vukovarac kojem u vojnoj knjižici piše 15. lipanj. Svima ostalima piše 1. svibanj. Ja sam kod Merčepa na tome inzistirao, a on mi je rekao da nisam normalan. Tada nije bilo ni oružja, pa smo samo figurirali kao vojska, ali od 3. rujna 1991. zadužio sam pušku i borio se do zarobljavanja.

A što je s Đakićevim optužbama da sve ovo oko registra radite kako biste dobili generalski čin?

– Užasno me vrijeđa ta priča. Taj čin ne donosi ništa konkretno, to je samo moralna satisfakcija, to je počasni čin. Tisuće činova je podijeljeno kada su ljudi išli u mirovinu i ja sam također tražio, jer je takva bila praksa, da mi se dodijeli počasni čin poslije umirovljenja. Međutim, predsjednik Josipović uopće ne zna da sam ikada tražio generalski čin, jer sam odlučio nastaviti tražiti ono što mi, smatram, pripada tek kada odem s ove dužnosti, upravo zato da ne bi ispalo da sam je prihvatio radi nekog osobnog interesa. Kada odem iz Ureda predsjednika nastavit ću se boriti za taj čin, jer su i pravda i pravo na mojoj strani. Kada me žele poniziti, mnogi kažu kako sam bio običan borac i kako u borbi nisam imao nikakav viši čin. Nikada to nisam tajio ni tvrdio suprotno. Moji činovi, a imam čin brigadira, rezultat su karijere koju sam napravio u Glavnom stožeru, u kojem sam domovini služio godinama. Čin brigadira dobio sam 1998. godine.

I Srbi su bili u HV-u

Damir Jašarević, predsjednik Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara, napao vas je jer ste navodno u kumovskoj vezi s osuđenim ratnim zločincem?

– Radi se o neinformiranosti. Zlonamjerno je izvučena iz konteksta jedna fotografija s vjenčanja s čovjekom kojeg sam poznavao prije rata, kada je fotka i nastala. Nemam vidovnjačke sposobnosti i nisam znao da će godinama kasnije taj čovjek napraviti zlo mom gradu i domovini. Naravno, nisam mu uopće bio kum, nego smo se poznavali po nekim drugim osnovama i bio sam običan uzvanik na svadbi.

Često u javnosti govorite o ulozi pripadnika nacionalnih manjina u obrani Hrvatske. Zbog čega se dio branitelja, a posebno čelnici udruga, protive isticanju uloge velikog broja Srba i ostalih manjina u ratu u Hrvatskoj?

– Opet ću dijelom ponoviti prvi odgovor. Dakle, zbog toga što je jedan dio tih ljudi rob devedesetih. Ratova je bilo i bit će. S bivšim protivnicima možemo o svemu pričati i sve je otvoreno. Neki ljudi zaboravljaju, a neki ne znaju da su Englezi, Francuzi i Nijemci stalno ratovali, puno više nego Hrvati i Srbi. Međutim, danas su saveznici. Iz njihovog primjera moramo učiti i mi. Osim toga, nedavno su se pojavile teze o građanskom ratu na ovom području. Upravo isticanje da su se na hrvatskoj strani borili i mnogi Srbi pobija takve teze. Najviše se Srba borilo baš u najugroženijim područjima, kao što su Vukovar, Gospić ili Knin, jer ih je tamo puno živjelo.

Jeste li bili razočarani kada je vaš prijedlog da se Aleksandar Jeftić odlikuje radi pomoći logorašima u Stajićevu naišao na osudu?

