Moramo oslobađati stvarne ljude

Sada već čest gost u našim krajevima, mađarski filozof Gáspár Miklós Tamás održao je u Zagrebu, na poziv Centra za radničke studije i kustoskoga kolektiva WHW, dva predavanja: prvo, u net-kulturnom klubu Mama, bilo je naslovljeno “Dvostruki mit o srednjoj klasi”, a drugo, u Galeriji Nova, “Još jednom o postfašizmu”.

Tamás je osebujna pojava na inače zamrloj srednjoevropskoj intelektualnoj sceni. Rođen u Cluju u Rumunjskoj, u mladosti je, kao urednik književnog tjednika, imao problema s Ceausescuovim poretkom, pa je 1978. bio prisiljen emigrirati u Mađarsku. Dvije godine predavao je na univerzitetu s kojega je otpušten radi potpisanih pamfleta objavljivanih u samizdatu. Od 1986. gostuje na zapadnim univerzitetima, a 1990. izabran je kao zastupnik Liberalne stranke u mađarski parlament. Početkom devedesetih bio je i direktor Instituta za filozofiju Mađarske akademije nauka, no ubrzo odstupa s tih političkih i stručnih funkcija, a njegovi se pogledi na političku filozofiju postupno pomiču ulijevo. I dok je većina intelektualnog svijeta u ovim krajevima tek prošla put pretvorbe “liječenih” ljevičara u liberale, naš sugovornik je već “(iz)liječeni” liberal i rijetki suvremeni mađarski marksist. Djela su mu prevedena na 14 jezika, u nas samo pojedinačni eseji. Ovaj razgovor je vođen nakon prvog, a prije drugog Tamásevog zagrebačkog predavanja.

Zanimljiva je raširenost mita da stabilnost postsocijalističkih društava zavisi od stabilnosti položaja srednje klase u njima, iako nam dosadašnje iskustvo govori da je istina prije obrnuta. Što to danas sačinjava dvostruki mit o srednjoj klasi?

Izvorna ideja o srednjoj klasi u buržoaskoj sociologiji stoljećima se sastojala u uvjerenju da će mali vlasnici, za koje se u 19. stoljeću vjerovalo da žive nezavisno, samo od svoga rada, biti kičma liberalnog društva. Materijalna nezavisnost shvaćala se kao brana od utjecaja vlasti, države, nadređenih, feudalne gospode. Ideal-tipovi su bili mali farmeri, posjednici manufaktura i tvornica s malom proizvodnjom. Ideal srednje klase u kasnom socijalizmu – a to znači uglavnom 1970-ih i 1980-ih godina prošlog stoljeća, kada je zamijećeno odstupanje staroga industrijskog proletarijata i rast uslužnog sektora i poslova za tzv. bijele ovratnike – potiče od ideje da će inteligencija nekako proizvesti srednju klasu, koja će odlučno pridonijeti modernizaciji. No nije primijećeno bitno odsustvo u tom konstruktu, a to je odsustvo kapitala. Kako imati srednju klasu nevlasnika? Tako se 1989. u Istočnoj Evropi dogodilo da su poslovi srednjeg menadžmenta, poslovi u obrazovnom sustavu, zdravstvu, društvenim servisima i sl., dakle oni koji bi se trebali odnositi na srednju klasu, ostali ovisni o vlastima i institucijama; oni su se okrenuli protiv starih ideja o srednjoj klasi kao onoj koja nije sluganska, nego je ponosna i autonomna buržoazija, kao osnova liberalnog društva. Vrlo brzo vidjeli su se i učinci toga novog stava. Ta srednja klasa, više birokratska i institucionalizirana od buržoazije, svoj je izraz uglavnom pronalazila u nacionalizmu. To je njena glavna ideja kako izraziti sebe i vlastiti interes. Naravno, postoji mnogo vrsta nacionalizama, od liberalnog do ekstremne desnice, no ono što im je zajedničko jest preusmjeravanje želje ljudi za autonomijom prema ovisnosti o nacionalnoj državi. I to se jasno pokazuje. Tako možemo reći da je, dok je još postojala u svome starom obliku u 19. stoljeću, izvorna srednja klasa bila antiklerikalna, antinacionalistička, antimilitaristička, dakle stvarno individualistička. Ova nova srednja klasa uopće nije takva, ona je organicistička i korporativistička, a to je velika razlika. Tako da su sve te nade da će nas spasiti mali poduzetnici tlapnja. Jer nema malih poduzetnika, sav kapitalizam u današnjoj Istočnoj Evropi u posjedu je velikih multinacionalnih kompanija, mali su poduzetnici, u najboljem slučaju, njihovi indirektni zaposlenici u podnajmu. Na djelu je dakle mit!

