Promjena na isto

Permanentna nastojanja predsjednika Ive Josipovića da samoprijegorno pomogne sugrađanima u općoj ekonomskoj i, malo preciznije, dužničkoj krizi, dosegnula su prošlog tjedna vrhunac objavljivanjem konkretnih 20 preporuka za olakšavanje spomenute muke. Nećemo ih ovdje nabrajati sve do jedne, s obzirom na već rasprostranjenu njihovu slavu, ali vrijedi istaknuti poneke, kao što je uvođenje instituta osobnog bankrota, izmjene Ovršnog zakona ususret ovršeniku, nadzor nad formiranjem kamatne stope, otpis dijela dugova, reprogram i moratorij na otplatu kredita, transformiranje kredita u francima itd.

Predsjednička funkcija itekako podrazumijeva zadiranje u pitanja ekonomske politike, ako treba i konfrontaciju s Vladom ili centralnom bankom, o drugima da ne govorimo. Tim smo povodom dobili zanimljivu reakciju predsjednika Hrvatske udruge banaka Zorana Bohačeka, koji će primijetiti da nema dužničke krize ni ropstva jer 95 posto građana uredno plaća kredit.

Josipović je uzvratio da je iznenađen tom tvrdnjom i ustanovio da postoje dva pogleda na situaciju, onaj od strane banaka i onaj građanski, dužnički, za koji svakako postoji kriza, dakle, čime se predsjednik formalno stavio na stranu slabijeg, onog koga predstavlja. No je li ovo baš to što smo iščekivali s Pantovčaka? Naravno, jasno je da Ivo Josipović nije mogao izabrati bolju temu za novo dizanje svog rejtinga u omiljenim mu anketama o popularnosti političara… Pritom je riječ o veoma komfornoj poziciji, koja ga ni na što ne obavezuje, dok se loptica prebacuje ionako sluđenoj Vladi. Ta nisu li vedete Kukuriku koalicije prije dolaska na vlast također iznosile relativno uopćene ideje o zauzdavanju bankovne pošasti i nikom ništa? Na valu međunarodne kritike što je već godinama svakodnevno uzimaju na znanje, zacijelo će uskoro i same banke iznijeti prijedlog o izvjesnim ustupcima za najšire krugove, a zatim ćemo svi živjeti sretno i zadovoljno do duboke starosti.

Treba promijeniti sve da se ne bi promijenilo ništa – čuvena je kontrarevolucionarna formula koju ironijski dekodira Giuseppe Tomasi di Lampedusa u romanu “Gepard”. Bankama se ipak ne isplati propast hranidbenog lanca na čijem su vrhu, iščeznuće čitavih vrsta i konačno zatvaranje butige, nego što stabilnije održavanje sadašnjih međuovisnosti pomoću marketinški uspješnog privida velikog zaokreta. Evo kako to izgleda u provedbi Ive Josipovića: “Na pitanje kakva je tu uloga Hrvatske narodne banke, odgovorio je da bi HNB trebala malo više biti regulator, ali da pritom ne uništava tržišne odnose” (“Jutarnji list”, 25. ožujka).

Ili, navedimo razmišljanje njegova ekonomskog savjetnika Borisa Cote: “Što se tiče mjera za olakšavanje otplate postojećih kredita, to nije posao HNB-a, jer bi ulaskom u to područje djelovanja ušao u sukob interesa” (“Globus”, 27. ožujka). I još Cote, iz istog tjednika: “Preporuke predsjednika koje se odnose na jačanje društvene pravednosti i solidarnosti ne zadiru u opću ekonomsku politiku (fiskalnu i monetarnu).” Drugim riječima, Josipović predlaže tek nekoliko vatrogasnih mjera, bez zasijecanja srži problema. Monetarnu politiku koja autistički stabilnim tečajem kune na štetu hrvatske privrede održava banke tustim i rumenim, ne želi taknuti ama baš nitko, pa tako ni predsjednik.

Stvaranje lažne suštinske napetosti između banaka, predsjednika, Vlade i možda još ponekog ima funkciju nadomjestka u vakuumiranom političkom prostoru koji odavno zaposjeda Svjetska banka, a naši ga junaci zaobilaze kao da mu je ograda pod strujom. Predsjednikov savjetnik poznat je po trbuhozborenju u to ime i po tezi da politika ne smije utjecati na bankovno tržište. Josipovićeve preporuke mogle bi stoga pomoći malom broju gadno ugroženih – očekujmo tim povodom vatromet trijumfalizma – ali golemoj većini onih kojima banke sišu krv, samo će utvrditi muku.

Porez na depozit pritom nitko ne spominje, kao ni stimulirajuću kamatu od istog, a zbog čega su, među ostalim, strane banke svojevremeno i dohrlile u Hrvatsku, budzašto preuzele domaće novčare, te dosad odavde iznijele puste milijarde eura. Slobodno tržište koje svi zajedno kuju u zvijezde, dakako, ni ovdje nikada nije postojalo, nego je iza te sintagme skriveno institucionalno, nadasve demokratski legitimirano nasilje…

A što se tiče Josipovića, njegove su ekskluzivno dobre veze s bankama, aktualnom šminkanju usprkos, odavno potvrđene.