– To me jako zaboljelo, a pogotovo nisam mogao povjerovati kada je jedan od čelnika tih udruga rekao da je Aco nekome možda i pomogao, ali da je pomogao samo Jugoslavenima. Htio je tako nekoga povrijediti, kao da Jugoslaveni nisu bili ljudi i kao da je biti Jugoslaven u to vrijeme bilo nešto sramotno. Ja zapravo ne želim govoriti o nacionalnosti branitelja, ali je važno istaknuti da su s nama bili i Srbi, jer je propaganda generalizirala i od svih radila neprijatelje, a istina je drugačija. Bilo je i Srba i Mađara i Rusina i ostalih nacionalnosti. Mnogi to ne znaju i zbog njih treba reći istinu.

Vukovarci ne žive podijeljeno

Što je s vašom inicijativom da se napravi još jedno, najviše vojno odličje za bivše vojnike Domovinskog rata? Medalja bi se zvala “Junak Domovinskog rata”.

– Predsjednik nas u tome podupire i to će biti jedna od njegovih budućih inicijativa. Hrvatska je i do sada predviđala odličja za svoje heroje. Red kneza Domagoja i Red Nikole Šubića Zrinskog rezervirani su za najbolje među nama. Nažalost, došlo jer do inflacije podjele tih medalja, što ih je obezvrijedilo. Ja sam kao časnik u Glavnom stožeru tome svjedočio. Red kneza Domagoja ekvivalent je nekadašnjem Ordenu narodnog heroja, a dobilo ga je više od tisuću ljudi, što je smiješno.

Koliko bi, prema vašem mišljenju, ljudi zaslužilo da ih se zove junacima Domovinskog rata?

– To je teško reći jer još nismo odredili kriterije za dodjelu, ali smatram da ih ne bi bilo više od 50, pola od toga su živi junaci, a pola mrtvi. To mora biti vrh vrhova.

Kakav je Vukovar danas? Kako žive Srbi i Hrvati? Jedni pored drugih ili jedni s drugima? Nedavno je i gradonačelnik, koji je inače tolerantan čovjek, potpisao peticiju protiv dvojezičnosti, što je u krugovima srpske nacionalne manjine i drugdje jako loše odjeknulo, a i SDP se kao stranka od toga ogradio.

– Sve što je po zakonu mora se provesti, a ako zakon ne valja, neka se mijenja. Moje je mišljenje da Vukovarci ipak ne žive podijeljeno. Ljudi žive OK. Politika je ta koja ih dijeli i pokušava razdvojiti jer je nacionalna mržnja njeno gorivo. Najbolji primjer je šok koji je nastupio kada je gradonačelnik Vukovara postao SDP-ovac što je, kao, jako čudno. Nije se uvažila činjenica da se radi o Hrvatu, branitelju i logorašu, koji je za šest mjeseci napravio više nego neki drugi u deset godina.

Ne mogu se pomiriti s tim da vukovarska djeca idu u različite vrtiće, to mi je nepojmljivo, to me rastužuje i vrijeđa. Pa od rata je prošlo skoro 20 godina! Isto tako, iako sam za to da se poštuje zakon, ne mogu a ne razmišljati o tome zašto se baš sada traži ćirilica i zašto se baš sada tome tako protivi. Možda ipak još nije došlo vrijeme da se to radi, možda su rane još svježe. S druge strane, nemam ništa protiv ćirilice, nas su u školi učili da je bogatstvo znati više jezika i pisama, tako gledam i na ćirilicu.

Od tužbe za genocid nema ništa

Malo ste kontradiktorni. S jedne strane govoriti o pomirenju Engleza i Nijemaca, a sada kažete da su rane još svježe. Koliko vremena treba proći da Srbi u Vukovaru dobiju dozvolu zatražiti ono što im po zakonu pripada?

– Ja govorim o objektivnim problemima, nisam protiv ćirilice. Ali vidite, još se uvijek traga za 65 osoba s Ovčare. Neki od onih koji su u tome sudjelovali žive u Vukovaru i znaju gdje su ta tijela. Najmanje što se od njih očekuje jest da to otkriju. Naravno, teško je očekivati da se otkriju imena počinitelja, ali anonimno ostaviti poruku gdje se nalaze nečija djeca ne smije biti problem.