Kampanje umjesto pokreta

Uza sve razlike tzv. realnog i jugoslavenskog tipa socijalizma možemo reći kako se tadašnja wannabe buržoazija nadala postati pravom, no u tome uglavnom nije uspjela?

Nije. Sjećam se kako su u Mađarskoj neki dobri filolozi oko 1992., s poslovnim koferima u američkom stilu, išli na burzu kupovati dionice. Sada su ispali iz igre, ako nisu i nezaposleni. Postojala je nada u brzo bogaćenje…

U našoj liberalizirajućoj sociologiji, na djelu od 1970-ih do 1990-ih, neki su, poput Josipa Županova, govorili o klasnim alijansama između državnih birokrata i radničkih klasa kao glavnoj konzervativnoj prepreci na putu u zdravo tržišno društvo. Nudili su alternativu predvođenu srednjoklasnim stručnjacima. No uglavnom nisu napuštali partiju, više su razmišljali kako u njoj uspostaviti hegemoniju…

U samo dvije evropske socijalističke zemlje socijalistička je tradicija gotovo do kraja pokazivala znakove života – u Jugoslaviji i Istočnoj Njemačkoj. I to iz različitih razloga. No u oba je slučaja identifikacija s komunističkim antifašističkim pogledom na vlastitu prošlost – borba protiv fašizma i nacizma – bila kičma državnog identiteta. Što je bila Jugoslavija bez antifašizma? Ništa. Što je bila Istočna Njemačka bez antifašizma? Opet ništa. Kada su te identifikacije kolabirale, sistem je, ideološki, izgubio razlog postojanja. Izvan ta dva mjesta marksizam je izgubio svoju važnost još u šezdesetima: u Mađarskoj ili Rumunjskoj niste mogli sresti ozbiljnog marksista ili ljevičara. Samo su rijetki preostali i ti su voljeli dolaziti u Jugoslaviju. Ja to i opet činim.

Možda stignemo u istom životu biti i posljednji i prvi ljevičari ovdje?

Mislim, gdje sam ja sada? U Zagrebu sam, ne u Debrecinu. Bilo kako bilo, ideja o posvećenim intelektualcima, o savezu s prezrenim proletarijatom, umrla je u razna vremena u raznim zemljama, ali je umrla. Stari san o mladim muškarcima i ženama duha koji predvode subverzivnu, pobunjeničku revoluciju je mrtav…

Govorite kao Boris Buden o postkomunističkom stanju kao stanju globalne tranzicije Istoka i Zapada nakon “pada komunizma”?

Govorio sam na predstavljanju Budenove knjige “Zona prelaska; o kraju postkomunizma” kada je prevedena u Rumunjskoj, ali ne dijelim sve u njoj iznesene stavove. No mislim da je svjetsko-historijska epoha u kojoj je postojala ravnoteža dvaju velikih blokova moći završila. Ljevica, radnička klasa, socijalna demokracija, boljševizam, armije organiziranih ljudi, milijunske mase članova i Sovjetski Savez – sve je to dovedeno u pitanje. S druge strane, kapitalizam, tradicija i nacija nahrupili su u prostor u kojem je ljevica izgubila svoje subverzivne dimenzije. Sjetimo se da je i socijalna demokracija prije rata bila marksistička. Taj veliki diskurs, jer to je bila glavna priča modernosti, sada je dokrajčen. Naravno, stari problemi su ostali, postoje čak osobe i grupe vrlo slične starim grupama, ali su masovni karakter i veličajnost konflikta, te njegove gigantske dimenzije nestali. Sve je zamrznuto i atomizirano, iako se potisnuto vraća u svakom novom konfliktu, to biva čas na jednom, čas na drugom izoliranom mjestu. Problemi se adresiraju samo onako kako razdvojeno nadolaze, u reakciji na njihovo pojavljivanje. Ovdje okupacija fakulteta, ondje radnički štrajkovi, pa demonstracije protiv ekstremnog nacionalizma, za prava žena itd. Sve su te borbe atomizirane. Američki filozof Richard Rorty je u jednoj svojoj knjizi iz 1980-ih profetski predvidio kako ćemo sada imati kampanje umjesto pokreta! On je time bio oduševljen, ja nisam, no kao predviđanje se pokazalo sasvim primjerenim. To je ono što se događa. Gdje je sada pokret iz Seattlea? Potpuno je zaboravljen i nestao, jer nema institucionalizirano pamćenje. Kao što su rekli Horkheimer i Adorno, više nema partije pisane velikim slovom, u smislu Internacionale naših roditelja. Ideja pripadnosti velikom pokretu, u kojem se ljudi možda i ne slažu u svemu, ali znaju da, na neki način, stupaju u istom smjeru (makar to ponekad bila i neistina), više ne postoji. Imamo samo te punktualne sukobe, konflikte i borbe, koji ne idu za zahtjevima pravih emancipatora i liberatora što su inspirirali borbe u posljednja dva stoljeća. Točno 200 godina prošlo je od 1789. do 1989. i sada smo u totalno novom dobu, a sa svim istim, starim problemima.

