Ima li života nakon 1. srpnja?

Izjava utjecajnog člana Vanjskopolitičkog odbora njemačkog Bundestaga da bi proces ratifikacije hrvatskog pristupnog ugovora u Berlinu trebao biti dovršen na vrijeme samo ako bude precizirano da će se i nakon ulaska Hrvatske u Evropsku uniju svakih šest mjeseci podnositi izvještaj o tome kako se nova članica nosi s preuzetim obvezama, naišao je, očekivano, na različite reakcije i tumačenja. Hrvatska službena politika skrenula je pogled na drugu stranu, barem u prvom trenutku, signalizirajući time da je se to ne tiče jer ona svoje zna, ona ulazi u Uniju 1. srpnja i nikakvog monitoringa nakon toga nema. Isto je učinila i Evropska komisija, odbijajući bilo kakav komentar, a u samome Bundestagu, kao i iz redova njemačkih evropskih parlamentaraca, mogle su se čuti oštre osude, sve do tvrdnje kako je spomenuta izjava “sramota”.

U cijeloj toj priči najmanje je bitno, ma koliko bitno bilo, hoće li monitoringa nakon ulaska u EU za Hrvatsku biti ili neće. Mnogo je bitnije, a tome kao da nitko ne poklanja pozornost ili to možda ne želi učiniti, što znači takav zahtjev koji definitivno nije “privatno mišljenje jednog čovjeka”, što se također proteklih dana moglo čuti. Jer ideja o svojevrsnom uvjetovanju procesa ratifikacije hrvatskog pristupnog ugovora u parlamentu jedne od najmoćnijih, ako ne i najmoćnije članice EU-a, nedvojbeno govori da nešto nije u redu ili, u najmanju ruku, da ima onih u evropskim centrima moći koji smatraju da u kontekstu hrvatskoga ulaska u Evropsku uniju nešto nije u redu. I to je ono što bi nas moralo zabrinjavati, to je ono zbog čega je nedopustivo skretati pogled u stranu ili se pouzdavati u izjave kako takva upozorenja nisu ništa drugo nego sramota.

Nije tome tako davno kako je i sam predsjednik Bundestaga izjavio kako smatra da Hrvatska nije spremna za ulazak u Uniju. To je tada prilično uzburkalo duhove, ali se stanje primirilo – privremeno, čini se – nakon što je prvi čovjek Bundestaga svoju kategoričku izjavu relativizirao tvrdnjom kako u “tom trenutku” Hrvatska “još” nije bila spremna za ulazak u EU, ali bit će kada ispuni određene zadatke. Pitanje je, dakle, je li Hrvatska ispunila sve zadatke koji su u pregovaračkom procesu pred nju postavljeni, je li prihvatila (i primijenila, što je daleko važnije!) sve evropske standarde i kriterije.

Bez ikakvog pretjerivanja, a i bez imalo zle namjere, može se reći kako gotovo svaki prosječan i prosječno informiran hrvatski građanin može reći da tome nije tako. A pogotovo se to odnosi na one koji imaju ma i najmanje iskustvo s hrvatskim pravosuđem ili s borbom protiv korupcije. Naglašavamo ovo ma i najmanje iskustvo, čime želimo reći da se ne referiramo na sudske sporove koji traju i dulje od dva desetljeća, na one u kojima se sudi(lo) evidentno pristrano i politički motivirano (o tome se i pisalo i govorilo) ili pak na korupcijske skandale koji su također bili objelodanjivani, a da se nakon toga ništa ne bi dogodilo (jer dovoljno je da smo na optuženičku klupu izveli bivšeg premijera i dvojicu ministara, zar ne?).

Hrvatska nije ispunila ono što je obećala (pouzdajući se valjda u iskustva prvih novih članica, nakon sloma onoga što se nazivalo socijalizmom, kada je doista bilo dovoljno samo obećati) ni u nekim drugim područjima. Kako, na primjer, shvatiti i prihvatiti potpuni izostanak reagiranja države na scene s nogometnih stadiona koje se ponavljaju godinama? Došli smo dotle da se – na evropskoj razini – digne graja kada se nekom tamnoputom nogometašu dobacuju uvrede na rasnoj osnovi, ali smo skandiranje “Ubij Srbina!” proglasili navijačkim folklorom. Pred kojim, treba li reći, Evropa zatvara i uši i oči. Imamo zakon koji precizira pod kojim se uvjetima, kada i kako prakticira dvojezičnost, u kontekstu ostvarivanja manjinskih prava. Kada se u Vukovaru steknu takvi uvjeti, država mirno trpi otvorene prijetnje uniformiranih (!) ljudi, kako na svoj račun tako i na račun manjine, da bi na kraju “salamonski mudro” odgodila primjenu vlastitih zakonskih propisa do nakon lokalnih izbora. Traume Vukovaraca moraju biti jasne i bliske svakom normalnom čovjeku. Ali one se ne rješavaju otvaranjem ventila za neskriveni revanšizam i šovinizam. I to je, međutim, nešto što Evropa ne vidi, odnosno neće vidjeti. Evropa u ovom kontekstu znači Evropska unija, oličena u briselskoj oligarhiji.

I tu smo došli do srži problema. Hrvatska doista jest pregovarala mukotrpnije od ijedne dosadašnje članice Unije. Pred nju se doista jesu postavljali oštriji i bolniji zahtjevi nego pred ikoju zemlju koja je u Uniju ušla prije nje. No pri kontroli ispunjavanja onoga što je obećala (morala obećati) više se pozornosti poklanjalo “ubijanju” hrvatskih brodogradilišta i otvaranju hrvatskog tržišta za robu iz Unije nego nekim temeljnim stvarima koje zadiru upravo u područje Evropskoj uniji i tzv. zapadnim demokracijama tako dragih i mnogo spominjanih ljudskih prava. O ignoriranju sve agresivnije desnice (najnoviji primjeri: Zdravko Mamić, Ruža Tomašić et comp.), povijesnog revizionizma koji bi morao biti potpuno stran svakoj istinskoj demokraciji, da i ne govorimo; mada Unija “na vlastitoj koži”, a na primjeru Mađarske i Grčke, sada stječe ne baš bezazleno iskustvo nedovoljne i zakašnjele reakcije na proplamsaje neofašizma.

Problem je, dakle, mnogo više u Bruxellesu nego u nama samima. Nama, da bismo se promijenili, treba dvoje: vrijeme i nadzor. Uz stalnu, manje ili više prisutnu prijetnju: ako ne učinite to što smo tražili i to što ste obećali, znate što će se dogoditi. Sada, međutim, službena Hrvatska “zna”, čvrsto i nepovratno, što će se dogoditi: prvog srpnja postat ćemo nova članica Unije. Našom zaslugom? Dijelom, svakako. Zaslugom Bruxellesa koji je donio političku odluku o našem primanju? Bez ikakve dvojbe. Relevantni komesari Unije žele u bilancu svojih uspjeha upisati i primitak još jednog člana. I zato ostaju usamljeni glasovi poput ovoga iz Vanjskopolitičkog odbora Bundestaga, koji upozorava na ono što razumni ljudi u Hrvatskoj znaju: u nekim područjima, pravosuđu i borbi protiv korupcije osobito, a spomenuli smo i neka druga, nismo (još) na evropskoj razini. Umjesto zaključka pitanje: Rade li u korist Hrvatske i njezinih građana oni koji na to upozoravaju ili oni koji to odbijaju vidjeti?