Jedan ste od inicijatora ideje da se u Stajićevu i Begejcima postave spomen-ploče logorašima. Kako se osjećate kada vas u Hrvatskoj neki ljudi prozivaju, nakon što ste se do posljednjeg dana tukli na prvoj liniji obrane Vukovara, gotovo kao dezertera i lošeg Hrvata, a s druge se strane dio srbijanskih desničara protivi tim spomen-obilježjima kao ustaškim?

– Negdje sam pročitao da najviše problema imaju ljudi koji idu ispred vremena. Nedavno sam od jednog istaknutog vukovarskog branitelja dobio SMS u kojem mi kaže: Fred, najprije će te zamrziti, a onda će, na kraju, shvatiti kako radiš za njihovo dobro. Tako je i s ovim. Kako možemo završiti ratne priče nego svođenjem računa. Evidentno je što se dogodilo u tim logorima i spomen-ploče su civilizacijsko, a ne političko pitanje. Isto tako, podržao bih i inicijativu da se u logorima koji su organizirani u Hrvatskoj, poput Lore, napravi nešto slično. Naravno, ograđujem se od megalomanije dijela ljudi iz Srbije koji tvrde da je u Hrvatskoj bilo oko 250 logora. Neka povjesničari naprave procjenu i neka se ta priča završi. Svaka majka podjednako plače i žali svoga sina i zaslužuje da se mjesta stradanja obilježje.

Što mislite o tužbi za genocid protiv Srbije? U ratu je poginulo petnaestak tisuća ljudi s hrvatske strane. Je li to brojka koje opravdava tužbu za genocid?

– Ako moram odgovoriti kratko i jasno, onda ne, iako će me napasti sa svih strana. Definiciji genocida u Hrvatskoj je najbliža Škabrnja, gdje je prepolovljeno stanovništvo, ali se bojim da na sudu ni to neće proći, dok u većim gradovima gotovo sigurno neće proći. Ratni zločin protiv čovječnosti i humanosti da, ali genocid ne. Meni je važnije da se prizna srbijanska agresija. Naravno, da je bila samo jedna žrtva i to bi bilo previše, ali pravo ima svoju logiku.

Mnogi ne znaju neke detalje iz vaše biografije. U knjizi opisujete kako ste prije rata imali  djevojku i kako vas je rat razdvojio. Ona je završila u Beogradu, vi u Zagrebu. Poslije rata, jednog lijepog dana, javili ste joj se u prolazu. Ona dolazi vama u Zagreb, rodio vam se sin. Ljubav je pobijedila, ali moram vas pitati odakle vama kao branitelju, Hrvatu, logorašu, Vukovarcu, koji živi u svijetu punom predrasuda, u kojem se loše gleda na tzv. mješovite brakove, snage za sve to? Kako je to primila vaša okolina? Je li bilo osuda?

– Nikakvih problema nikada nismo imali. Moj je stav da čovjek kada bira bračnog druga, bira osobu a ne naciju, dakle siguran sam da jednako tako kao što među Srbima ima loših ljudi, takvih ljudi ima i među Hrvatima. Moji prijatelji su moj izbor uvijek podržavali, a samo me njihovo mišljenje zanima. Ljubav je čudo, ljubav nema granica.

Lijepo rečeno, ali živimo u zemlji u kojoj gradonačelnik Splita na javnoj televiziji može mrtav-hladan izjaviti kako ne bi dozvolio kćeri da se uda za Srbina.

– To je suludo, to je paralelni svijet za mene, smiješno je da to govori čovjek koji se bavio “logistikom” dok su drugi bili u rovovima. To ide na dušu hrvatskoj politici, koja nije s tim znala izići na kraj. Žalosno je da takvi postaju gospodari i hrvatske politike i same Hrvatske. Čelnici udruga koji me napadaju o takvima šute, nisam ih čuo da su osudili takve izjave.