Država je ispražnjena

Stvar se dodatno komplicira u našim društvima na poluperiferiji. Teorije svjetskog sistema još su 1980-ih uvele kao klase one koje imaju samo neke elemente istih takvih u centru, dakle s dodatkom “lumpen”: dok se tada ovdje govorilo da imamo lumpenproletarijat, sada se ispostavlja da imamo lumpenburžoaziju?

Treba razlikovati dva nivoa. Bazični uvjeti za kapitalizam, a to znači odvajanje proizvođača od sredstava za proizvodnju, još su uvijek fundamentalna činjenica naših današnjih života. Kapitalizam funkcionira samo tako da prisvaja rad drugih ljudi. To se nije promijenilo i ne može se promijeniti. Druga je stvar koliko je ljudi angažirano u tome procesu, no to ne mijenja bazičnu strukturu kapitalizma, koja je ista već dva stoljeća. Naravno, nova je činjenica da su glavne regije kapitalističke proizvodnje – zbog razvoja nove tehnologije, demografskih i ekoloških, urbanističkih i prostornih promjena uopće – vrlo ograničene. Vrlo malo ljudi je potrebno u aktualnoj proizvodnji objekata, planiranju, servisima, transportu itd. Ostali su – a to je sada većina – angažirani u procesima koje možemo shvatiti samo biopolitički. To je reprodukcija centrirana oko obitelji, navika i sklonosti, kvalitete života. Naravno, postoje i borbe oko redistribucije. Liberali su predviđali kako će država izgubiti svoje značenje, no ona nije nikada bila važnija nego danas. Većina stanovništva, čak i u tzv. razvijenim društvima, može preživjeti samo zahvaljujući redistributivnim funkcijama države. Druge mogućnosti ne postoje. Većinu ljudi kapitalizam jednostavno ne treba! On je postao globalan, a u isto je vrijeme većina čovječanstva njemu postala suvišna. Istovremeno, država je ispražnjena, manja je no što je bila, raspolaže s manje resursa i novca nego prije. Sve manje društvene grupe zato se sve ogorčenije bore oko istih resursa i to opisuje suvremenu politiku.

Nije li to ono što se događa – očajnička borba za fondove EU-a, oko stavaka u državnom proračunu, novca za zdravstvo, školstvo itd. Sve veći pritisak subalternog stanovništva na zadovoljavanje svojih potreba od strane države koja to, naravno, odbija. Kada vide kako nema izgleda da se država vrati u svoj prošli oblik redistributivne države blagostanja, što im preostaje nego odgurnuti druge grupe iz natjecanja? To se događa: jebeš imigrante, penzionere, studente, gejeve, bilo koga… Pravi se konflikt između različito pozicioniranih grupa, mladih i starih, muškaraca i žena, hetero i homoseksualnih, imigranata i starosjedilaca, crnih i bijelih – svega što imamo, a sve ne bi li se legitimiziralo neki identitetski naslov prema državi. “Dajte nam novac”, svi plaču i viču: “Dajte nama i nikome drugom!” Zato čak i društveni pokreti danas sadrže u sebi nešto vrlo ograničeno, ponekad i sebično. Opći trend prema pravednijem društvu vrlo je krhak. Postoji, no samo do izvjesnog stupnja. To objašnjava kako je moguće da društveni pokreti ponekad budu na čudan način kombinirani s rasizmom, nacionalizmom, antiimigrantskom politikom. Ne treba zaboraviti da je jedna od snaga koja je napadala imigrante na Zapadu bio sindikat. Nije to, naravno, uvijek bio slučaj, kao što su u 19. stoljeću bili protiv dolaska kulija iz Kine, no to je dizanjem klasne svijesti promijenio tek marksistički i socijalistički pokret.

Živimo u postfašizmu

Sa svim žrtvama u zadnjem ratu oko jugoslavenskog nasljeđa ovdje, zapetljali smo se u simboličke i stvarne analogije s povijesnim fašizmom, ne uočivši dobro razlike. Može li tu pomoći vaš pojam postfašizma?

