Borba za stisak

Ne ratuju vodeći mediji i vladajući političari samo u Hrvatskoj: baš nekako u vrijeme dok se premijer Zoran Milanović nepotrebno bavio srednjostrujnim udarima novinara na zdrav razum, u Velikoj Britaniji započeo je sukob skoro svih novina i časopisa, s jedne strane fronte, i cjelokupne parlamentarno-stranačke scene, s druge. Povod: uvođenje prve zakonske regulative tiskanih medija u posljednjih tristo godina. Ali glomazne su formacije samouvjerenih egzekutora društvene moći jurnule u okršaj samo da bi stvar završila kao međusobni promašaj. Ono što je trebalo biti bitka za tisak, naime, u komentarima je svedeno na borbu za stisak: rasprava se iscrpila u dilemi hoće li novinarske slobode ubuduće prikliještiti legislativni okovi države ili će ih na imaginarnim prostranstvima slobodnog tržišta nastaviti gušiti vlasnici korporacija.

Prvi među drugospomenutima, notorni Rupert Murdoch, izravno je odgovoran za ratno stanje: nakon što je pretprošle godine otkriveno kako su novinari njegovog tabloida “News of the World” hakirali telefonsku poštu glumačkih zvijezda, britanskih vojnika i jedne otete, pa ubijene trinaestogodišnjakinje, postalo je jasno da deregulirana medijska scena u rukama nekolicine moćnih korporacija nije jamac neovisnog novinarstva, nego teren kojim hara raspomamljeni čopor gladan profita. A tamo gdje velike zvijeri proždiru visoke profite, jasno, novinarstvo se neizbježno pretvara u strvinarstvo: komentatori, paparazzi i ostali medijski profesionalci kljuckaju po dječjim truplima bez većih skrupula.

Ima u ovom neopozivom moralnom debaklu britanskog visokokomercijalnog tiska i gorke ironije: javnost im, čini se, nije mogla oprostiti zato što su oskvrnuli baš one nedodirljive idole koje su prethodno stvorili – vojnike, celebrityje, maloljetne žrtve nasilja – zarađujući desetljećima na tabloidnoj melasi patriotskog idiotizma, privatnih života poznatih i opscenih serijala iz crne kronike. Oružje od kojeg su stradali, drugim riječima, iskovali su sami. Možda je baš zbog toga većina ispitanika u relevantnim istraživanjima podržala prijedlog lorda Justicea Levesona, autora opsežnog izvještaja o stanju otočkih medija iz novembra prošle godine, da se oformi snažno, neovisno i zakonski poduprto tijelo za regulaciju tiska. Premijer David Cameron u početku se ideji protivio, ali napali su ga ne samo oporbeni laburisti i koalicijski partneri iz stranke liberalnih demokrata, nego i dio vlastitih, konzervativnih zastupnika. Pritisak je bio dovoljno jak da se vođa torijevaca, malo-pomalo, predomisli: u konačnom je dogovoru, postignutom samo nekoliko sati uoči glasanja, odustao čak i od minimalnih zahtjeva oko nekih kontroverznih detalja nove zakonske odredbe.

Prema njoj, u novoformiranom vijeću sjedit će jedan predstavnik nakladnika, a ostali neće smjeti biti u bliskoj vezi s parlamentarnim partijama, kako bi se izbjegla mogućnost političke kontrole; izdavači se neće morati unaprijed podvrgnuti nadzoru ukoliko to ne žele, ali su za one koji ostanu izvan regulative predviđene teške, primjerene kazne prekrše li osnovna pravila novinarske etike; svi koji priznaju nadležnost novoga tijela morat će objavljivati demantije pogrešnih informacija, na što ih zakon do sada nije obavezivao… Sasvim dovoljno da tisak unisono zaurla o napadu na slobodu i protototalitarističkim mjerama. Najbizarniji je primjer tabloidnog razumijevanja slobode govora pružio pritom Murdochov “The Sun” na trećoj stranici, gdje redovito objavljuje fotografije polugolih djevojaka: tamo je u usta izvjesne Poppy iz Sumerseta – prikladno (raz)odjevene u čipkaste gaćice i samostojeće ružičaste čarape – tutnuo citat Thomasa Jeffersona: “Ondje gdje je tisak slobodan i ljudi znaju čitati, sve je sigurno.”

Većinu onoga što vrijedi znati o slobodarskim porivima novinara komercijalnih medija napisao je na svome blogu još uoči zaoštravanja polemike ugledni novinar i aktivist Dan Hind: “Samoprozvani borci za slobodu tiska obično zaboravljaju spomenuti da su uglavnom i zaposlenici dioničkih društava. Ukoliko im pozicije ovise o menadžmentu tih tvrtki, utoliko oni ne mogu biti slobodni u ozbiljnom smislu te riječi.” Hinda je u ovom kontekstu korisno spomenuti zato što je autor jednog od najzanimljivijih modela demokratizacije medijske industrije, koji istodobno izmiče i korporativnoj i državnoj kontroli: njegov detaljno razrađen prijedlog tzv. public commissioninga predviđa da građani sami glasaju o temama i pristupima koji ih zanimaju, preuzimajući na neki način funkciju urednika i raspoređujući javna sredstva stalno zaposlenim novinarima u skladu s vlastitim interesima i potrebama. Skupa s nizom autora koji su razvijali manje ili više slične modele – poput Roberta McChesneya i Mikea Nicholsa – Hind danas promovira ideju slobodnog novinarstva neopterećenog lažnim dilemama zastupnika slobodnog tržišta i državne regulacije.

Ti navodni protivnici, naime, u praksi itekako uspješno surađuju, i to na obostranu korist: nemoguće je, recimo, napisati povijest neoliberalne Britanije od kraja sedamdesetih do danas, od Margaret Thatcher do Davida Camerona, a da u njoj jedna od ključnih uloga ne pripadne upravo Rupertu Murdochu. Valjda su baš zbog ove prikrivene suradnje progresivni nacrti medija uistinu odgovornih svojim čitateljima, poput Hindova, složno gurnuti na marginu: da ostave prostor za spektakl buke i bijesa, da ne ometaju prikrivanje zajedničkih interesa.