Gospođa Kamenski

Gospođa Branka Kamenski već petnaest godina uređuje i vodi emisiju “Pola ure kulture” na Hrvatskoj televiziji. Emisija gospođe Kamenski, koja se smatra “institucijom hrvatskog kulturnog života”, doživjela je svoje 500. izdanje, pa je novinarka “Globusa” tim svečarskim povodom s urednicom načinila opsežan intervju. Gospođa Kamenski za tu se priliku fotografirala uz psića, gitaru i policu s knjigama, dajući do znanja da je krase nježnost, intelektualnost i šest umjetničkih žica. Tu je još desetak zanimljivih fotografija iz privatnog arhiva gospođe Kamenski: ona u predškolskoj dobi, ona u ranoj mladosti, ona u društvu znamenitih ličnosti koje su također “institucije hrvatskog kulturnog života”… te jedna osobito upečatljiva – gospođa Kamenski na teniskom igralištu, u bijeloj sportskoj opremi, u društvu Slavena Letice i Hloverke Novak Srzić.

Novinarka i njen teniski partner

Hloverka Novak Srzić, glavna urednica Hrvatske televizije u doba Franje Tuđmana, pa u novome mandatu sve do nedavno, za gospođu Kamenski mnogo je više od prijateljice. “Hloverka mi nije samo prijateljica, nego i zamjenska sestra, jer moja se prava sestra Maja davno odselila u Švicarsku”, kaže gospođa Kamenski u intervjuu “Globusu”. Opisuje gospođa Kamenski kako je 1990. godine napravila prvi intervju s Vinkom Nikolićem, vodećim kulturnim činovnikom u ustaškoj NDH, koji će zatim postati saborski zastupnik u ne(o)ustaškoj Hrvatskoj. “Ja sam se tad suočila ne samo s hrvatskom poviješću, ne samo iz vremena NDH, nego i s Nikolićevim nevjerojatno plavim prodornim očima”, veli gospođa Kamenski u “Globusu”. Prisjeća se gospođa Kamenski i svoga djetinjstva, kroz nekoliko dirljivih slika koje će čitatelji dugo pamtiti, primjerice: “U Čabru je stalno bilo hladno, ali su peći bile tople.”

Na pitanje novinarke “Globusa” koje priloge iz 500 emisija “Pola ure kulture” smatra naročito važnima “po otkrićima i utjecaju na javnost”, gospođa Kamenski, između ostaloga, odgovara: “Prvi smo na televiziji otvorili i pitanje disidenata u novoj hrvatskoj državi, Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, Slobodana Šnajdera. Bilo je to 1996., a Slavenka nam se tada telefonom javila, koliko se sjećam, iz Švedske.” Na upit koje knjige od suvremenih hrvatskih pisaca rado čita, gospođa Kamenski kaže: “Posebno cijenim Dubravku Ugrešić, mislim da je ona jedna od naših najboljih književnica i žao mi je što je za vrijeme rata pisala eseje poput ‘Čistog hrvatskog zraka’. Volim knjige koje pamtim, a njezine su takve.”

Tu valja zastati, jer je riječ o “pamćenju” gospođe Kamenski, a to je dosta kompleksna građa. Budući da se gospođa Kamenski pohvalila kako su ona i njena ekipa prvi na televiziji “otvorili pitanje disidenata u novoj hrvatskoj državi”, vrijedi upitati i ono što novinarka “Globusa” nije: na koji je to način “pitanje disidenata” – Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, Slobodana Šnajdera i mnogih drugih – bilo “otvoreno” prije nego su spomenuti postali disidenti?

Oslonimo li se, naime, na pamćenje koje nije propitano u “Globusovu” intervjuu, pokazuje se da je gospođa Kamenski bila među prvoborcima nacionalističke harange koja je rečene disidente otjerala iz Hrvatske i učinila ih disidentima. No izgleda da gospođa Kamenski svojim slojevitim sjećanjima upravlja kao što pristupa literaturi – dopadljivi komadi joj se urezuju, a gomilu smeća odbacuje. “Volim sebe kakvu pamtim”, rekla bi gospođa Kamenski da joj se novinarka “Globusa” drznula postaviti odgovarajuće pitanje.

Početkom prosinca 1992., nakon što je tadašnji predsjednik hrvatskoga PEN-a iz Brazila doturio u domovinu jednu prijesnu podvalu, gospođa Kamenski sastavila je u “Večernjem listu” pamflet pod naslovom “Lobistice promukla glasa”. U njemu je gospođa Kamenski optužila pet žena za konspiraciju protiv Hrvatske, pokušaj miniranja svjetskog kongresa PEN-a u Dubrovniku i prikrivanje silovanja Hrvatica i Bošnjakinja od strane srpskih vojnika. Malo zatim, na osnovu potjernice gospođe Kamenski, “Globus” je objavio znameniti feljton o “vješticama iz Rija”, pod naslovom “Hrvatske feministice siluju Hrvatsku”, gdje je istih pet žena – Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Rada Iveković, Vesna Kesić i Jelena Lovrić – optuženo za neprijateljsku djelatnost protiv Hrvatske, pri čemu im je na bezočan način raskopana privatnost. Autor teksta, skriven pod kolektivnim pseudonimom, bio je teniski partner gospođe Kamenski, Slaven Letica, nadasve sportski lik, koji se nije libio spisateljice optužiti i za to da su životne partnere, “Srbe”, birale po nacionalno-političkoj, a ne emotivnoj sklonosti.

