Ne brinite, imamo Vedrana!

“Izbavitelj” Krste Papića

Hrvatska televizija u velikom se stilu oprostila od Krste Papića. Kada je riječ o našim sineastima, to najčešće nije slučaj. Naprotiv, ciklus Papićevih filmova u udarnom terminu, uz posebnu emisiju na Trećem programu, tretman je kakav preminulim umjetnicima osiguravaju sretnije kulture. Ante Peterlić, Jovan Ličina i mnogi drugi umjetnici komemorirani su ovlaš, reda radi, en passant, jer se to mora. Smrt Tonija Maroševića Radio 101 objavio je tek nakon mase čitulja po Facebooku i ogorčenih prosvjeda ljudi koji nisu mogli shvatiti da je Stojedinica zaboravila svog pionira. Bilo je i gorih epiloga. Kada je, punih godinu dana nakon Smojina odlaska, Ivo Štivičić reprizirao “Velo misto”, kažnjen je smjenom s uredničke pozicije. Trebalo je proći dva desetljeća da Smoje dobije kakvu-takvu satisfakciju, a i onda je stvar bila više nego upitna.

U znak prosvjeda, dio intelektualaca, od Ivana Supeka do Krste Papića, okrenuo je pilu naopako, pa zabranjuju javnosti pristup vlastitom pogrebu. Nema nikakve sumnje da je riječ o zadnjem osobnom prosvjedu, svojevrsnom zagrobnom performansu. Intelektualac je u Hrvatskoj umro, ako je ikada i postojao, i ta definitivna smrt nije slučajna: u zemlji koja će postati veliki hotel za goste srednje dobi s razvijenog sjevera, on nije potreban, dapače, samo bi smetao. Teško je reći je li vojni sprovod Miroslava Krleže u bivšem sustavu bio išta sretnija varijanta…

Danas se, retrospektivno, pokazuje da je Krsto Papić bio društveno najkritičniji hrvatski režiser. To je paradoks koji će povjesničari filma morati detaljnije objasniti, no već se preliminarno čini da bi njegovo tumačenje moglo poroditi niz zanimljivih zaključaka. Među ostalim, o prirodi i dosezima hrvatske šutnje te profilu naših tipskih karaktera. Krešo Golik nije se, recimo, smio upuštati u radikalnu društvenu kritiku jer je radio u NDH, Fadil Hadžić zbog istog je krimena uglavnom uvijek ostajao u granicama dopustivog, Veljko Bulajić bio je i ostao režimski režiser, dok je Tonči Vrdoljak bio i ostao Tonči Vrdoljak, vječiti konjunkturist s plemenskom figom u skorojevićevskom džepu, pa je Papić – silom prilika! – upao na posve ispražnjeno mjesto društvenog angažmana. Kada jedna blaga, oportunistička priroda postane perjanica filmske oporbe – sasvim slučajno naspram, recimo, samosvjesne, vulkanske, heretične, dekonstruktivne analitičnosti jednog Živojina Pavlovića ili razornog antikomunizma Živka Nikolića – očito se zbiva nešto vrlo čudno. Sada je po prilici jasno i što: uspon Krste Papića na mjesto “slučajnog heroja” prokazao je do koje su mjere bile raširene metastaze hrvatskog konformizma, koji je u dogovornoj ekonomiji proizvodio dogovornu kritiku, pa je sve što iole strši izgledalo kao junački juriš na vjetrenjače. Danas sasvim jasno vidimo zastrašujuće konzekvence nepostojanja kulture kritike i dijaloga. U sveopće propadanje dobrim dijelom ulazimo upravo zbog te i takove klime klimoglavaca – tamo gdje svi misle kao jedan, najčešće ne misli nitko.

Papićeve i Kovačeve “Lisice” jedan su od rijetkih filmova koji, uz Zafranovićeva “Večernja zvona” (opet Mirko Kovač), duboko zasijeca u sistemske devijacije boljševizma. “Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj”, snimljena prema briljantnoj drami Ive Brešana, evergreen je koji će se u Hrvatskoj rado gledati još stotinu godina. To je hrvatska inačica djela Dušana Kovačevića, u kojima uvijek vidimo sraz dvaju društava – plemenske zadruge i moderne civilizacije, ruski rečeno, narodnjaka i eurofila, srpski rečeno, Dositeja i Vuka, koji nužno poprima formu groteske i nikada se kod nas ne skida s dnevnog reda, jer su tribalni likovi nekim čudom besmrtni.