Svakako. Više ne trebate diktaturu da biste postigli fašističke ciljeve i svrhe. To se sada može i pod tzv. demokratskim okolnostima. Fašizam je najznačajnije političko sredstvo u ograničavanju državljanstva.

Tako je bila moguća ironija da baš Milošević i Tuđman budu prvi predsjednici višestranačkih demokracija?

Naravno, inače bi im vlast doveli u pitanje. No ne radi se ovdje samo o višestranačju. Ako biti građanin uistinu znači mogućnosti participacije u odlukama koje se tiču sudbine cijele zajednice – što je hipoteza buržoaske demokracije – to pravo mora biti, barem načelno, ako ne uvijek i u praksi, nekome oduzeto (najspektakularnije u zakonodavstvu o imigrantima). To znači da pravo građanstva nije univerzalno, da nije svojstvo svakoga, nego da možemo razlikovati građane i “samo ljude”. Ti “tek ljudi”, homo sacer u Agambenovom smislu, koje možeš nekažnjeno ubiti, ne uvažavati njihova prava itd., uvode klasifikaciju koja prolazi kroz cijelo čovječanstvo, na građane zemlje i one koji to nisu. A to je, apstraktno gledajući, nacistička ideja; znate ono da židovi, komunisti itd. nisu članovi nacionalne zajednice. Pojavilo se nastojanje, i to posvuda, da se redefinira nacionalna zajednica. Pa je njezin pripadnik bijelac, podrijetlom iz srednje klase, muškarac, kršćanin… Postizanje fašističkih ciljeva ne svodi se jednostavno na rasizam, mržnju i slično – što je uznemirujuće, ali i marginalno. Najvažnije je zakonodavstvo. Sve se događa u pravu i u ekonomiji, a to su najznačajniji nivoi na kojima počiva sila kapitalističke države.

Tako je u nas ozakonjena subkultura ratnih veterana, koja ponekad ispunjava nekoć radnički prostor, upuštajući se u pregovore s poslodavcem-državom. Sve je više i ugroženog subproletarijata, ljudi koji nemaju šanse ni da budu eksploatirani kao radnici. Može li se u takvoj situaciji ljevica odreći mobilizacijskog potencijala pozivanja na narod i prepustiti ga desnici?

Mislim da ne i ja se toga ne odričem, iako možemo vidjeti promjene u karakteru pojma “narod”. No centralna struktura i dalje je prisutna. Kada se, u smislu Francuske revolucije, kaže “mi narod”, misli se, naravno simplificirano, na sve osim vladara. A to je i dalje realnost. Postoji narod i postoje vladari. Opasnost je da u silnoj želji za sofisticiranošću zaboravimo tu bazičnu činjenicu.

Jedan pravi narodni pokret, koji može biti samo lijevi ili radnički, danas se teško pomalja. Možda stoga što iza taktičkih pomaka u dnevnim bitkama nema nikakve strategije?

Kako da imate strategiju ako nemate organizaciju? Strategije prave institucije.

Poznat je Marxov stav (ne samo njegov) o tragediji i farsi u historiji. Uvedemo li motiv ponavljanja, treba primijetiti da se kapitalizam sada i ovdje “ponavlja” u trećoj ili četvrtoj reinkarnaciji, a socijalizmu to “brane”?

Naravno. No ne radi se prvenstveno o problemu ponavljanja, nego o tome da je nešto nezavršeno i neuspješno. Prvi projekt revolucije formuliran je u Rousseaua i drugih, recimo u pravu naroda da se odupre tiraniji i u smislu radikalnoga političkog egalitarizma, koji ne tolerira nikakvo pravilo ni vlast po sebi. Ako je Rousseau bio u pravu kada je tvrdio da su ljudi rođeni slobodni a svuda ih vidimo u lancima, postoji jasna moralna obaveza sviju nas da ljude tih lanaca oslobodimo. To onda nije samo stvar ukusa, nego moralna obaveza onih koji imaju mogućnost i priliku da nešto učine. Nisam se slučajno zatekao na ljevici, takvo rezoniranje je sranje. Tvrdi li netko da ljudi nisu rođeni slobodni (a volio bih vidjeti njihove argumente, zašto nisu), iz toga proizlaze ozbiljne političke obaveze. Ako smo pak slobodni, onda su stege sluganstva neprirodne i trebaju biti uklonjene. U tom se smislu ono što zovemo ljevicom, socijalizmom ili komunizmom pokazuje kao moralna obaveza, ako već ne kao politička realnost. Shvaćamo li slobodu ozbiljno, fundamentalna je potreba obavezati se.

