Veliko spašavanje nebodera

Više puta najavljivana obnova Vitićevog nebodera u Laginjinoj ulici na zagrebačkom Medveščaku ovog bi proljeća možda mogla i započeti. Po principu javno-privatnog partnerstva, stanari zgrade podigli bi kredit, a s druge strane, one gradske, sredstva bi se prikupila od spomeničke rente. Na taj bi se način osiguralo dovoljno novca da se s radovima konačno krene. Vrijednost radova je oko milijun eura.

Jedan od inicijatora obnove zgrade je Boris Bakal, zagrebački umjetnik i aktivist koji je u svojevrsnu animaciju stanara krenuo prije više od deset godina. Kako nam je kazao, neko je vrijeme i sam bio stanar zgrade u Laginjinoj 9, a budući da mu je umjetnička pažnja i ranije bila usmjerena na proučavanje različitih vidova urbaniteta, ovdje je našao svoj interes. Kako stoji na blog-stranici umjetničke i produkcijske platforme Bacači sjenki, čiji je Bakal (uz Katarinu Pejović) pokretač, akcija pod nazivom “Vitić pleše” predstavlja “ulazak u mikrokozmos jednog nebodera i višedimenzionalno otkrivanje njegove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti”.

Kada smo već kod prošlosti, valja reći da jedanaesterokatnica arhitekta Ivana Vitića u Laginjinoj nastaje od 1956. (kada Narodna banka Hrvatske kao investitor ulazi u projekt), preko 1958. (kada je otpočela izgradnja), sve do 1962. (kada je izgradnja završena), nakon čega je projekt dobio nagradu kao najbolji stambeni objekt u Jugoslaviji. Vitić je autor još nekih itekako poznatih zgrada, tzv. Kockice na zagrebačkom Prisavlju, u kojoj je svojedobno bio Centralni komitet SKH a danas su u njoj ministarstva, te Doma JNA u Šibeniku, današnje Gradske knjižnice.

Da se vratimo Bakalovoj ideji i nadi da se stanari mogu aktivirati oko određenog problema. O cijelom svom višegodišnjem naporu Bakal je snimio i film, koji predstavlja svojevrsni work in progress. Dijelove filma, zapravo trailere, vidjeli smo i mi, a iz njih se razaznaje i to da dio stanara ima određenu zadršku prema akciji: ili im smetaju muzičke i druge kulturne aktivnosti koje je umjetnik zamislio na krovu zgrade ili su suspektni prema cijeloj ideji i samom pokretaču ili su pak rezignirani i bez ikakve nade da se išta kolektivno danas dade napraviti. U tom smislu i Bakal nam govori da je cijela ideja oko nebodera, između ostalog, bila pokušaj da se ponovno uspostave pokidane društvene veze, da se dijelom popravi šteta iz devedesetih godina, kada je ondašnji režim gušio svaki oblik društvenosti i kolektiviteta. I sam se autor u ovom projektu susretao s posljedicama socijalne anomije i posvemašnje atomiziranosti, posljedica čega je i to da se stanari teško mogu dogovoriti čak i oko takvih banalnosti kao što je zamjena žarulja na stubištu, a kamoli nešto više.

Zgrada svoje najveće probleme duguje, ako se to tako može reći, originalnom Vitićevom rješenju – drvenim pomičnim griljama ili žaluzinama. Sam materijal od kojih su napravljene, jelovina, zahtijeva održavanje i sredstva koja nisu bila dostatna ni u vrijeme kada je zgrada nastala, a pogotovo ih nema sada. Sedamdesetih godina djelomično je obnovljeno pročelje, kada je dio drvenih grilja zamijenjen aluminijskim, kaže nam Bakal; ideja je da bi se i danas išlo u tom smjeru. Problem je i u tome što grilje otpadaju, pa predstavljaju realnu opasnost i po stanare i po slučajne prolaznike. Bakal je za svoga osmogodišnjeg boravka u zgradi, gdje je imao ured, proučio i zakonodavni dio cijelog problema, pa je sastavio brošuru, svojevrsni vodič i ispomoć stanarima pri svladavanju svih prepreka do cilja. Inicijalna akcija “Vitić pleše” imala je i svoj nastavak pod nazivom “Vitić pleše drugi put”, u kojem je Bakal svoja iskustva iz nebodera predstavljao i drugima, svima onima koji su u sličnoj situaciji, odnosno žive u zgradama koje traže obnovu.

Ova će priča vjerojatno imati svoj happy end. Međutim, postavlja se načelno pitanje može li i treba li u jednom uređenom društvu izostanak sustavne politike u pojedinom području biti zamijenjen isključivo energijom i voljom određenog pojedinca ili više njih. Stambena politika bila je jedna od glavnih politika u bivšem sistemu. Njoj se poklanjala puna pažnja i njome se pažljivo ravnalo. Uostalom, to pokazuje i način na koji je zamišljen i izveden ovaj zagrebački neboder. Osim što je bila mjesto stanovanja za oko tri stotine stanara u više od 60 stanova površine od 35 do 110 četvornih metara, zgrada je bila i mala energana za još nekoliko okolnih. Imala je u svom sastavu i vrtić te šest apartmana, zamišljenih da u njima borave zaposlenici Narodne banke Hrvatske kada poslom dođu u Zagreb.

Pitanje je također što će biti sa svim onim zgradama – najbolji primjer za to je Novi Zagreb – čiji arhitektonski dosezi nisu u rangu Vitićevih. Jer Bacači sjenki mogli su animirati užu i širu javnost oko kanonskog djela hrvatske moderne arhitekture i glasno, na jedinstven umjetnički način, zatražiti da se ono sačuva od propadanja. Ali tko će supstituirati nedostatak sistemske politike stanovanja u Hrvatskoj ostalom, anonimnom dijelu stambenog fonda?