Pogodnosti nacionalnog reketa

Uslijedila je hajka golemih razmjera, pleme je tražilo krv i vitlalo toljagama u ritmu što ga je zadala gospođa Kamenski, a ništa manje kreativan doprinos nije dala ni njezina zamjenska sestra, Hloverka Novak Srzić: kada je Dubravka Ugrešić u jesen 1992. objavila kratki esej “Čisti hrvatski zrak” (“Die Zeit”), prva ju je žigosala kao “denuncijanticu domovine”. Tri od pet ozloglašenih “vještica” nakon javnog čerečenja napustile su Hrvatsku, postavši “klasični disidenti”, preostale dvije pridružile su se korpusu “unutrašnje disidencije”, tuzemnom intelektualnom mesu koje je rutinski izvođeno pred streljački stroj, a troje njihovih inkvizitora – uključujući gospođu Kamenski – zauzeli su unosne sinekure, otkrili pogodnosti nacionalnog reketa i postali nerazdvojni teniski partneri.

Gospođa Kamenski, međutim, danas tvrdi kako je prva “otvorila pitanje disidenata u novoj hrvatskoj državi”, iako tih disidenata i “pitanja” s njima u vezi ne bi ni bilo bez javnoga djelovanja gospođe Kamenski, njezine zamjenske rodbine i strogih partijskih starješina. Gospođa Kamenski puna je suosjećajnosti i skrbničkih motiva; ona je problemski zabrinuta nad žrtvama koje je svojim radom proizvela; ona “otkriva” fenomene i senzibilizira javnost na pojave što se nastale kao posljedice njezine zaboravljene niskosti. Zahvaljujući takvom nepokolebljivom stavu, gospođa Kamenski uspješno je uredila već petsto emisija “Pola ure kulture” – “institucije  hrvatskog kulturnog života” – i još će petsto ako bog da zdravlja i hrvatske države, jer na tim osnovama funkcionira kompletan pogon nacionalne kultura i, naročito, njegov samooplođujući establišment.

Adaptabilnost gospođe Kamenski najzgodnije je približiti pomoću jedne nelagodne metafore: zamislimo je kao članicu uprave koncentracionog logora koja, nakon zatvaranja ustanove, ne napušta svoj radni prostor, nego postaje kustosicom memorijalnog muzeja u kojem se posjetiteljima prikazuju logorske strahote i poučava ih se kako su logori oličenje najvećega društvenog zla. Taj kontinuitet logorskih aktivnosti, što ga pratimo kroz javno djelovanje gospođe Kamenski, predstavlja samu bit “hrvatskog kulturnog života”: jednom je to stratište, a jednom poprište kolektivnog usvajanja laži. Gospođa Kamenski tu je bit snažno osjetila, davno se sučelila s hrvatskom poviješću i kulturnom tradicijom, ostavši trajno opijenom, jer joj je ova uzvratila “nevjerojatno plavim prodornim očima”.

Emisija dima i dobrote

Gospođa Kamenski, dakako, ni po čemu nije izuzetna pojava, nego tek dostojno reprezentira “hrvatski kulturni život” u njegovu prosjeku, njegovoj ideološkoj prihvatljivosti i njegovoj televizijskoj simplifikaciji. Prosjek “hrvatskog kulturnog života” idealno je predočen psićem, gitarom, policom za knjige, crknutim štakorom ispod ormara i fleksibilnom memorijom gospođe Kamenski. Fleksibilna memorija omogućava gospođi Kamenski da iskreno brine nad onima koji su iz “hrvatskog kulturnog života” izgnani nakon što je ona nesebično pridonijela njihovu izgonu. Tako se otvara “pitanje disidenata u novoj hrvatskoj državi” gdje nje, gospođe Kamenski, više nema. Historijska i moralna svijest gospođe Kamenski temelji se na sposobnosti vlastitoga izuzeća.

U tom je smislu gospođa Kamenski, sa svojim pitomim licem i talentom za mimikriju, doslovno opće mjesto, jedna od stotina replika što su strateški raspoređene kroz prostor i vrijeme, kao zalog da legenda o nacionalnoj uljudbi neće izumrijeti i da će slavna baština biti očišćena od popratnih gadosti. Kultura je tu da se pleme uz nju grije, rekla bi gospođa Kamenski između dviju partija tenisa: “U Čabru je stalno bilo hladno, ali su peći bile tople”, jer uvijek se našlo otpadnika za dodatak vatrici, i tako do danas, emisija dima i dobrote ne jenjava, sve je podređeno epskom kontinuitetu. Psić laje, emisije prolaze, gitara svira, polica se povija pod kapitalnim djelima, crknuta pantagana zaudara, hrvatski kulturni život teče li ga teče; svako malo, doduše, poneki izrod biva nastrijeljen, ali bez ozbiljnih posljedica, jer će netko od onih koji su pucali, netko od gospode i gospođa Kamenski, s dužnim pijetetom održati posmrtno slovo.