No vjerojatno najzanimljiviji Papićev film – ne i najbolji – ipak je “Izbavitelj”, uradak nastao prema noveli Aleksandra Grina (“Pacolovac” ili “Lovac na štakore”), u kojem je režiser rusku priču iskoristio tek kao povod, pa je nadogradio prema holivudskim žanrovskim pravilima. U filmu, kako je poznato, velika skupina štakora čeka svoj trenutak – moment društvene krize – kada će se opet pojaviti Izbavitelj, da ih izvede na svjetlo dana. U “Izbavitelju” se plastično prikazuje zastrašujuća atmosfera kanalizacije i ružnih glodavaca koji čekaju svoju priliku, vapijući za vođom. Alegorija je briljantna, jer podlo i nakazno lice štakora koji iz kanalizacije jurišaju na vlast savršeno oslikava cijelu legiju besprizornih – imali smo ih prilike vidjeti na svim stranama u minulim ratovima – koji izvan atmosfere kataklizme nemaju osobite šanse, ali u doba društvenih prevrata postaju elita: tko bio je ništa, bit će sve. Ivo Andrić opisao je u nizu djela, od “Bifea Titanik” do “Gospođice”, takva vremena, takve likove i takve prevrate: povrh literature oboružani i vlastitim iskustvima, danas ih možemo lako prepoznati.

Netko se prisjetio kako je Branko Ivanda jednom rekao: “Onaj moj Papić režira kao lopatom, ali je najbolje prikazao naš karakter.”

To je živa istina. Dodamo li ovome još i dokumentarističko remek-djelo “Kad te moja čakija ubode”, vidjet ćemo da je Krsto Papić bio režiser našeg lokalnog svemira, uvijek jednako aktualan, pa je ciklus njegovih filmova dobrodošao kao kompendij praktične dnevne politike. Slušajući ovih dana Ružu Tomašić ili Hloverku Novak Srzić, koja Željka Jovanovića u “Pola ure kulture” proziva zbog barbarizma (barbari su primitivni stranci koji ugrožavaju rimsku civilizaciju), a samo dan kasnije Zdravka Mamića s istom tezom, svaki je gledatelj mogao postati svjestan značenjske snage Papićeva “Izbavitelja”, koji je zapravo univerzalno proroštvo revolucije lumpenproletarijata našeg doba, iako se u vrijeme kada je snimljen obračunavao s, tada naizgled mrtvim, nacizmom. Jedini je problem “Izbavitelja” žanrovski: Papić je u Grinovu priču nadodao famozni “indikator B”, otrov koji uništava glodavce u pohodu na vlast, a takvog lijeka u prirodi i društvu, nažalost, nema. U Hrvatskoj u ovih 20 godina nije snimljen nijedan film koji kritički govori o nacionalizmu, rodnom mjestu svih naših nevolja. Pali smo, dakle, čak i ispod razine socijalističke samokritike. Vinko Brešan je nešto nadareniji Hadžić, ali nikada ne ide preko crte…

Reklama Croatia osiguranja

Vrag će ga znati zašto, no agenti financijskog kapitala u posljednje vrijeme kao pisce scenarija za reklame angažiraju uglavnom ljude koji naginju idiotskim formama. Jedan od takvih napisao je nevjerojatan scenarij za oglas Croatia osiguranja. Ide otprilike ovako: slomite nogu, izgori vam kuća, auto vam nastrada u polutotalki, nađete se u izbornoj jedinici Ruže Tomašić, svi su zabrinuti, ali netko blizak ipak vas utješi – ne brinite, imamo Vedrana. Potom vidimo ljubaznog službenika Croatia osiguranja kako se javlja na telefon: “Halo, ovdje Vedran, kako vam mogu pomoći?” Čovjek ne može ne poželjeti kataklizmu kada vidi tu reklamu. Jednostavno, zaželite da zaigra mečka i pred vašim vratima!

Na webu se već pojavila masa parafraza:

“Mama mi umire. Ali nema veze, imamo Vedrana.”

“Ak’ mi žena bude negodovala zbog površnog i prekratkog seksa, rekel bum joj da ne brine jer – imamo Vedrana!”

Letvica je nakon ovoga, kako bi rekao Milanović, visoko dignuta. Tko će nadmašiti Vedrana?