U traganju za savezništvom odozdo, na širokoj se skali ponovno nude recepti narodnog fronta, koje desnica – recimo u slučaju pokreta Occupy Croatia – lako zloupotrebljava?

Ljudi sve pokušavaju, jer smo slabi i mnogi očajnički teže izumljivanju političke taktike. Nevolja je s tim pokretima što su oni demokratski u jednom smislu prakticiranja participativne demokracije itd. Ali pokret bez institucionalnog okvira ne može demokratski odlučivati; on se onda ili kloni odlučivanja uopće ili ima skrivenu mrežu vođa – jer je to neizbježno, a ne zato što bi neki sudionici bili zli. Od horde do države, taj se problem ponavlja. Zato mislim da uopće nije produktivno govoriti o suvremenoj ljevici kao pokretu, jer ona to nije. To je senzibilitet koji dijeli iznenađujuće mnogo ljudi. A razlog zašto se danas čini da intelektualci imaju vodeću ulogu jednostavno je u tome što je samo nas šačica lijevih intelektualaca poznata. Mi ne predvodimo pokret, mi ga simboliziramo, a to je velika razlika. Ja nisam ničiji vođa.

Vi i Slavoj Žižek to ste bili probali, sudjelujući u parlamentarnom životu početkom 1990-ih?

Da, ali onda smo bili liberali. Da se razumijemo, meni se sviđaju neformalne participativne forme. Ja nisam zaboravio zašto sam u mađarskom socijalizmu postao disident. Neki moralni obziri meni su barem još validni. Istovremeno, istina je da se mora pronaći neka nova sinteza potrage za istinom i institucija. Masovna proleterska partija u starom smislu je mrtva, ali neki novi oblik, u kojem će se emancipatorne i oslobodilačke ideje historijske ljevice – ili kako neki kažu “vječne ljevice” – operacionalizirati, učiniti djelatnima, mora se iznaći. Moramo oslobađati stvarne ljude. I taj posao nije završen. Čak ni program Francuske revolucije još nije ispunjen. Je li Francuska danas zemlja jednakosti? Naravno da nije. Gdje smo, dakle?

Orban je klasični reakcionar

Mađarski je parlament upravo izglasao ustavni amandman kojim se ograničavaju akademske slobode i po kojem bi studenti kojima država plaća školovanje morali u Mađarskoj odraditi dvostruko vrijeme studiranja. Zabranjuje se beskućništvo, obitelj redefinira kao zajednica muškarca, žene i djece, ukida pravo Ustavnog suda da preispituje ustavnost nekih zakonskih odredbi i sve u tom stilu?

Sve je to poznato iz međunarodne štampe, pa se neću upuštati u detalje. Mogu samo reći kako u Mađarskoj imamo jaku autoritarnu vladu, koja je uništila većinu elemenata buržoaske demokracije. Ta vlast, u kojoj dominira stranka Fidesz, poduzima sve mjere pomoći srednjoj klasi, npr. spušta cijene komunalija, struje i vode. Veću korist od toga imaju veći posjednici nekretnina; što vam je kuća veća, veće su i uštede na grijanju, jer je stopa za sve jednaka. Iako dakle od tih mjera profitira uglavnom samo nova viša srednja klasa, one su doživljene kao simbol nacionalne solidarnosti, utemeljen s jedne strane na nacionalizmu, a s druge na državnom preuzimanju nekih poslova od strane vlade, svojevrsne polunacionalizacije. To je klasična reakcionarna politika i tu nema mnogo novoga. Premijer Orbansposoban je i talentiran političar koji uspijeva uvjeriti barem polovicu stanovništva kako je svaka kritika njegove vlade plaćena od strane SAD-a, židovskog lobija, EU-a ili onih domaćih zlonamjernika koji nisu sposobni ni da budu izabrani. Važno je i optuživanje manjina koje, kao, ne prihvaćaju Mađarsku za domovinu, pa je olajavaju u inozemstvu. Tako bi i ovaj intervju, u kojem kritiziram svoju vladu, mogao biti klasificiran kao izdaja.

I mi, u srpskoj manjini i izvan nje, znamo što znači optužba za izdaju. Možda stiže vrijeme da se i “izdajice” na ljevici počnu međunarodno udruživati, posebno s obzirom na to da smo iz zemalja koje su, kao i cijeli Balkan, gubitnice u procesima evropskih integracija?

Preslabi smo, a naše su zemlje premalene. No stare ljevičarske ideje istočnoevropskih i balkanskih integracija postaju opet zadatak i nužnost, ne samo zbog toga što bismo to vi i ja željeli.